Problem je počeo davno. Jako davno, kad su 1941. Tomislavovi baka i djed uselili u stan u Ilici, u samom centru Zagreba. Stan je tada bio u vlasništvu jedne židovske obitelji.
Dvije godine kasnije, usred rata, vlasnici su tih 150 kvadrata, kako nam priča zaštićeni najmoprimac Tomislav Tomašević, bili prisiljeni prodati za 4 vreće brašna. Kupci su zajedno sa stanom praktički kupili i Tomislavovu obitelj, a on tamo živi otkad se rodio prije 52 godine. Nakon potresa u obnovu stana uložili su oko 5000 eura, barem tako Tomislav kaže. Niti su to smjeli napraviti, niti su trebali.
Naime, Tomislav i njegova peteročlana obitelj u ovom su stanu samo zaštićeni najmoprimci. Plaćaju sitan najam vlasnicima, nekoliko stotina kuna, iako iznajmljivanje stana takve kvadrature na toj lokaciji košta oko tisuću eura. To je propisala država. Ista ta država koja vlasnike tjera da održavaju te stanove i da ne diraju stanare.
„Vlasnika uopće ne zanima što smo mi uložili u njihovo vlasništvo niti nam žele vratiti novac tako da mi smo u jednoj situaciji koja zapravo pokazuje da smo prepušteni sami sebi niti za nas brine država niti grad niti vlasnik, živimo u tuđem vlasništvu.„
Ovakvih je primjera na stotine. Riječ je o stanovima koje je što ustaška što komunistička vlast uzimala nepodobnima i dijelila podobnima. Tad je bilo posve legalno na taj način iseliti vlasnika i useliti neke druge stanare. Tomislavov stan nikad nije bio u vlasništvu njegove obitelji, ali su nad njim dobili stanarsko pravo. A ono se posve legalno prenosilo na potomke. Generacijama.
Čak i danas, nakon što je vlasnicima već desetljećima priznato ili vraćeno vlasničko pravo nad svojom nekretninom. Sad su to uglavnom potomci originalnih vlasnika koji u svojoj djedovini nikad ni nisu živjeli. Za razliku od stanara koji su ondje, mahom od rođenja. Na pitanje jesu li njega i njegovu obitelj vlasnici pokušali izbaciti iz stana, Tomislav odgovara:
U stan u kojem je odrasla više se nikad neće vratiti
„Pa praktički oni su nas pokušali onemogućiti da se vratimo natrag u ovaj stan jer su nam izdali pisanu zabranu povratka u stan i pisanu zabranu adaptacije ovog stana.“
Za razliku od njega, Sanja Šarić se u stan u kojem je odrasla više nikad neće vratiti. U zgradu u Đorđićevoj, koja je u potresu najteže stradala, nikad se neće vratiti, iako njezina obitelj tamo živi 100 godina. Vlasnica je jedna gospođa iz Splita. Sanja je u tom stanu živjela sa suprugom i troje djece. I prije potresa pokušala je riješiti taj kaos. Prijavili su se za gradski stan, ali odgovor još nisu dobili. Budući da drugu nekretninu ne posjeduju, što je je glavni uvjet da biste uopće mogli biti zaštićeni najmoprimac, a stanarsko pravo vrijedi samo za tu nekretninu u kojoj žive – tog dana kad se urušio Zagreb – postali su doslovno beskućnici.
„Sad smo u stanu u najmu to je preko državne imovine išlo. Sad smo evo za sad smo mirni zadovoljni, ali ta godina će brzo proći i to me brine što će biti onda dalje. Dva tjedna nije prošlo od potresa vlasnik se javio da mu proslijedim ključeve da on ide obnavljati svoju nekretninu koju vidite kako izgleda.
Iz potresa je spasila samo nužne stvari. Gore je, kaže, ostalo i oko 40 tisuća eura koje su uložili u adaptaciju. Logično pitanje koje je pitaju svi je zašto nije, kao i svi iz starog režima, kupila stan ili otišla negdje drugdje.
