Nuklearka Krško jučer je privremeno prestala s radom. Prije velikog remonta i zamjene radioaktivnih gorivih ćelija, u pogonu koji na godinu proizvede milijarde kilovatsati energije primili su i Potragu.
Radit će do 2043., a zbog važnosti tog postrojenja za Sloveniju u Ljubljani već sada planiraju i gradnju novog bloka. Hrvatska je suvlasnik nuklearke, iz nje podmiruje veliki dio potrošnje pa je izgradnja novog bloka za Vladu prilično zanimljiva ideja. No trenutačno je veći problem gdje s radioaktivnim otpadom? Mještani Dvora i susjednih općina iz BiH ne žele ga blizu sebe.
Ranojutarnje sunce obasjava tvornicu struje koja posljednjih godinu i pol nije stala ni na sekundu. Nakon proizvedenih šest milijardi kilovatsati električne energije, od jučer više nije u pogonu. Radnici, među kojima je i mnogo zaposlenika Đure Đakovića, rade redoviti remont, modernizaciju i zamjenu dotrajalih dijelova. Pogon je ugašen, ali pred zaposlenicima je ogroman posao kako bi za mjesec dana nuklearna elektrana Krško nastavila zadovoljavati petinu slovenskih i 16 posto hrvatskih potreba za strujom.
Do 2023. radioaktivni otpad mora van
"Mi smo stabilni proizvođač električne energije. Elektrana radi 24 sata 365 dana u godini, neovisno o vremenskim prilikama i neovisno o tome je li dan ili noć. Radimo na punoj snazi i time osiguravamo stabilnost elektroenergetske mreže", rekao je Mario Gluhak, tehnički direktor NE Krško.
Mijenja se i ono najopasnije - radioaktivne gorive ćelije. One se moraju negdje odložiti, a još neko vrijeme odlagat će se u krugu elektrane. Sav nisko i srednje radioaktivni otpad nastao od početka rada elektrane nalazi se u niskoj, tamnoplavoj zgradi. Ne radi se o ogromnim količinama otpada međutim, kapaciteti ovog skladišta polako dolaze kraju. U Krškom na sve moguće načine čine to da otpada bude čim manje.
"Šaljemo radioaktivni otpad na spaljivanje u spalionicu u Švedskoj. To je postupak kojim se znatno smanji volumen. Zatim komprimiramo određene vrste radioaktivnog otpada, talimo metalni radioaktivni otpad. Sve što je dostupno, sva tehnologija dostupna da se taj otpad minimalizira i da si osiguramo čim duže vremena s postojećim skladišnim kapacitetima", nastavio je Gluhak.
Do 2023. radioaktivni otpad mora van. Slovenci će svoj dio, kako se čini, deponirati u Vrbini u blizini nuklearke. Hrvatska i Slovenija se tu razilaze i mi ćemo morati potražiti svoje rješenje.
"Vrbina kao dugoročno odlagalište, pretpostavlja da se u Vrbinu odloži samo otpad iz Krškog, dok RH u tom slučaju nema rješenje za institucionalni otpad iz RH što bi značilo da moramo pristupiti izgradnji dodatnog skladišta", izjavio je 30. rujna Tomislav Ćorić (HDZ), ministar zaštite okoliša i energetike.
Emisija Potraga u veljači je prva doznala da se vojarna Čerkezovac kod Dvora na Uni, neposredno uz granicu s BiH, već počela prazniti. Krenule su pripreme za budući prihvat radioaktivnog otpada, a tada se ministru Ćoriću nisu svidjela pitanja naše Danke Derifaj, koja je otkrila priču.
DERIFAJ: "Ovo je zabilješka s pečatom i potpisom iz MORH-a, piše vam, predmet; predaja vojnog skladišta Ministarstvu zaštite okoliša i energetike."
ĆORIĆ: I što još piše?
DERIFAJ: "...i tema sastanka realizacija uspostave Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada."
