Godinama je pravio incidente, čak i kada su odnosi između Slovenije i Hrvatske bili idilični. Na njegovoj kući se kočoperio natpis - ovdje je Slovenija i ovo je okupirani slovenski teritorij. A onda je najpoznatiji slovenski nacionalist JoškoJoras ostao bez svoje domovine.
U arbitraži koju Hrvatska ne priznaje pripao je upravo Hrvatskoj. Iako očajan protiv takve odluke ne može otvoreno jer jer bi time tvrdio isto što i Hrvatska - da se ništa nije dogodilo.
Sada šuti, ali kada smo ga posjetili prije odluke suda, prvi put nakon desetak godina govorio je za jedan hrvatski medij i to na mješavini, više hrvatskog nego slovenskog jezika. Tada nam je ispričao sve o svom problemu s priključenjem na slovenski vodovod.
"Tribunal ističe da je Komisija, citiram: 'Jednoglasno donijela zaključak o predlaganju Izvršnom odboru Slovenije da se granica odredi na rijeci Dragonji i to je u skladu s trenutačnom situacijom", izjavio je predsjednik Arbitražnog suda GilbertGuillaume tijekom izricanja odluke.
U malo više od minute, u samo jednoj rečenici, JoškoJoras izgubio je sve za što se borio 26 godina.
A borio se tako što se bacao u rijeku (2006.), svađao s policajcima (2006.), štrajkao glađu (2008.), prosvjedao na granici (2008), zabijao slovensku zastavu u tlo...
Potvrda da se njegova kuća nalazi u Hrvatskoj, a ne Sloveniji - potpuno ga je shrvala.
"To su istine koje bole. Sada moramo malo zbrojiti misli da bismo mogli reći što bi bilo najbolje napraviti", kazao je JoškoJoras nakon arbitražne odluke.
Kad smo ga posjetili tjedan dana nakon objave arbitražne presude, Joško Joras, kao i proteklih 10-ak godina - nije bio raspoložen za razgovor s hrvatskim medijima. Lijepo nas je primio, iako se ljutio što smo došli nenajavljeno.
"Dobio sam vašu poruku, ali gledajte, tu je riječ o puno elemenata priče, puno stvari. I ja ne mogu ništa reći jer sam dobio osjećaj, uz sve poštovanje prema Vama, dugo se već znamo i ne mislim ništa loše o Vama. Ali institucije kao institucije i život imaju neka pravila", kazao je našim novinarima Joras.
Ali kada je shvatio da je kamera i dalje uključena, zamolio nas je da prestanemo.
"Dajte molim vas... budite toliko korektni."
No, nekoliko dana prije odluke suda, Ivan Dobran, novinar RTL-a iz dopisništva u Puli - uspio je pridobiti Jorasa. Nakon deset godina šutnje, progovorio je za jedan hrvatski medij, ali uz uvjet - razgovarati mogu samo o najnovijem incidentu - o bespravnom iskopavanju kanala na javnom putu kako bi se spojio na slovenski vodovod.
"Imam problem s vodom, posebno ujutro je veliki problem dok se zrak nakuplja u bojleru i cijevima...", objašnjava nam.
Joras se, na mješavini hrvatskog i slovenskog jezika, požalio da je cijev koju bi trebao popraviti ispod susjedova, kako tvrdi ilegalno izgrađenog parkirališta - pa to ne može učiniti. Zato se, kaže, morao spojiti drugim putem.
"Ispod parkirnog prostora teču cijevi Rižanskog vodovoda od crpilišta do vodarne Sečovlje."
Objasnio je i zašto je spojen na slovenski, a ne hrvatski vodovod. I tvrdio: dozvolu za radove zatražio sam od slovenskih vlasti.
"Ova kuća ima taj priključak od 1936.godine. Glavna cijev ide ispod tog parkirnim prostorom."
RTL-ov novinar s Jorasom je razgovarao i u danima nakon arbitraže, iako se nije htio snimati.
Zatražio je dokumente iz zemljišnjih knjiga u Bujama i Kopru iz kojih je, tvrdi, vidljivo da su njegove parcele upisane u oba grada pod različitim brojevima te da smatra da su dokumenti krivotvoreni i da je smješten u Hrvatsku nezakonito.
Joras je više puta ponovio da ne bi imao ništa protiv toga da živi u Hrvatskoj ili Sloveniji, samo da je to po zakonu. Rekao je da se ovako nalazi pod hrvatskom okupacijom te da on nema ništa protiv Hrvata i da nije ekstremist već da samo traži pravdu.