„To su teška pitanja ljudi jednostavno ne razumiju. Danas je normalno ići kupiti stan I normalno dići kredit u naše vrijeme si imao pravo to svoje stanarsko pravo i bio si zaštićen međutim pošto smo mi u privatnom vlasništvu nismo imali priliku otkupiti stan.“
I to je ono što izaziva kaos. Naime, tadašnja država takve je stanove smatrala svojima i u njih useljavala ljude dajući im stanarska prava. Današnja država preuzela je taj problem i nakon rata ljudima sa stanarskim pravom društvene stanove davala na otkup za 10 posto tadašnje tržišne cijene. Tako ste, primjerice, stan od 60ak kvadrata na Jarunu mogli kupiti za desetak tisuća njemačkih maraka. Oni stanove u kojima su rođeni nisu mogli otkupiti jer su u međuvremenu vraćeni vlasnicima, pa ih je država proglasila zaštićenim najmoprimcima.
Kad će stići novi zakon, još nitko ne zna
Jelena Zrilić jedna je od onih s „druge strane“. Vlasnica stana koja ga ne može koristiti kako želi. U svom je stanu morala graditi zid i improvizirane stepenice kako bi u stanu od 140 kvadrata pregradila dio od 50 kvadrata u kojemu živi. Zaštićeni najmoprimci, koje u stanu ne želi, su joj cimeri odvojeni samo zidom. Još čudnije od toga je način na koji je njezin „cimer“ postao zaštićeni najmoprimac, iako više nema nikakve veze s obitelji koja je u početku imala to pravo.
„Gospođa I gospodin su preminuli njihova kćer koja je bila udana za našeg današnjeg zaštićenog ona je 97 ili 98 godine oni su se rastali ona se preudala živi relativno jako blizu no međutim on samo zato što je bio član tog domaćinstva on je zbog toga stekao pravo zaštićenog najmoprimca.“
I plaća im 415 kuna I 25 lipa mjesečne najamnine za tih 90ak kvadrata, jer tako je odredio sud.
„Pa po tržišnoj cijeni mi bi dobili za njega 700 eura.„
S neželjenim „cimerima“ u vlastitoj kući živi i Josip Hrastić. Umjesto za otprilike 2500 kuna, koliko bi za stan u kući mogao dobiti, donedavno je dobivao samo 94 kune na mjesec. Govori kako bi država mogla riješiti problem zaštićenih najmoprimaca, kad bi se htjela ozbiljnije pozabaviti tim problemom, osobito zato što je dobar dio tih nekretnina na atraktivnim lokacijama iz kojih zaštićeni najmoprimci teško žele otići.
„Nema nikakvog razloga da država dio svog stambenog fonda ne odvoji I ne riješi stambeni problem I omogući tim ljudima da ih kupe pod istim uvjetima pod kojima su se kupovali društveni stanovi međutim Teško je očekivati da će netko iz strogog centra Zagreba iz neke vile preseliti u Sopnicu Jelkovec.“
A jedino što oni žele jest stupiti u posjed svoje nekretnine. I zato im je potres došao kao naručen. Jer mnogi će najmoprimci morati van iz njihovih stanova, a država ništa nije riješila. Naime, donijela je zakon 2018. godine prema kojem su stanari morali iseliti do 2023. ali im nije osigurala alternativu pa je ustavni sud prije dva mjeseca poništio zakon.
„Vi ne možete očekivati da će vlasnik stana sad uložiti u ovoj situaciji u taj stan I da mu se nakon toga opet useli zaštićeni bez da ima Ikakav datum kad će taj stan dobiti natrag ili bilo što drugo. To je suludo.“
Ivo Josipović se s problemom zaštićenih najmoprimaca bavio i kao predsjednik i kao pravnik. I kaže kako je Ustavni sud dobro odlučio što nije pristao da se zaštićeni najmoprimci 2023. jednostavno izbace na ulicu bez da im država osigura ono što im je davno obećano- njihov stan otkupljen po povlaštenoj cijeni.
„Nepravde koju su učinjene su vrlo raznolike evo primjerice vlasnici stanova su tolike godine zapravo bili bez svog vlasništva njima je oduzeto vlasništvo ti vlasnici su sad kao eto dobili stan ali neki vlasnici u njih ne mogu ući ni danas u svoje stanove.
Ali ne smije se, kaže, zanemariti ni nepravda stanara.
„S druge strane imamo stanare koji su bili u tim stanovima dobili su ih legalno zasnovali su svoj dom za razliku od drugih stanara nisu mogli otkupiti svoj taj stan I postati vlasnici.“
Kad će stići novi zakon, još nitko ne zna. Do njega će se i dalje rasplamsavati stari sukob između zaštićenih najmoprimaca koji ne žele van bez onoga što im je obećano i vlasnika stanova koji samo žele raspolagati svojom imovinom.
