Meni je Velebit ili ne bit', tako svoj život sažima 71-godišnji Vlado Prpić Prpa koji je prije tri godine život u Zagrebu zamijenio vrhovima Velebita. Zahvaljući kojima je, kaže, izliječio karcinom.
Ovaj samotnjak ne boji se ni bure ni snijega kojima njegova Jatara, kako zove svoju kolibu, bez problema odolijeva. Medvjedi i poskoci njemu su gotovo domaće životinje pa mnogobrojne susrete s njima više i ne broji.
"Što me nosi tamo gore / Možda more, možda gore / Što ga vidim odozgore / Dolina se dolje stere / Jugo, bura ovdje dere / Nigdje takve belvedere / Čudesno je na vrhu biti / Možeš zvijezde dohvatiti / Što te stislo - preboliti // U osami saznaš tko si / Smrt daleko, dok smo bosi / Sad je blizu nek se nosi / Ovi dolje, ispod nogu niti znaju, niti mogu doći gore bliže Bogu", recitira nam stihove Vlado.
"Meni je Velebit ili ne bit' priča nam Vlado Prpić, zvani Prpa dok nas vodi u svoju Jataru. Kud auto više ne može, ovaj sedamdesetjednogodišnjak "naprti" sve na sebe i pravac na vjerojatno najviši naseljeni velebitski vrh, na kojemu živi potpuno sam. I ne smeta mu, ništa mu drugo kaže ne i treba.
"Dosta mi je bilo civilizacije i grada, ja sam u Zagrebu proveo 35 godina, i nisam baš bio oduševljen gradom ni onda, ni dan danas. Ja sam uvijek od djetinstva bio vezan za ovaj glupi Velebit, za ove livade, ja kad sam u Zagrebu išao na posao, i ono osobito na proljeće na periferiji kad bi jorgovani procvali, ja bih bio na Velebitu. Ima Velebita hvla Bogu i moje geslo planinarsko je da je malo jedan život za Velebit", priča nam Vlado.
A on je svoj posvetio baš njemu. "Moja kućica se zove Jatara. Sama riječ jato je zavjetrina, znači zavjetrina, tako i ta kućica. Brlog moj je zaštićen od bure, nevjerojatno, tu sam na vrhu ovog brda, a ja buru čujem samo u krošnjama", kaže nam.
Vjetar je ipak napravio svoje i malo mu preuredio dio stana. Trebalo je godinu dana i najmanje 200-injak penjanja, što sam, što uz pomoć prijatelja, da stijena ograđena samo krovom i vratima, postane Prpin dom.
Nastanio se tamo prije tri godine, kad je doznao da ima zloćudni tumor. Kad mu je bilo najgore, propješačio je 200 kilometara po velebitskim vrletima s mišlju da se više ne vrati, jer u bolnici, nije htio ostati.
"I išao sam na Velebit dok ne padnem negdje. Ponio sam taj svoj revolverić, u džepu, pa kad više ne bude... riješit ćemo to... ostavio sam poruku da me nitko ne traži. I sada im šaljem poruku da me ne traže, ako mi pamet ne ode k vragu. I mene neće nitko naći kad pođem na Velebit i tamo ću i ostati i nekako to, to hodanje, me valjda... čini mi se dosta pomoglo, kad sam se vraćao, meni je bilo sve bolje, što sam išao dalje, bilo mi je sve bolje, i kad sam se vraćao, ja sam poslije 100 kilometara mogao skoro trčati", prisjeća se Vlado.
Sam na planini, na 1.145 metra, Vlado ima dozvolu za držanje i nošenje oružja, a to mu je jednom zamalo stvorilo problem, kad je htio popričati s predsjednicom Republike, dok je boravila u Lici.
"Bila je tamo policija, kao osiguranje, naravno, ne možeš blizu, rekli su oni, upozorili su me: prvo ne možeš imati oružje kod sebe, drugo, moraju pitati predsjednicu hoće li me primiti, jer strogo je to. Evo meni su dozvolili čak i da je zagrlim, ja sam je primio baš onako rukama, stvarno je bila je ljubazna prema meni, baš onako draga", kaže nam Vlado.
Kad ga pitaju nije li mu dosadno samom na planini, kaže da mu je žao samo što je dan prekratak. Uz održavanje Jatare ovaj svestrani udovac pronalazi rimske puteve.
"Sve od Karlobaga, ovdje do Prijevoja, na 990 metara sam našao zadnji trag."
Proučava poskoke, a zna i gdje su još neotkrivena staništa velebitske degenije.
"Našao sam dva staništa degenije, velebitske degenije, ali neću
reći gdje se nalaze.
Na južnom Velebitu su, ali neću reći gdje, jer je degenija
najzaštićenija endemska vrsta ne samo u Hrvatskoj, nego i u
svijetu. Ne znam koliko je pouzdan podatak, ali Velebit navodno
ima više biljnih vrsta nego Velika Britanija", otkriva nam
Vlado.
U njegov dom navrati njegova prijateljica Danijela iz Švicarske, koja je snimila fotografija za knjigu koju nam je pokazala.
"Evo Danijela kuha ručak. Stiže mi kada stigne zima, ali i prije, ne može čekati toliko. Nema tko ovdje nije bio. Dolaze ovdje i političari", otkriva nam.
Danijela mu ponekad u Jatari pravi društvo, mada, kaže, i kad snijeg potpuno zatrpa kućicu, ni samome mu nije dosadno.
