Nektarina uzgojena u okolici Zadra je tri puta skuplja nego nektarina u Zagrebu. Škampi su na ribarnici u Zadru gotovo dvostruko skuplji od onih u Zagrebu. Sve što smo kupili bilo je skuplje na obali, a pritom smo se trudili uspoređivati ono što se uspoređivati može.
- Zbog novih pravila mogli bi im poskupjeti izleti: 'Brane nam dolazak jer smo stari i siromašni'
- Kujundžić: 'Opravdano je podići cijenu cigareta i pića'. Bandić: 'Poroci i gušti koštaju'
Nismo tražili radikalne primjere poput tosta za 120 ili hlada za 15 kuna, a znamo da se prodaje i to. Dok neki tvrde – stvar je količine, radi se o cijeni zakupa prodajnog mjesta, drugi pak otvoreno u kameru poručuju – ajmo oderati turiste dok se može. Prije svega nekoliko godina ljeti su restorani na moru bili puni dok su ove godine zamijenili uloge. U metropoli ćete, u vrijeme ručka, teško doći do stola. U Zadru, kako bi rekli domaći – nema ni pasa. Nikola je vlasnik kultnog zagrebačkog kafića u još kultnijoj Tkalčićevoj ulici. Terasa mu je uvijek puna, ali kavu s mlijekom i dalje drži na deset kuna.
"Igra s cijenama je vrlo opasna igra. Gosti su vrlo plašljive ptičice koje vrlo lako prhnu i odlete na neko drugo mjesto i radi toga treba biti jako oprezan", govori Nikola Brajković, vlasnik kafića na Tkalči.
U ovaj usporedni test cijena sjevera i juga krećemo sa zagrebačkog Dolca.
"Imamo turiste, ali naši turisti ne jedu ovje, nego samo kupuju voće. Na Dolcu kupuje samo naš narod. I onda mi idemo u jednu normalu prema njima i njihovom standardu", kaže Marica, prodavačica na tržnici.
A njihovom standardu nude uglavnom okuse Dalmacije.
"Rajčica je njihova, kao i mrkva. Iz Ravnih Kotara. Rajčica je 16 kuna, to je normalna rajčica koja nije iz plastenika niti genetski modificirana", kaže Marica.
Krumpiri su po sedam kuna, kilogram lubenice 4 kune, nektarine 12 kuna. Dalmatinske. Kontinentalne skoro pa besplatne.
"Nektarina je iz Lipovca, zemlja porijekla Hrvatska. Tri kile za deset kuna. Imamo toliko robe da ne znamo kuda bi sa njom, gotovo besplatno. Ne prodajemo na moru jer tamo da izađeš prodavati stoji te koliko bi ovdje koštalo štand na mjesec dana", kaže Žac, prodavač na tržnici.
Davorka i Marija već desetljećima dijele štand. I dobro i zlo.
"Ona jučer nije bila te sam joj ja prodala tikvica, rajčice i
ostalo. Imamo jedna u drugu povjerenje kao da smo rod", govori
Davorka.
"Mi se već godinama dobro slažemo", kaže Marija.
Što se cijena tiče – zadarska je tržnica u rangu zagrebačke. Bilo bi za očekivati da, primjerice nektarina koja se rodila, odrasla i ostala u zadarskoj županiji bude jeftinija od one koja je platila put da dođe do Zagreba. Ali, ne ide to kod nas tako.
"Prodajemo isto u Zagrebu, na Utrinama, ali je ista cijena u Zadru kao što je i u Zagrebu jer veća količina robe se prodaje u Zagrebu nego u Zadru. Jer tu nema turista i slabije se prodaje", kaže Marinko, prodavač na tržnica.
"Najviše uzimaju domaći dok turisti broje šljivu po šljivu ili smokvu po osobi. Uzimaju krumpir pa ga broje. Nemamo od njih puno kruha", kaže Davorka.
Malo više kruva imat će prodavači na ovoj maloj virskoj tržnici. Tek nekoliko štandova,a cijene – boli glava. Lubenica je dvostruko skuplja od one u Zagrebu. Kilogram je osam kuna. Nektarine čak trostruko. Kod susjeda su 30 kuna, ali su nam oštro poručili – nemojte nas snimati. Kod Marijana su 25 i rado nam je pojasnio zašto.
"Znate kako je na Viru, cijena jednog određenog mjesta pozicije je kolika bi bila u gradu. I radi toga su cijene veće", kaže Marijan, prodavač na tržnici.
I je, prema informacijama koje se prodavači boje reći javno, zakup štanda na Viru plaćaju gotovo dvostruko skuplje od cijene koju plaćaju zadarski ili zagrebački prodavači. Nije to, dodaje, jedini razlog.
"Početkom petog mjeseca i kraj petog mjeseca došle su dvije jake bure. Mi smo poljoprivrednici i nama je firma pod vedrim nebom. Ovisimo o vremenu i kada nam je bura moramo sve ispočetka saditi i raditi te normalno da cijena ide gore", kaže Marijan.
Pomislili biste da će im zagrebačke kolege pucati od bijesa i zavisti. Ali nije baš tako.
"U redu mi je da su stavili tako visoke cijene jer su oni tako odlučili. Ja sam u Zagrebu, oni su na obali i moraju živjeti i zaraditi", govori Šekica, prodavačica na tržnici.
"Ima puno konkurencije, preko 300 štandova", kaže Šime, prodavač
na tržnici.
Još smo na tržnici. Točnije u ribarnici.
"Mislim da su cijene ribe u Zagrebu jeftinije nego u zadarskoj tržnici", kaže Ivan, prodavač na tržnici.
