Službeno u cijeloj Hrvatskoj ih je 500. Neslužbeno brojka je oko dvadeset puta veća. Da, više od 10 tisuća ljudi živi na ulici ili u potpuno neadekvatnim uvjetima. Uvjetima kakve većina ne može ni zamisliti. Dani koje smo proveli s nekima od njih bili su najhladniji ove zime. Temperatura se spuštala do ledenih minus 7 stupnjeva.
Ljudi te zaobilaze i prelaze na drugu stranu ceste. Dođe vam da dignete ruku ili na sebe ili na nekog drugoga. Čuješ riječi: 'bježi odavde', 'vidiš da smrdiš, vidi kakav si' i više ne znate što da od očaja radite.
Različiti životi, ista sudbina - ona bez krova nad glavom
Jedan od beskućnika, Marko, pokazuje nam mjesto na koje dolazi samo na spavanje posljednja tri tjedna. Spaja dvije stolice i ima deku za pokrivanje.
"Nije kriv nitko osim mene samog", govori Marko, beskućnik.
Ima 46 godina i liječeni je kockar. Zbog takva života roditelji i prijatelji davno su ga se odrekli. Snimamo ga na najhladniji dan u godini. Nema te odjeće i obuće u kojoj nakon desetak minuta nećete osjećati hladnoću u kostima.
"Možda sam ja navikao jer meni nije toliko hladno. Prekrijem se dekom i sklonim se u kut da me se što manje vidi", izjašnjava se Marko.
Skrivena deka je sva njegova imovina. Nema ni kune prihoda. Uglavnom preživljava skupljajući boce. U zagrebačko prihvatilište ne može jer mu je prebivalište na zadnjoj adresi na kojoj je boravio – komuna u Krapini.
"Osoba da bi došla u prihvatilište mora imati neke osobne dokumente i mora biti prijavljen na burzu pa na centar te joj centar daje uputnicu što je već neka druga situacija", objašnjava nam Adrijana Hadžić iz Hrvatske mreže za beskućnike.
Adrijana je socijalna radnica Hrvatske mreže beskućnika. Najčešće rade s najtežim slučajevima. S nevidljivima, ili kako ih oni nazivaju – skrivenim beskućnicima. Većini je glavna meta Zagreb.
"Ono što je problem u Zagrebu je da ima dosta beskućnika koji nemaju osobne dokumente. Ljudi često dođu iz drugih županija i gradova u Zagreb jer u svojim vlastitim županijama nemaju nikakav smještaj ni organizaciju vezanu za beskućnike te zato dolaze u Zagreb jer Zagreb ima određenu razinu humanitarne organizacije, ima pučke kuhinje putem nekih župa gdje barem mogu jesti", kaže Adrijana Hadžić iz Hrvatske mreže za beskućnike.
Slobodan ima 46 godina, shizofreniju i teške probleme s kostima. Godine spavanja po klupama, u haustorima, među ruševinama koju su ostavile traga. Trenutačno živi u malom, napuštenom prostoru gdje posjeduje spužvu na podu koju drži za one koji su u goroj situaciji nego on i kojima pomaže omogućavajući im da dođu prespavati kod njega. Struju ima, a ima i peć, ali za drva nema.
Ponekad, kad ih prikupi, naloži kartonske kutije. Ima još i WC sa slavinom za vodu koja nudi jedino hladnu vodu. To je beskućnički luksuz jer kako god izgledalo – siguran je da ga odavde nitko neće izbaciti. Naime, ovdje je podstanar, smještaj plaća 460 kuna. Režije su mu oko 150 kuna i na to mu odlazi polovica socijalne pomoći.
"Dođe vam da dignete ruku ili na sebe ili na nekog drugoga od očaja"
"Ja vam živim od dobrih ljudi. Kad mi ponestane novaca ili odem na glavni kolodvor ili odem tu pred pekaru i žicam. Ja ne prosjačim nego žicam, i tako si obezbijedim i burek i neku kavu i tako preživim", govori Slobodan.
Navečer se pokrije tom jedinom dekom koju ima i nada se da će što prije zaspati.
"Nekako dan preživim i dan prođe, ali do večeri stvori se jedna kombinacija u meni. Ja pijem antidepresive, ali ni oni ne pomažu. To je takav očaj, to je tolika količina očaja u meni da vam ja to ne mogu opisat. Dođe vam da dignete ruku ili na sebe ili na nekog drugoga i više ne znate što da od očaja radite", govori Slobodan.
"I kad legnem u krevet stalno govorim sebi izdrži, izdrži, izdrži, izdrži", kaže Slobodan, beskućnik.
Roditelji su mu umrli, imovine nema. Za posao nije sposoban. Na prihvatilište ima pravo. Neko je vrijeme i proveo u Kosnici, ali nije išlo.
"Kad predaju zahtjev za prihvatilište gube se prava na socijalnu pomoć što je jedini novac koji oni imaju. U tom trenutku kad odu u neko prenoćište ili prihvatilište gube taj dio individualnosti gdje oni mogu taj dan reći ja neću jesti ovo nego ću pojesti ovo, ili meni će taj novac dobro doći da si nađem posao i slično", govori Adrijana Hadžić.
"Ima jedna vrlo interesantna stvar, a to je da me nikada kontrola u tramvaju nije izbacila iz tramvaja dok sam bio beskućnik i dok sam spavao po tramvajima. To je lijepa stvar", govori nam Mile Mrvalj, bivši beskućnik.
Vodi nas Mile putevima zagrebačkih beskućnika. Tri i pol godine hodao je u njihovim cipelama. Odveo nas je u parkić desno od kolodvora u čijoj su blizini ruševine i jedna od lokacija na kojem je živio. Inače, u sklopu projekta 'Nevidljivi Zagreb' na te ture vodi organizirane grupe.