ĆORIĆ: "Ja vas još jednom pitam, da li se na ovom sastanku dogodila primopredaja?"
DERIFAJ: "Ja sad ne znam znamo li mi čitati? Što piše ovdje?"
ĆORIĆ: "Da, tema je bila primopredaja, ta primopredaja može biti danas, može bit za šest mjeseci, može biti za šest godina."
Eto odjednom preokreta. Samo pola godine kasnije, Čerkezovac ministar spominje kao pravu, konkretnu opciju za odlagalište.
"Pripreme za realizaciju odlaganja otpada na lokaciji Čerkezovac od ovog trenutka idu dalje!", rekao je Ćorić.
Svima je prva asocijacija - što ako
Uslijedit će duga i teška borba kako bi lokalne stanovnike s ove, ali i druge strane Une, privolio da prigrle radioaktivni otpad. U BiH su prosvjedi sve glasniji.
Otpor ne čudi jer na prvi spomen ne samo otpada, već i same nuklearne elektrane, svima je prva asocijacija - što ako. Najgori slučaj nalik onom iz Černobila ili Fukushime, uvijek je moguć, koliko god nevjerojatan bio. U Krškom imaju jasne protokole što treba učiniti u slučaju čak i najmanjeg incidenta.
"Vježbe se organiziraju povremeno s institucijama na nacionalnoj, ali i lokalnoj razini. To su lokalni, regijski i centralni centri za obavještavanje javnosti. To je štab civilne zaštite, to su uprave Slovenije i Hrvatske za nuklearnu sigurnost. Znači, surađujemo sa svim institucijama koje su uključene u takve situacije", objasnio je Gluhak.
Financirali su i prvu pomoć u slučaju nezgode. Na tablete kalijeva jodida imaju pravo svi mlađi od 40 godina koji žive u krugu 10 kilometara od elektrane.
"Konzumacijom ne radioaktivnoga joda se u štitnjači spriječi taloženje radioaktivnog joda koji bi se nakon nesreće u nuklearnoj elektrani počeo gomilati u štitnjači. Ne radioaktivni jod konzumiramo prije, kako se u štitnjači ne bi nagomilali radioaktivni izotopi", objasnila je Alenka Koritnik Dular, vlasnica ljekarne u Krškom.
Slovenija barem povremeno stanovnike informira o tome što moraju činiti u slučaju nesreće. A ljudi, okupljeni svakodnevnim stvarima, već su zaboravili da im je elektrana prvi susjed.
Namjerava li Hrvatska biti partner sa Slovenijom?
Za utjehu svima je što je Krško prema svim mjerenjima jedna od najsigurnijih nuklearki na svijetu. No, sjećanja na Fukushimu još su uvijek svježa. Tada se radioaktivnost proširila ne 10, već 25 kilometara od nuklearke. Više nego dovoljno da prijeđe granicu s Hrvatskom. Nakon tog incidenta 2011. godine, u Europskoj uniji počela je tendencija polaganog napuštanja nuklearnih elektrana, prije svih kod Njemačke. Međutim, još uvijek se u 14 zemalja Unije nalazi čak 134 reaktora, najviše u Francuskoj. Proizvode četvrtinu struje potrebne Uniji. Grade se i nove nuklearke. Naši susjedi Mađari 20. lipnja su krenuli s gradnjom elektrane Paks 2, pored već postojeće kod grada Paksa. Osamdesetak kilometara od hrvatske granice i 110 kilometara od Osijeka. I slovenski stav je prilično jasan: nama nuklearka treba. Zato je njihov premijer Marjan Šarec ljetos rekao da razmišljaju dugoročno. Dalje od 2043. jer bez nuklearke Slovenija ne može imati energetsku neovisnost.
Drugi blok, jači od postojećeg, gradio bi se također u Krškom, 15-ak kilometara od granice s Hrvatskom. Logično je pitanje namjerava li Hrvatska i u tom projektu biti partner sa Slovenijom.