Hobotnice po sto, škampi do 140. Oslić 80, srdele po 20 kuna. Osim pokoje pastrve, jasno je da ova zagrebačka riba nije plivala u Jarunu. I ona je stigla s mora. Selimo i mi na zadarsku peškariju. Na prvu je jasno – ljudi je u zadarskoj ribarnici svakako više. A i cijene su veće.
"Škampi su dvjesto, to je sezonska cijena. Zimi malo spustimo. Dok se može da oderemo turiste jer što drugo da radim ova dva mjeseca. Ali turisti ne kupuju toliko, to je zato što nema ljudi ove godine. Osjeti se da ih je dosta manje", kaže Frane, prodavač na tržnici.
Ako cijene i nisu veće, onda su iste. Iako ta riba nije sama doplivala do Zagreba već platila put.
"Srdele su i u Zagrebu 20 kuna. U Italiji su 16 eura. Razlog zašto su u Zagrebu iste cijene, a prošle su i autoput i cestarinu je zato što su velike količine ribe koje se ulove i one se moraju negdje riješiti i nije bitno da li je cijena 22 ili 20 kuna, bitno ih se riješiti", govori Mićo, prodavač na tržnici.
"Ribar ima pravo staviti cijenu koju hoće, a stavi normalnu kao i mi jer nije mu problem putarina jer na nju dobije povrat poreza na potrošnju goriva, a mi ovdje stavimo istu cijenu jer makar ne trošimo na gorivo, imamo trošak lova, pa sve dođe na isto", kaže Brankica, prodavačica na tržnici.
Trlje su u Zagrebu 40 kuna, a kod nas su 35. S otoka Raba su. Mi ne mijenjamo cijene, tokom cijele godine su iste", kaže Ivan.
"Sad je na moru skuplja riba jer je sezona", kaže Zoran, prodavač na tržnici.
Baš poput voća i povrća, i riba je na kopnu - ako već ne jeftinija, onda iste cijene. A što je s restoranima?
Pizza cut deset kuna, snackovi dvadesetak, pohani oslić s prilogom 55 kuna, orada na žaru s prilogom 79. Mame vas reklamama zagrebački restorani. Odlučili smo provjeriti što je s pizzom? Restoran u samom centru grada, s pogledom na katedralu. Na meniju svašta. Od omleta za dvadesetak kuna, tjestenine oko 50, roštilj, pohano, odresci. Ništa skuplje od 80 kuna. I stolovi uglavnom puni.
"Kod nas vam je uvijek puno. Od deset ujutro pa do ponoći vam je sve puno. Dnevno prodamo od 350 do 400", govori Zvonimir Tokić, voditelj restorana.
Račun je očekivan i pristojan. Pizza 42 kune, kava s mlijekom 12. Osim nas jedu, primjećujemo, uglavnom turisti.
"Preko ljeta naši pobjegnu na more, ali onda imamo više turista. Zapravo možemo reći da živimo od turista, ali nismo dizali cijene jer pokušavamo ostati pristupačni svima", govori Tokić.
Ćevapi po sto kuna, kolači po 45, točena piva 50. Sve ste to slikali negdje na obali i slali ovog ljeta. Nisu to računi iz luksuznih restorana. Već iz onakvih u kakvom smo jeli i u Zagrebu. U Zadru nismo jeli iz principa. Tost je 40 kuna, omlet 50. Pizza, obična miješana čak 75 kuna. Ponavljamo, riječ je o istim tipovima restorana poput onih u Zagrebu, s istom ponudom, također u centru grada. Odlazimo na Vir u nadi da ćemo proći jeftinije. Prosječan restoran uz plažu. Ponuda razna, velika, poluprazna terasa i pogled na more. Omlet je ovdje 35 kuna, tjestenine 70.
O okusima nećemo, ali o veličini svakako možemo. Za razliku od Zadra gdje su pizze po sedamdesetak kuna, na Viru smo je pojeli za 50. I dalje je osam kuna skuplja nego ona u Zagrebu ali moramo primijetit da je i porcija znatno manja. Tolike veličine je otprilike mala pizza u bilo kojoj pizzeriji u Zagrebu. Kavu smo i u Zagrebu i na Viru platili 12 kuna. Što se pizze tiče, prošli smo skuplje, a pojeli manje. Bacamo se na brzinsko testiranje nekih drugih artikala. Na jednoj strani Zagreb, na drugoj Vir. Što se sladoleda tiče, nema neke razlike. I u metropoli, i na moru, teško ćete naći kuglicu ispod devet kuna. Kroasani su već druga priča. Tako primjerice za 24 kune u Zagrebu možete kupiti 4 kroasana, a na Viru 3. Ima li razlike u cijenama i u trgovinama. Kupili smo istih šest artikala u istom lancu trgovine. Ovdje na moru platili smo osam kuna skuplje, što je nekakvih 13 posto. Recimo da kupite namirnice u iznosu od 500 kuna, na moru biste ih platili 565. Čak je i vrećica bila skuplja za kunu, bočica vode za kunu i 80 lipa, banane za kunu, sredstvo protiv komaraca za tri kune, uglavnom sve je znatno skuplje.
I evo, ovo je rezultat. Burek na plaži, porcija pomfrita, sokovi na razrjeđivanje i sve to u ruku, pa na plažu. Bezobrazno smo skupi. Čak i kad na stranu stavimo sve nemoguće državne namete, poreze i obaveze, s cijenama od 50 kuna za dva jaja ili 75 za pizzu neki su ipak pretjerali. A počeli smo i hlad naplaćivati 15 kuna. Nastavimo li tako - u našim prekrasnim zalascima sunca više neće imati tko uživati.