"Pitao sam ga opet nakon toga da mi da izjavu, neđutim odbio me. Ali ne ovaj puta zato što sam hrvatski novinar, nego zato što je prepotresen i stvarno je bio. Vidjelo se to po snimci u kojoj je pratio odluku Arbitražnog suda. Njegov susjed Anton Škof, koji se nalazi u jako sličnoj situaciji, rekao je da smatra da ih je Slovenija prodala, da su ih pridali za Piranski zaljev", objašnjava nam u razgovoru naš novinar Ivan Dobran.
To je, dakle, bio prvi istup za hrvatske medije. Sve ove godine Joras razgovara samo sa slovenskim kolegama i uporno ponavlja: "Zemljišne knjige su krivotvorene i moja se kuća nalazi u Sloveniji".
"To što Republika Hrvatska radi na okupiranom slovenskom teritoriju je nedopustivo, bez presedana i to je dokaz da se pravila ne poštuju", kazao je Joško Joras 20. lipnja ove godine.
U Sloveniji borac za južnu granicu, u Hrvatskoj čudak i provokator, Joras je godinama punio televizijske minute i novinske stranice. Blokirao je promet jer su hrvatske vlasti zahtijevale plaćanje carine za stvari koje je kupio u Sloveniji.
"Gledajte, sve je počelo kad su oni meni pružili otpor i kaznili me zabranivši mi da doma donesem sedam litara mlijeka. Zahtijevali su da platim carinu za stroj za pranje suđa i za namještaj. Toj naredbi sam se odupro i tome se odupirem i danas", izjavio je.
Neprestano je, nezakonitim putem, prelazio granicu. Nadmetao se s hrvatskom policijom pa se i bacio u rijeku Dragonju. A kod njegove kuće - prosvjedi su čest prizor.
Cijelo to vrijeme na njegovom domu vijori slovenska zastava, transparent "Okupirano slovensko područje" i dobro poznati natpis: "Tudi tukaj je Slovenija".
No, kako se ispostavilo da je "tukaj ipak Hrvaška", ali da tu odluku Hrvatska ne priznaje - sada je Joras u poziciji da bi trebao Hrvatskoj, protiv koje se godinama bori - zapravo ići niz dlaku. S druge strane, slovenska politika se od svog dosadašnjeg heroja, velikog borca za južnu granicu - lako oprostila.
"Što se tiče Joška Jorasa, moraju mu pogledati u oči oni koji su tada, 1955., kao članovi Izvršnog vijeća Republike Slovenije potpisali sporazum. Važno je da većina stanovnika, koji su Slovenci, budu na slovenskom području", nedavno je izjavio Karl Erjavec, slovenski ministar vanjskih poslova, na novinarsko pitanje hoće li posjetiti Jorasa.
Joško Joras Sloveniji očito - više nije prioritet. Istodobno, u malim mjestima na granici, na Jorasa se žale svi. Najviše njegov prvi susjed, Urban Cerar, vlasnik hotela i casina Mulino.
"Tim problemima nikad kraja. Jednostavno je tako. Bespravnici i crnograditelj su više zaštićeni nego mi legalisti koji radimo po zakonu, pravilima, koji poštujemo sve, plaćamo davanja, namete", ističe Urban Cerar, susjed Joška Jorasa.
Cerar tvrdi da je Joras bespravno proširio kuću na njegovo zemljište, Joras da je Cerar bespravno proširio parkiralište ispod casina.
"Nije platio ni prekvalifikaciju zemljišta. Nikakvih dozvola, staru kuću je uzurpirao kad je oženio mamu. Gradi preko granica svoje parcele, okupira tuđa zemljišta, I njemu - nitko ništa", rekao nam je Cerar.
Problem je i oko pet tisuća četvornih metara poljoprivrednog zemljišta koje je Cerar kupio na natječaju Grada Buja. Slovenija je, pak, isto zemljište dala na korištenje Jorasu. On sada tamo ima vrt i domaće životinje.
"To je on dobio od Slovenije. A mi smo to zemljište kupili od Grada Buja i on nas je i tu tužio na poništenje ugovora, no to nažalost Koparski sud odbio jer nije bio pristojan. Za ovu stvar, pa smo dobili pozitivno rješenje.
Otišli smo do gradonačelnika Buja pitati: Kako je sve ovo moguće? Fabrizio Vižintin poručuje: "Cerar je od nas kupio zemljište i dobio sve dozvole. Joras nas, s druge strane - nije ništa pitao".
"Joško Joras je hrvatski građanin koji ima adresu Škrile 73a, dakle ima hrvatsku adresu i mi njega tretiramo kao građanina našega grada i državljana RH. On se s time očito ne slaže, ali mi tu ne možemo previše napraviti", kazao nam je Fabrizo Vižintin, gradonačelnik Buja.