Kolodvor je oduvijek bio glavno okupljalište beskućnika. Okolo je puno ruševina u kojima se mogu sakriti, a za najhladnijih dana, čim utihne grad - uvuku se u vagone. Upozorili su nas da ih ne uznemiravamo jer među njima ima i onih koji su spremni agresivno braniti svoj okupirani komadić zaklona.
"Oni padnu u tešku depresiju kao što sam i ja jer te svi ostave", govori Mile Mrvalj, bivši beskućnik.
Danas ima krov nad glavom jer je nakon četiri godine uspio srediti papire i dobiti socijalnu pomoć. Ali te dane nikad neće zaboraviti.
"Zašto je kafe aparat na Glavnom kolodvoru toliko poseban? Ujutro kad se ustaješ u tim ruševinama, to je pakao, to je pakao. Bukvalno srce hoće, tijelo hoće ali te noge ne slušaju. Ta kava je bila prvi topli napitak koji kad se popije te potpuno ugrije", govori nam Mile Mrvalj, bivši beskućnik.
A ostati ugrijan u ovakvim danima bilo je pitanje života i smrti.
Život beskućnika
"Mogao si se ugrijati jedno pola sata na Glavnom kolodvoru, ali nisi se mogao previše zadržavati zbog video nadzora jer onda ti zovu ili policiju ili dođu zaštitari pa te izbace. Tako da sam, ako je previše bilo hladno vani ili je nevrijeme, uđem u tramvaj i napravim dva-tri kruga u tramvaju gdje odspavam i malo se ugrijem i odmorim", govori nam Mile Mrvalj, bivši beskućnik.
59 mu je godina, ali kaže, težak život ostavio je traga na njemu. Na upit kako je došlo do života beskućnika odgovara sljedeće:
"Nažalost, formula na ovim prostorima je prokleto laka, a prokleto je teško izaći iz tog pakla. Otvorio sam likovnu galeriju, stavio stan pod hipoteku, likovna galerija mi nije donosila prihode i uzmu ti stan, uzmu ti sve i postaneš beskućnik", objašnjava nam Mile Mrvalj.
Dok mu se to nije dogodilo, i on je mislio da su beskućnici neradnici, alkoholičari i da su si sami krivi. Neki i jesu, ali prema istraživanjima – više od 90 posto hrvatskih beskućnika u toj se situaciji našlo zbog gubitka posla ili kredita. Prosječna im je dob 50 godina i u prosjeku imaju po 15 godina staža. Što se alkohola tiče – on je, kaže Mile, posljedica, a ne uzrok.
"Dva, tri puta sam i ja isto uzimao rakiju te bi se napio kao zvijer, ali da izbacim iz sebe tu energiju i znao sam tada izlaziti iz ruševine nego bi samo plakao, čitav dan bi samo plakao", kaže Mile Mrvalj.
"Sedam godina sam živio kao beskućnik, imate dva izbora. Ili da potonete skroz, da se odate drogi i alkoholu, što je neminovno, a vjerujte neću ni ja još dugo izdržati. Počeo sam se lomiti opasno, počeo sam polako da se hvatam flaše. Ili ćete imati neki pozitivan stav, bez obzira koliko je teško da opet navučete taj osmijeh na lice i kažete sebi, sutra je novi dan", kaže Slobodan, beskućnik.
"Najgore u svemu tome je šta meni ponekad ono samo treba netko s kim bi mogao popričati. Meni ne treba ni krov nad glavom ni ništa drugo, samo da me netko sasluša, da čuje 'Ono, čuj, loše mi je. Da li se možemo naći negdje na kavi, samo da se ispričam i to je to'", govori nam Marko, beskućnik.
Mile danas više nije beskućnik, ali rub siromaštva nije prešao. Ipak – osnovao je udrugu Fighter i pomaže svima koji su još uvijek bez krova nad glavom. Više od svega bori se za resocijalizaciju beskućnika. Da barem oni radno sposobni dobiju drugu priliku za normalni život.
"Hvala tebi ako mi daš sto kuna. To je lijepo, ali se uvijek osjećam podređeno jer si mi dala sto kuna, a kad zaradim sto kuna puno mi je draže tih sto kuna jer sam ih ja zaradio, jer je to mojih sto kuna. u tome je velika razlika", kaže Mile Mrvalj, bivši beskućnik.
Marko, inače ugostitelj po struci, nada se sezonskom poslu. Iako zna da je sam kriv – nada se da će mu roditelji ipak oprostiti.
"Koliko god da se to činilo čudno i to, nikad nisam prestao razmišljati o njima i znam da me vole", kaže Marko.
A Slobodan se nada invalidskoj mirovini. Neće, kaže, biti velika, ali bit će barem siguran prihod. Dobije li i zaostatke, svijet je njegov.
"Razmišljao sam da odem u Indiju. Barem nema snijega osim ako ne idete na Himalaje. Barem ste na toplome", kaže Slobodan.
Ne okrećite glavu
Njihovi snovi nisu puno drukčiji od naših. Ali životi jesu. Kad smo ih pitali – što im je najgore u situaciji u kojoj su se našli – sva trojica su nam odgovorili isto – to što ljudi okreću glavu od mene.
"Ovo što mi se dogodilo kao beskućniku to je u stvari dar, to je nevjerojatan dar, jer spoznaš da ima divnih ljudi koji ti priđu i koji ti žele pomoći, koji žele sa tobom popričati. Takvi trenuci daju nevjerojatnu snagu", govori Mile Mrvalj, bivši beskućnik.
Zamislite koliko snage treba za ovakav život. Ruševina je pun grad. I gotovo svaka krije jednu ljudsku sudbinu koju je najlakše osuditi. Kao da ih život već nije dovoljno osudio.
