Koliko košta znanje? I to ono visoko? U Hrvatskoj i nije najvrijednije jer ekipa Potrage snimila je kupovinu seminarskog rada po cijeni po kojoj biste platili pola janjeta. Na oglasnicima se prodaje sve što želite. Seminari, diplomski radovi, čak i doktorske disertacije.
Pišući diplomski neki su posijedili, neki oćelavili, neki se udebljali, a neki su ga jednostavno kupili. Pun je oglasnik tih takozvanih ostalih intelektualnih usluga. Pod krinkom pomoći nudi se sve – seminarski, završni, diplomski pa čak i doktorski radovi.
"Čak i u Facebook grupama vezane za fakultet u kojima su studenti za obvezne ili izborne kolegije otvoreno se pišu oglasi bivših studenata ili osoba koje imaju diplomu iz književnosti kroatistike i koje su kvalificirane za izradu seminarskih radova", govori studentica Lucija Markić.
"Znam za slučaj poznanice koja je stvarno platila za svoj završni rad. Ona će završni rad izlagati, to jest, praktički će naučiti sve što je netko drugi sastavio i dobit će diplomu na osnovu završnog rada koji je netko drugi napisao", govori studentica Lucija Batarelo.
I to gotovo za kikiriki.
"Nisam sigurna, ali mislim da je platila oko 800 kuna. Mogu provjeriti koliko je točno platila, ali u tom okvirnom rasponu se kreću cijene, ovisi koja je količina teksta i koliko vremena zahtjeva", govori Batarelo.
"Uobičajena praksa"
"Bilo je slučajeva gdje bi par mojih kolega pristali na spomenute oglase koje bi platili od 500 do tisuću kuna, oviseći o ozbiljnosti rada te na kraju dobili plagijat što bi fakultet prepoznao. Znali su radi toga završavati na disciplinskim dok bi drugima profesori prigovorili i naložili da naprave novi rad. Naravno, bili bi u nemogućnosti ikad naći ljude koji su im uzeli novce i dali lažne završne radove", govori Markić.
Ovim dvjema Lucijama, studenticama diplomskog studija novinarstva, bilo je čudno zašto se mi uopće čudimo i zašto o kupovini radova radimo priču. To je, tvrde nam, uobičajena praksa. Profesori su, što se čuđenja tiče, negdje između nas i njih.
"Pitala sam studente što misle o tome i oni su rekli u smislu da to nije ništa strašno i zašto profesori drame oko toga kada se studenti snalaze. Meni osobno je to strašno", govori prof. dr. sc. Gordana Vilović, prodekanica Fakulteta političkih znanosti.
"Uvijek objašnjavam da je to kao da odete dolje u dućan ispred fakulteta i ukradete čokoladicu. Je li to strašno? Je, pa tko to radi. Radite vi koji kradete ili preuzimate bez valjanog citiranja riječi neke druge osobe", nastavlja Vilović.
Često prijeđu granicu gluposti
A bezobrazluk zna ići toliko daleko da često prijeđe granicu gluposti.
"Prije nekih pet šest godina je došao jedan kolega i rekao je da bi on predao seminarski rad i on je meni predao seminarski rad ja sam to pročitala i to mi je bilo jako poznato i ja sam to uguglala i ja vidim pa to je moj tekst što sam ja pisala o nacionalnim manjinama. I on je meni rekao kad mi je predao rad da će on doći sutra po ocjenu jer mu je to bilo važno. I ja sam sva bila izvan sebe i ja mu to predam ja govorim pa kolega vi ste prepisali moj rad. Joj pa nisam, ma ne pa mislio sam."
Profesorica etike neetičnom je studentu odlučila pružiti drugu priliku. No, kolega je, čini se, bio ekstra talentiran za glupost.
"Student donese rad po drugi put. Ja mu kažem hvala vam lijepo. Pita me da li ću ga ocijeniti na što mu govorim da moram prvo pročitati. Otkriva se da je opet prepisao i to još student koji je odrastao čovjek s 35, 36 godina. Rekla sam da ljubazno više ne dolazi k meni", govori Vilović.
"Otkrivamo da je rad plagijat pomoći jednog od brojnih programa koji postoje. Svi ti programi prikupljaju informacije o svim člancima koji su dostupni na internetu. Mi uplodamo u taj program članak i izvršimo provjeru. Nakon što izvršimo provjeru dobimo rezultate o tome koliki je postotak sličnosti između tog članka i nekih drugih članaka na internetu", objašnjava Toni Kliškić sa Fakulteta političkih znanosti.
Tonijev posao na fakultetu je otkrivati jesu li radovi ukradeni. Otkriva nam kako atiplagijatorske programe sad koriste gotovo svi fakulteti - jer su zbog poplave plagijata na to prisiljeni. Ako tekst unesen u ovaj program pokaže više od 30 posto sličnosti s nekim već postojećim - riječ je o plagijatu. Kako stvarno funkcionira, provjerili smo s tekstom koji smo posudili za potrebe priče. Zaključak je bio da se ne isplati kupovati već gotov rad jer će program prepoznati sličnost.
