U Vukovaru, pored ceste koja vodi prema Negoslavcima, već je početkom rujna '91. otvoren sabirni logore. Kroz skladišta Veleprometa tijekom opsade i nakon pada Vukovara prošle su tisuće ljudi, prema podacima Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka radi se o osam tisuća ljudi, a prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora prošlo je i deset tisuća ljudi.
Sva ironija vukovarskoga stradanja može stati u dvije rečenice koje su bila predstava za međunarodnu zajednicu, te predstavnike Crvenoga križa, ali i uvod u krugove pakla kroz koje je prošlo deseta tisuća ljudi. U najvećem koncentracijskom logoru nakon 2. Svjetskog rata. Iako, cijeli Vukovar je bio kao logor, ali tih 16 tisuća četvornih metara Veleprometa njegov istureni dio koji je pripremljen prije okupacije grada. I danas, nakon 27 godina ovo mjesto izgleda sablasno. Ovdje vrijeme kao da je stalo. Kada zatvorite oči s svih strana čujete žamor ljudi koji su prošli kalvariju.
''Ovo je najteži dio moga stradanja. Jer sam provela najteži dio i gledala sam uvijanja ljudi, trpila najveći strah koji čovjek može. Nisam vjerovala da čovjek može biti tako zao. I da može ubijati. Ja nisam mogla zamisliti da čovjek može čovjeka zaklati, a bila sam prisiljena gledati to“, priča Ružica Barbarić, jedna od žrtava Veleprometa.
Velepromet je bio sabirni centar. Ondje se slila velika kolona ljudi iz okolnih vukovarskih naselja. Bio je to idealan prostor za ono što su jugoslavenska vojska i četnici kasnije učinili.
U prepunom dvorištu Veleprometa na putu realizacije konačnog plana četnici su obavili odvajanja ili kako su to nazivali trijažom. No bila je to najobičnija farsa.
''Došao je jedan u sivo-maslinsatoj odori, rekao - muškarci izdvojite se dva po dva i kada smo se poslagali, doveli su nas ispred hangara i ta jedna osoba koja je ostala kaže "Srbi izdvojite se". Njih desetak se izdvojilo a ostale su pitale gdje žele. Ja sam rekao da želim ići u Hrvatsku, kao i još nekoliko osoba i nas su zatvortili u drugi hangar od ceste prema ovamo“, kaže još jedna žrtva, Pavao Živković.
U prokazivanju su najvažniji ulogu odigrali pojedini vukovarski Srbi. Upirući prstom u svoje dojučerašnje susjede – Hrvate.
''Kada sam izašla iz autobusa, ne znam jesam li pet minuta stajala, bilo je jako puno ljudi i došao je bivši susjed Pero Krtinić i prozvao me imenom 'Ružice izađi ovamo'. Ja sam smatrala da mi želi pomoći, mislila sam, pošto nikada nismo bili zamijećeni, izvest će me i spasiti, međutim, doveo me pred vrata stolarije i rekao je 'ovo je ustaškinja'. Ja se pitam što je to. Kaže – zatvor. Ja pitam, kakav zatvor, zašto? I onda sam vidjela kada je pao mrak da je to pakao“, priča nam Ružica.
Stolarija je za većinu bio put bez povratka. Samo krivi pogled ili nesmotrena gesta koja se nije svidjela nekom od četnika koji su pijani tumarali dvorištem Veleprometa bilo je dovoljno da vas odvedu u Stolariju.
''Ni sami nismo znali što je. Kada te netko zatvori u sobu, ti ne znaš što čekaš. Možda čekaš smrt. Jer tu ulaze Crnogorci, četnici, ovo ono i tjerali su nas da ljubimo…imao je šajkaču i gore kokardu i tjerao je da ljubimo kokardu. Govorio je da nam j**e majku ustašku i da je ljubimo“, prisjeća se Pavao Tabaček.
''Redom su sve tukli, nisi to mogao izbjeć. Kada uđu unutra, svi su se jednostavno povukli, ali svi smo batine dobili“, dodaje on.
To je bio samo uvod u ono što se dogadjalo idućih sati. Prednjačili su zločinci čija su imena i identitet poznati.