O dozvolama za gradnju, kopanju za vodovod, proširivanjima kuće - koje Joras uredno traži od slovenske strane, ali i o vlasništtvu nad poljoprivrednim zemljištem - Vižintin tvrdi:
"Za nas su to bespredmetne tvrdnje i ne uzimamo ih u obzir uopće. Ono je hrvatsko tlo i zna se točno koga on mora za bilo koju građevinsku radnju. Sve što je g. Joras radio protiv zakona, mi smo uvijek prijavljivali i na vrijeme reagirali."
Ipak, Joras nikada hrvatskoj strani nije platio - nikakvu kaznu.
"Mislim da on nije niti jednu kaznu platio, niti jednu koju smo mu u 26 godina poslali. Kako je to moguće? Mislim da to ulazi u sferu nekakve više politike u koju mi kao lokalna samouprava ne možemo previše utjecati", tvrdi Fabrizo Vižintin, gradonačelnik Buja.
Može li Joras imati hrvatsku vodu - pitali smo direktora Istarskog vodovoda.
"Mi smo prije 15-ak godina pokrili kompletno to područje, dakle
Škrile, Bužin i dva granična prijelaza, Kaštel i Plovanija. I
svi stanovnici koji su tamo su priključeni na Istarski
vodovod", rekao nam je Mladen Nežić,
direktor Istarskog vodovoda.
Procedura spajanja trajala bi oko tjedan dana, a i Istarski
vodvod je bliži Jorasovoj kući.
"Naš cjevovod se nalazi nekih 20-ak metara od njegove kuće i nema baš nikakvog razloga da on ne bude spojen na naš vodoopskrbni sustav", ističu iz Istarskog vodovoda.
I dok mu hrvatske vlasti, očito, ne mogu ništa, slovenska strana ga brani.
"On radi probleme, isto kao što bi radili vi i vjerojatno i
ja da ste u njegovoj situaciji. Ja ne mislim da on to radi
savjesno, on bi htio imati nešto što imamo svi. Htio bi imati
dostup do kuće, do liječnika, do škole. Ja mislim da je problem
samo u tome", kazao nam je Denis
Fakin, predsjednik Mjesnog odbora Sečovlje.
Ipak, ni Denis Fakin ne zna kako Joras ima slovensku
adresu.
"Gospodin Joras je nesporno na hrvatskome tlu. To znamo svi. To što on ima slovensku adresu, morat će riješiti država."
Iako je Joras 2014. dobio slovensku adresu, koju Hrvatska ne priznaje, da bi se došlo do drugih kućnih brojeva ulice Sečovlje - potrebno je prijeći granicu. Tamo mještani, Slovenci - za Jorasova postupanja ne pronalaze isprike.
"Mislim da su to prazne fraze, ja mislim da je ono Hrvatska i da to mora ostati tako. Mi smo tu uvijek na Slovenskoj strani i s drugom stranom nismo nikada imali niti probleme", kazala nam je Gracijela iz Sečovlja.
"On kaže da je tamo Slovenija, čujte ali kako ja znam, uvijek je bila rijeka Dragonja granica. I sad, recimo ovi drugi, ova druga sela gdje su isto Slovenci koji su u Hrvatskoj, oni se uopće ne bune, kažu: mi smo Istrani. Mi nismo Hrvati ni Slovenci, mi smo Istrani. I nama je ovdje dobro", ispričala nam je Meta iz Sečovlja.
No, Jorasu očito nije dobro. A ispostavilo se da su u trenutačnoj situaciji, Hrvatska i slovenski aktivIst - zbog odbijanja prihvaćanja arbitraže - postali neočekivani saveznici.
"Što bi za Vas značilo kad bi Arbitražni sud odlučio da ovaj dio teritorija pripada Hrvatskoj?", upitan je 20. lipnja ove godine.
"Za mene bi to značilo da u ovom svijetu ne postoji pravo. Mi smo civilizirano društvo, a u njemu ne bi bilo mjesta za pravdu. I ako se to dogodi, za mene bi to bila velika tragedija", odgovara Joras.
Tragedija u koju nikako nije vjerovao. I onda kad se dogodila - Jorasa je to jako razljutilo. Zato je i demonstrativno napustio sastanak s premijerom koji je posjetio sporna pogranična područja nakon arbitražne presude, kazavši nakon toga da je već rekao kako ne vjeruje u pravdu.
I dok se Jorasu urušava sve za što je radio četvrt stoljeća - Slovenija je već potvrdila da razmišlja o nekom vidu humanog preseljenja. No, to bi značilo da on mora priznati da se nalazi - na hrvatskom tlu.