"Republika Hrvatska treba biti zainteresirana za svaki novi megavat električne energije. Naša energetska strategije u smjeru poticanja obnavljanja ide u tom smjeru. Tako da ako druga stana predloži partnerstvo na tu temu, o tome treba promisliti", rekao je Ćorić.
Sadašnja hrvatska strategija ne predviđa nastavak nuklearnog puta nakon što Krško stane s radom. No, ništa nije uklesano u kamenu, što sugerira i odgovor koji nam je poslao HEP: "HEP kao najsnažnija energetska grupacija u regiji sukladno svojim strateškim ciljevima kontinuirano promatra poslovno okruženje i analizira prilike za ulaganja u Republici Hrvatskoj, ali i susjednim zemljama".
Davor Grgić, stručnjak za energetiku sa zagrebačkog FER-a, smatra kako bismo trebali ozbiljnije razmotriti partnerstvo sa Slovencima ili Mađarima.
"Ni tu se nismo definitivno izjasnili, iako su preliminarni kontakti bili. To je svakako jedna od mogućnosti. Ako govorimo o energy miksu, ako želimo da su ti izvori diverzitetni, onda je nuklearna energija jedini diverzificirani izvor koji ne emitira CO2. Njena osnovna prednost je veća energetska gustoća i to što ne ovisimo o hiru prirode i vremena", objasnio je Grgić, sa Zavoda za visoki napon i energetiku na FER-u.
Nuklearke osim očitih problema s potencijalnom opasnosti i radioaktivnim otpadom imaju još jedan problem, riječ je o skupim investicijama. Obnovljivi izvori su danas jeftiniji nego prije desetak godina i ne zahtijevaju tako veliku investiciju kao što je gradnja jedne velike nuklearke. Ali i vjetroelektrane i hidroelektrane i one solarne imaju vidljiv nedostatak.
"Obnovljivim izvorima mi dijelom svoj problem iznosimo u okoliš zato što je gustoća energije mala i treba nam velika površina. Onda postoji još jedan problem. Ne postoji jedan energetski izvor koji rješava sve probleme. Ako želimo napojiti Zagreba na taj način, teško je to izvesti. Ne znam kako bi trebalo izgledati to fotonaponsko polje ili vjetropark koji bi to napravio. Ako bi trebali pokriti potreba nekog izoliranijeg dijela zemlje, to je smisleno", kazao je Grgić.
Plaćati milijarde kuna za uvoz struje najgora opcija
"Činjenica je da ako želimo smanjiti utjecaj na okoliš, moramo razmišljati o izvorima električne energije koji ne utječu na ispuste stakleničkih plinova. Nuklearna energija svakako je jedan takav izvor i u kombinaciji s obnovljivim izvorima energije možemo osigurati dugoročnu stabilnost elektroenergetske mreže i s druge strane manji utjecaj na klimu", objasnio je Gluhak.
Dalekovodi, koji iz Krškog vode prema Hrvatskoj, električnu energiju provode pouzdano i ona je dostupna uvijek kad nam treba. To je jedino što se nije promijenilo otkad je prije 45 godina Josip Broz Tito postavio kamen temeljac jedne nuklearne elektrane u Jugoslaviji. Vrijeme jako brzo leti, ali još brže raste potreba modernog čovjeka za električnom energijom. Treba napojiti sve te klima uređaje, treba napuniti sve te silne baterije mobitela i baterije za električne automobile i jasno je kako su potrebni novi izvori energije. Prema procjenama energetskog instituta. Hrvatskoj će do 2050., dakle 7 godina nakon što Krško prestane s radom, trebati 55% više energije nego danas. Energija se treba osigurati bez obzira na to koji izvori bili.
Jer najgora opcija za jednu malu zemlju bila bi plaćati milijarde kuna za uvoz struje koju bi nam proizvodio netko drugi.