''Mene su vodili, silovali su me po kućama, ja znam kada su me vraćali, žene su prale krv. Znači nakon četvrti dan nije bilo tih ljudi oni su negdje odveženi, a žene su prale krv. Jednu ženu i danas sretnem u Vukovaru“, dodaje Ružica.
''Jedino čega se sjećam, to je bio jedan rafal. To je bio Lucić Stipan. Saznali smo. Pošto je doveden kod nas. Ovaj vojnik mu je rekao da trči. Čuli smo. I on kaže ne mogu. On kaže 'Trči, mamu ti je**m ustašku' i pucao mu je u nogu“, prisjeća se Pavao.
Oni koji nisu završili u zloglasnoj Stolariji zatočeni su u prepoznatljivim Veleprometovim limenkama. Hangarima. Pogled na njih, ledi krv u žilama. Sve je zlokobno kao da je studeni 1991.
''I ništa, muk i čekanje i čekanje i čekanje. Onda je još dolazilo ljudi, hangar se punio i mog brata prozivaju i on je izišao do pola hangara. 'Ostavi toga jednog ustašu, dolazi nam kamion'. I to se puniio i punilo. ne znam koliko stane u taj hangar ljudi, jako puno“, kaže Pavao.
Po danu na otvorenom još kako - tako. No onda je pala noć.
''Prilazi jedan rezervista i na neki način zapovijeda 'Svi koji su moblizirani neka istupe jedan korak naprijed'. U tom trenutku, dolazi nasuprot mene i pitam, 'Ja sam isto mobiliziran ali u pošti?'. Istuklo je nas pet vukovaraca i pored nas je istupilo još četiri dečka koje ja ne poznam“, kaže Ivica Azenić.
''Gledali smo samo u zemlju. Dolazili su. Čuškali nas, jednog dečka su toliko tukli da je krv špricala po nama koji smo čekali“, kaže još jedna žrtva, Željko Sobol.
Najgora od svega bilaje agonija iščekivanja.
''Kada god dolaze do nas nikada ne znaš jesi ti na redu ili netko drugi“, priča žrtva Ivica Azenić.
Za većinu onih koji su preživjeli strahote Veleprometa, to je bio tek početak. Nastavak je uslijedio u Mitrovici, Stajićevu, Begejcima, Beogradu, Nišu. No za njih više od 700 ovo mjesto bilo je posljednje koje su vidjeli.
''Velika većina žrtvi Velepormeta je prebacivana. Imali su par iskopa. Kada je trebala biti mirna reintegracija, oni su prebacivali. Mislim da je iskopana masovna grobnica prema Petrovcima, a veliki dio ih je odbačen u Vukovar. Veliki problem je da su najveća masovna grobnica Dunav koja je progutala jako puno ljudi s ovim prostora“, ispričao nam je Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.
Žrtve Veleprometa žive sa svojim sjećanjima i traumama.
''Joj strašno je silovanje, ali teško je gledati kada čovjek kolje i sječe negoka. Ja pile ne mogu zaklati, ali to je nešto što vam ostane dok ste živi“, priča Ružica Barbarić.
''Ništa ja ne osjećam posebno, meni je najveći teret što mi starijeg sina nema. To je meni najveći teret, a ovo što sam ja proživio, nekada se podsjetim, nekada sanjam, znojim se, ali to što mi nema sina, to je najteži teret. On je odveden iz bolnice na Ovčaru i dalje ne ne znam ništa“, kaže Pavao.
''Pijem tablete za spavanje. Da ne pijem, ja bih davno prolupao. Probao sam piti. Kaže, alkohol će uspavati, e neće. Dođeš kući ono umoran se napiti, kao zaspat ćeš. Ne spavaš! Te slike ti prelaze. Cijeli taj rat!“
''Samo jednom sam bio tu, ovdje jednostavno više ne želim dolaziti da se prisjećam svega onoga što je bilo“, kaže žrtva Željko Sobol.
''Postoje svjedoci i meni nije teško o tome govoriti jer nažalost, o Velepormetu koliko je meni poznato, jako malo, gotovo nimalo se ne govori. Velepromet je i službeno možda uzeo i više od tri puta više žrtva nego Ovčara“, kaže Ivica Azinović.
Velepromet je i 27 godina nakon još jedan zločin bez kazne ali i još važnije – bez odgovora na pitanje gdje su žrtve?