Postoji obrazac
Znamo tko kupuje radove. Ali tko ih piše? Javljamo se na neke od oglasa. Nakon nekoliko ovakvih poziva, shvaćamo da postoji obrazac – ne žele baš razgovarati. Sve ide mejlom ili SMS. Većina ih nudi sve. Ali baš sve što vam treba. Razmeću se svojim titualama. U jednom od oglasa reklamiraju se kao obiteljski biznis – suprug doktor prava, supruga magistra ekonomije. Pitamo ih imaju li već koji gotov seminarski rad. Odgovaraju s visoka:
"Ne prodajemo seminarske radove, a osobito ne gotove radove. Ako takvo što želite, skinite sa wiki, scrib.com ili besplatnimaturski, pa okušajte sreću", je odgovor.
Kod njih, očito samo ozbiljno. U skladu s titulama koje su, nadamo se, izborili, a ne platili. Doktor znanosti, magistrica prava – nižu se titule i u ostalim oglasima. Ima ih oko 50. S jednim već dogovaramo temu i jedva smo ga privolili da se ipak čujemo.
"Ne prodajem tuđe radove. Po završetku brišem rad i to nije moje vlasništvo", govori nam preko telefona.
Dogovaramo temu, broj stranica i ostale formalnosti. Obećaje nam čak i račun. Dobije se ponuda na kojoj su podaci za uplatu registrirane djelatnost. I dobili smo ponudu. Čini se kao da je riječ o tvrtki ili u najmanju ruku obrtu, ali pod tim podacima ova osoba nije zavedena niti u jednom registru. Drugi koji nam se javio na telefon također ne prodaje gotove radove. Traži 200 kuna manje bez obzira na kratak rok koji smo mu dali. Isto tako traži novac unaprijed ako uopće misli krenuti u bilo kakvo istraživanje potrebno za rad. Odlučili smo ga čekati s pripremljenim novcima i skrivenom kamerom. Ne znam mu ni ime niti čime se bavi. U oglasniku je stajalo da je magistar društvenih znanosti. I dok svi krive studente koji se odlučuju na taj put, rijetko tko osuđuje one s titulama koji te radove i pišu.
Prema slobodnoj procjeni na pragu je pedesete i ovim se već dugo bavi. Kaže da je tri fakulteta završio i postdiplomski te je sad na doktoratu. Njemu je pisanje drugima radova rješavanje financija za doktorat. Studira društvene znanosti, ali poznaje i ekonomiju. Kaže, piše sve osim doktorata. Jer to ipak nije zafrkancija. Našli smo se u petak, dogovor je bio da rad dobijem danas do podne. Iskreno, nisam očekivala ni slova. Čovjek nije htio otkriti ni prezime. Ali seminarski na temu Položaj zaposlenih žena u turizmu na moj mail je stigao sinoć. Korektan, detaljan rad s dvije stranice ekstra.
"Ne mogu zamisliti da neki bračni par doktora znanosti i magistra ekonomije radi tako nešto jer mi se čini da je to jedna vrst kriminalnog djela", govori Vilović.
Za kojeg nema propisane kazne. Ako student bude uhvaćen u prepisivanju ili kupovini, na svakom je fakultetu odluka kako će ga kazniti. Profesorica Vilović pamti jedan takav slučaj koji je završio tek odgodom diplome.
"Slučaj je išlo na stegovno povjerenstvo i kolegica je priznala da je rad kupila. Rekla je ga je kupila zbog toga što jednostavno ne bi stigla dati sve obaveze i da je to koštalo određen broj novaca. Nakon što je to otkriveno ona nije to platila s vjerojatnošću da ju je naganjala nepoznati pisac rad", govori Vilenica.
Studenti koji su odbili kupovati radove, već ih žele napisati sami, došli su na besplatno predavanje u organizaciji Studentskog zbora.
"Ne prevladava dovoljno svijesti da studenti trebaju prijavljivati takve stvari"
"Namijenjeno je da obuhvatimo što veći broj studenata i naučimo ih kako da samostalno i kvalitetno pišu radove jer dosta ovih slučajeva se događa iz čistog neznanja te pretpostavljam da kad se nađu u škripcu, na žalost, pribjegavaju nekim metodama koje nisu baš najopravdanije", govori Božidar Nikša Tarabić, stručni suradnik za savjetovanje studenata.
"Mislim da još uvijek ne prevladava dovoljno svijest da studenti trebaju prijavljivati takve stvari i da shvaćaju takve činove kao kazneno djelo, plagijat kao krađu", govori Tina Kamenčić, Studentski zbor.
"Ako ne mogu dati 20 stranica rada čemu onda idem na fakultet?"
"Mislim da nitko nije nesposoban napisati svoj rad nego se jednostavno pozovu na lakši put i kraj priče", govori Batarelo.
"Nekako si uvijek mislim, Bože ako ne mogu dati 20 stranica seminarskog ili završnog rada čemu onda idem na fakultet?", govori Markić.
"Možete uvijek vidjeti da netko ne vlada niti tom građom što možete i provjeriti s dovoljno vremena. Mislim da je to moja uloga i da ću se ja truditi što više mogu da to i otkrijem", govori Vilović.
I to je, čini se, jedini rizik ovakvih aktivnosti. Malo srama i eventualna odgoda završetka studija. Ne bismo se trebali niti tome čuditi. Ni profesori s lažnim diplomama, ni političari s plagijatima nisu prošli puno gore. Jer, eto, Hrvatska je zemlja znanja – znanja prepisivanja, gdje se obrazovanje kupuje, a obraz prodaje.
