Sanaderov prezimenjak Petar usred sela je iskopao tunel. Kopao je kaže više od dvadeset i pet godina i tako osam metara ispod zemlje povezao više špilja dugih čak pedesetak metara.
Na vrijeme poznatijeg Sanadera ni Petar, a ni
ostali mještani ne vole se vraćati.
Ipak negiraju da je izlaz s autoceste koji se slabo koristi
njegov dar i Ameli Čilić priznaju da se ljudi sada predstavljaju
samo s Mate i Ante jer više nije važno prezivati se Sanader.
Po šuškanjima onih koji su za to čuli, znali smo da nas u Dugobabama, zapravo ispod njih - čeka iznenađenje. No najprije smo morali ući dublje u dvorište Petra Sanadera, koji je svoje otkriće ljubomorno čuvao od znatiželjnih.
"Gdje smo mi sada?", upitali smo ga gdje nas je odveo. - "Mi smo sada u tunelu u Dugobabama", pokazuje nam PetarSanader.
Tunel nije običan, nego prava speleološka zagonetka, koju je otkrio i svojim rukama iskopao okretni umirovljenik Petar.
"Osam metara smo pod zemljom. Tunel je dugačak 47 metara. Sve sam na na ruke napravio. Uz pomoć žene, da nju ne bi izostavio. Kopao sam podrum pet metara u duljinu, četiri metra u šitini i tri metra duboko", priča nam Petar opisujući kako je 25 godina kopao tunel.
A to je tek dio dugobapskog tunela za koji godinama nije znao nitko osim Petra i njegove žene. "Nigdje nema ovakvog sastava zemlje. 'Pitaj ti Boga' koliko se to milijuna godina stvaralo. Ja vam tvrdim, ovaj posao koji je izveden, meni bi lakše bilo za moj život da sam 20 kuća dvokatnica napravio temelje, sam ih sagradio, za razliku od ovog što sam ovdje radio. To je za ne povjerovati koliko sam truda užolio. Zašto? Zato jer sam volio raditi", otkriva nam Petar.
Kad bi iskopao dio i došao do novog zida, morao je odlučiti što dalje, ali kaže znatiželja je uvijek bila jača, jer njegova ga pećina ne prestaje fascinirati.
"To vam je zemlja zbijena kao vibratorom, kao da je netko beton zbijao. A sada koliko nje ima tamo iza to vam ja ne znam, to jedino nastaje kopanjem. Ja sam uspio to iskopati ludom voljom. Nije mi to bilo rečeno, ali ja sam vam bio strašno znatiželjan", priča nam Petar.
Luda volja, znatiželja i potreba za radom, kako on to kaže, za Petra nije bio kratkotrajni hir, dugobapsku pećinu kopao je više od dvadeset godina.
"Bili su počeci rata kada se tu već lagano moglo ući", prisjeća se, otkrivajući nam da je to praktički tada mogao biti bunker za skrivanje u vrijeme ratnih opasnosti.
Bilo je tu, kaže i opasnih situacija, kad se pitao hoće li naletjeti na podzemne vode ili plin. "Ja bih ovdje radio neboder od 25 metara kad bih mogao, jer sta je to, to je litica, ono sve šta je palo na Irak da je ode ne bi ovo satralo, ne bi majke mi božje.
Okretan i brz u špilji u kojoj zna svaki kamen, kaže mogao bi je i zatvorenih očiju proći, ipak proveo je struju kako tajne dugobapskog podzemlja ne bi ostale poznate samo njemu.
"Uvijek velim da trebam dolje izbaciti još jedno pet kubika zemlje da bi ušao u drugi dio gore. U drugome dijelu imate jedno 11 metara i onda imate neko proširenje. Na tom proširenju ona nastavlja istom ovakom širinom. I imate još jedno trideset metara i ovo i opet se zemlja sastaje s plafonom", otkriva nam Petar.
Iako Petar ponavlja da u ljepoti tunela uživa uglavnom sam, nije da se nije pomislio obratiti i stručnjacima.
"Možda bih javio Božiću i u splitskog speleološko društvo. No oni bi možda došli i rekli: 'To je prirodno bogatstvo'. A tko bi mi trud onda platio?
"Ako nemate dobru volju badava vam sve. Uz dobru volju možete sve napraviti", kaže nam Petar na rečenicu da golim rukama brže kopa tunele nego tvrtke koje se time bave.
Pokušao je, kaže nam Petar u svom tunelu uzgajati i gljive, no kako o njihovu uzgoju nije puno znao, zaključio da je da mu je to previše truda, za premalo rezultata. Otkrio nam je i što o svemu kažu njegova djeca.
Sanaderi, taj dugobapski zaseok dao je dva poznata političara, bivšeg splitskog župana Antu, i bivšeg premijera Ivu, no od njihova se vremena, a osobito od Ivinog - doznajemo u jedinoj dugobapskoj krčmi - puno toga promijenilo.
"Prije kad sam dolazio ovdje, dakle prije nego što se Ivi dogodilo ono što se dogodilo, kad ste upoznali čovjeka svatko bi vam pružio ruku i samo bi govorio Sanader, Sanader. Malo je prošlo od onda gdje je i kako Ivo svršio i od tada se svi predstavljaju samo s imenom. Ssad su manje više Ante, Ivo, Mate, ali nema više Sanader. Ante Sanader je prvi ušao u ovaj dio", priča nam SinišaReljić izGizdavca.
Jer za Dugobabe se uglavnom i čulo zbog Ive Sanadera. Ovdje mu je rođen otac, a 2005., na vrhuncu moći - kad je otvarao autoput do Šestanovca očevim je sumještanima otvorio izlaz s autoceste samo trinaest kilometara prije Splita.
Pisalo se već tada da je izlaz u Vučevici neisplativ, te da šestero zaposlenih na naplatnim kućicama efektivno radi samo pet minuta na dan. No mještani to poriču.
"Kao prvo nije on napravio izlaz s autoceste, napravio ga je pokojni Ivica Račan, on je to odobrio. Nije Sanader, to se ostvarilo za vrijeme njegova mandata, ali Ivica Račan je projektirao taj izlaz i dozvolioda se taj izlaz napravi", otkriva nam Ante Brčić Baćo iz Vučevice.
"To ne izlazi u Dugobabama, to je u Korušci, i svi su oni, svi su oni pričali priču, kako je on to napravio zbog Dugobaba, a sa izlaza s autoputa to trebate do ovdje do nas."
Priča nam to Petar dok pokazuje svoju kovačiju, još jedan hobi koji služi samo njemu za gušt.
Dok je Sanader bio premijer, kaže njima je bilo sve isto. "Sad da je za selo nešto posebno napravio - i nije. Ta izgrađena autocesta, kojom mi gravitiramo prema Splitu, Solinu i Kaštelima, nju vrlo malo koristimo".
No vrijeme prije Sanadera je ono za kojim ponekad žali. "Kad god bi se nešto radilo oko kovanja, oni bi se okupili. A ovo je bronzin i onda bi mi zimi stavili malo kupusa i malo omrsine što mi ono rećemo", prisjeća se Petar.
Ipak, kako god bilo u Dugobabama, njega više zanima što je pod njima, pa iako mu je sedamdeset, znatiželja je jača od godina, pa se, kaže, nada da će ubrzo doznati što se krije iza još neprokopanih dijelova dugobapskog tunela.