Meni je prekrasno, kad nosi mećava, to je nešto neopisivo, kao Sjeverni pol, valjda. Kao da ste na Grenlandu, ne znam, meni je to neopisivo. Tamo gori vatra u kući, fino je toplo, ali ja ne mogu biti u kući samo, što ću u kući... onda ja idem pa se bavim snijegom, pa lopatam, vučem drva, to je valjda iz djetinstva nešto ostalo, tko će ga znati. Možda ja stvarno nisam normalan?", simpatično nas je upitao Vlado.
To djetinjstvo u koje se u planini i danas često vraća, vjerojatno je krivo što Prpa više ne može bez Velebita i bure. Pokazao nam je znamenite Dabarske kukove, koji se prostiru niz deset kilometara.
Negdje pod njima je Prpa odrastao i nakon osnovne škole s obitelji krenuo u Zagreb. Vratio se u ratu braniti dom i od onda ostao. Planinarske kućice koje je otada izgradio na 935 metara u Baškim Oštarijama, prepustio je djeci, ali i danas ih često obiđe. Mora, jer nekad je slika odozdo potpunija.
Njegov umjetnički ispušni ventil je vila, Gospa ili obična žena. Bit će tu dugo poslije njega, a mala je to cijena za dvadeset tona kamena, kojeg je za nju malo presložio.
Od Prpe doznajemo i što su to mirila, kojih na Velebitu ima još. "Najkraće rečeno, to su ustvari spomenici pokojnicima. Najpoznatija mirila su u južnom Velebitu, oko Starigrada, Ljubotića. Ima ih na stotine. Nitko tamo ne leži, ali ja sam ga primjerice posvetio svom djedu Juri koji je umro u Argentini i ne zna se uopće gdje mu je grob", otkriva nam Vlado.
Naravno da ga svi pitaju, naleti li u planini i na medvjede, no oni su mu kaže, normalna pojava.
"Ja sam čak jedanput medvjeda natjerao sam na sebe. Bio sam među stijenama, a on je bio dolje u rupi. I ja ga čujem gdje dolje ruje, kopa, i odavde viknem da mi se makne s puta. Međutim medvjedu je došao glas tu s one strane, ne od mene, i on je bježao od mene, ali je išao na mene, i dotrčao je do mene, na tri metra, nije bio neki veliki medo, i kad je istrčao, kad me vidio, nisam se uspio niti prestrašiti, on se okrenuo i nazad", priča nam Vlado.
Puno više od medvjeda, fasciniraju ga poskoci, a zbog jednog se spustio u šternu, kako bi mu spasio život.
"Bilo je ovdje nešto penjača, dok su se penjali jednom sam ih zamolio da mi pomognu se spustiti da spasimo poskoka, međutim oni su rekli to je poskok jesi ti lud? Onda sam ja zapalio auto, pošao po košaru, duge ljestve, aluminijske i onda sam se spustio i on mi je pokušao pobjeći, ali pokrio sam ga krpom, onda on miruje, i onda smo ga spasili i baš mi je bilo razveselilo me", kazao nam je Vlado.
O toj, najotrovnijoj i najopasnijoj europskoj zmiji, Prpa je otkrio dosad nepoznate činjenice i objavio ih u dvjema knjigama, često citiranima u znanstvenim krugovima.
"Poskoke sam držao kod kuće, nekad i po deset komada u terariju. Onda što su mi činili, kad sam ga stavio u terarij, poskok je prvo izbacio sve iz sebe, probavljenu i neprobavljenu hranu, da bi mogo izići, recimo, ja sam ga držao u košnici sedam milimetara je visoko leto, to otvor, poskok je izbacio sve iz sebe, on sebe može prilagodit, jer se provlači, ali ne može ono što je pojedeno smanjivati", priča nam velebitski pustinjak.
Poskok se, kaže, ne baca i ne skače, i ako ga ne ugrožavaš neće napasti. Pa iako ga je nemalo puta ugrizao, samo je dvaput kaže bilo opasno, zato planinarima, rado savjetuje:
"Prvu stvar koju morate napraviti je otrov van, na bilo koji način, kako god znadete ili malo izbost ranu, bilo što tjerati krv iz sebe van, jer ako ste negdje daleko, nedostupni, priča ne drži vodu ono, lezi, miruj, čekaj, nemate tamo koga čekati, ne može helikopter, ne može ni HGSS, nema signala, i tako možete pomoći i sebi i drugima."
Velebit danas možda nitko ne poznaje bolje od Prpe - kruži planinarska legenda, a on dodaje da ovdje ima sve što mu treba.
"Ja Bogu samo zahvaljujem, ništa ga ne molim, on je sve dao. Ja samo velim hvala ti, ja njemu sto puta u danu velim hvala ti za ovo."
Jedino što možda ne može iz Jatare je pročitati svoju Odu Velebitu Thompsonu, jer on bi, kaže, znao naći pravu glazbu.
"Otrgli me s njedara tvojih / dok još nisam znao da si mati. /Vraćam ti se ni ognjišta nemam, al još vatra neumorno plamti. // Dozvale me iza kuka zore /pjesma jedna u vrleti ljute / opila me iz Dulibe rosa / one četiri latičice žute. // Činilo se da ti kraja nema / bosa noga gazila ti pleći / od vajkada do neba si velik / sad tek vidim da si puno veći", recitira nas stihove za kraj.
