U prvoj smo priči spojili penjača i ekipu GSS-a koja ga je spasila dok je visio na užetu sa smrskanim stopalom. Druga priča će vam pokazati susret majke i bebe sa posadom vojnog helikpotera u kojem je beba rođena.
Prvi put nakon četiri mjeseca Leonardo se vraća na mjesto događaja.
"Problem je kod tog smjera što je dosta surov teren. To je bilo prvo ponavljanje prvenstvenog smjera. Još je puno stijena koje se mogu sunovratiti i obrušiti", pokazao nam je Leonardo Grubelić iz Vodica.
Alpinistički prvi ples na Biokovu s njim je to ga dana penjao Mate. Nakon tri sata penjanja do cilja im je falilo tek dvadeset metara.
"Radovali smo se da smo blizu kraja. Ja sam penjao prvi i tu stijenu prošao sam deset minuta prije njega. I sve je bilo u redu. Ne bi čovjek rekao da će se odlomiti. A onda ju je on doslovno taknuo i otišlo je sve dolje", prisjetio se Mate Klarić, HGSS Makarska.
Stijena mu je prešla preko noge.
"Eksplodiralo mi je stopalo. Boljelo je grozno. Ostao sam visiti na užetu", kazao je Leonardo.
"To je sekunda. Ja sam odmah uhvatio uže. Isprva šok. Najprije sam pogledao da nije puklo uže. Uglavnom, sidrište je bilo osigurano", priča nam dalje Mate Klarić.
"Nije bilo šanse da se izvučemo osim pozivom GSS-u", nadodaje Leonardo.
"Najvažnije je taj prvi dio, tada treba odlučiti na koji način će teći akcija. U ovom slučaju smo digli ekipu od 18 ljudi i četvero u helikopteru. I paralelno smo krenuli u akciju. U samom naletu smo vidjeli gdje se to nalazi. Odlučili smo da nećemo spuštati čovjeka direktno u stijenu, bilo je preopasno zbog rušenja pa smo ga iskrcali na vrh grebena", ispričao je Marin Gojak, HGSS Makarska.
No, sve je to trajalo. Dok nisu stigli, Leonardo i Mate bili su prepušteni sami sebi.
"Bilo je to tri sata agonije u kojima ne možeš ništa nego čekati da dođu po tebe i pokupe te", kaže Leonardo Grubelić.
Mate mu je po užetu spustio vodu, a onda i tablete protiv bolova.
"On je bio smiren, što je bilo dobro. Stalno sam ga nešto zapitkivao. Možda sam mu išao i na živce, ali meni je bilo tako lakše, a valjda i njemu. Ako ne bi komunicirao, to bi značilo da pada u šok", pojašnjava Mate Klarić.
"Prvo je bilo strašno vruće jer te stijene isparavaju. Nakon toga je postalo jako hladno", prisjetio se Leonardo.
Ali tu nije bio kraj. Vrijeme se naglo promijenilo.
"Došla je jaka kiša i grmljavinsko nevrijeme i to je bila mala panika. Imali smo deset minuta. Pilot je sam rekao ako ga za deset minuta ne izvadimo zatvorit će nas oblak i akcija se pretvara u kopnenu koja bi trajala još dva sata", objasnio je Marin Gojak.
No, uspjeli su. Alpinistički tim spustio ga je na mjesto gdje je helikopter mogao prići. Zakačili su ga na uže i poletjeli prema bolnici u Splitu.
"Ti ljudi su radili po takvom nevremenu bez imalo štednje sebe i
to je bilo perfektno.
Kada smo izašli iz tog pljuska pogledao sam turiste i vidio kako
me slikaju na tim labudovima, prezirao sam ih u tom
trenutku", priča dalje Leonardo.
Sve je na kraju dobro završilo. I svi su bili zadovoljni. Odradili su to od srca, ne za novac.
"Ako možeš pomoći nekome to je najljepše", smatra Marin Gojak. Danas su mu oni koji su ga spasili prijatelji, ali i kolege. I sam je postao član GSS-a.
"Predivan je osjećaj kad vas spase, ali je savršen i kad pomognete nekom drugom", kaže Leonardo Grubelić.
Svi to cijene. Član Makarskog tima kaže, turisti se znaju vratiti na ljetovanje i posjetiti ih kako bi im zahvalili. Ne zovu sebe herojima iako to najčešće jesu. Ne samo da spašavajnu živote, nego se dogodi da sudjeluju i u rađanju novog.
U helikopter ih ušlo šest - a izašlo sedam
Gdje je točno Marija rođena, ne zna ni majka. Kada je stigao poziv - bilo je popodne i zadnji dan njihove sedmodnevne smjene. No, umjesto pakiranja kući, vojni tim digao je helikopter i poletio s Krka na Rab. Taj dan kiša nije padala, uvjeti za let bili su idealni.
"Prva informacija je gdje moramo ići što moramo raditi. Doktori nas upozore ovisno o pacijentu. Moramo tome prilagoditi let - ako je plućni bolesnik ne smijemo previsoko, ako ima problema s leđima - ne smije se tresti", pojasnio nam je satnik Bojan Bosnić, kopilot.
Za trudnice nema posebnog pravila. Osim možda, ispostavit će se poslije, stići što brže. Tim je napravio sve. Trebao je to biti rutinski let. No, beba je odlučila izaći.
Vojnom liječniku bio je to porvi porod u karijeri. S njim je bila i medicinska sestra.
"Pa u helikopteru je otežana komunikacija zbog buke. Treba ostati
smiren, koliko se može iskomunicirati sve rukama. Gospođa je bila
dosta smirena, slušala je upute...
Osjetio sam olakšanje kad je beba proplakala", priznaje
natporučnik i liječnik Roko Hatvalić.
Vojni tim pilota opet je u istom dežurstvu. Malena Marija danas već ima četiri mjeseca. A oni je poznaju od prvog dana.
Pilot i kopilot ne vide što se događa iza. Priznaju, nisu mu baš vjerovali.
"Nama je to bilo dosta komično i nismo znali kakva je to njegova procjena. Par trenutaka nakon toga Danijel se okrene i veli beba je cijela vani... I u jednom trenu shvatiš da imamo porod u helikopteru, da je to nešto ekstra, i da nas je ušlo šest, a izašlo sedam", ispričao je pilot Krešimir Abramović.
Medicinski tim, pak, zaputio se na Rab. Ovaj put kopnom. U posjet bebi. I tako su se ponovo sreli. Pred Božić. U nekim drugim uvjetima.
"Tu u Domu zdravlja sam molila boga da bude brzo i stvarno mi je bilo brzo. Nisam baš čula njih što govore. Više sam bila u tim nekim svojim mukama. No došla nam je i lijepo nam je", kaže nam majka "iz oblaka" Lucija Brnjac.
Sestru Iris koja uskoro odlazi u vojnu mirovinu malena Marija je oduševila. To je druga beba kojoj je pomogla da dođe na svijet.
"Ovo je daleko najljepša intervencija u karijeri. Predivan osjećaj, mogu reći da smo mi cijela posada proplakali od sreće", kazala je nadnarednica i medicinska sestra Iris Šimić.
I doktor je sretan što je beba zdrava.
"Ne mogu vjerovati da je to ta beba koju smo porodili. Dakle, tako živahna!" divio se natporučnik Roko Hatvalić.
No, pilotska trojka i danas dežura. Možda će nekome trebati, nadaju se, za nešto lijepo.
