Mali stan u Dubravi mijenjali su za dvije sobe u Domu u Bjelovaru. Jednu za Adama, drugu za njegovu teško bolesnu suprugu. Potpisali su ugovor s domom o dosmrtnom uzdržavanju.
Njihov stan je odmah i prodan, a oni su trebali biti mirni do smrti. No spokoj nije potrajao ni tri mjeseca. Supruga je ubrzo preminula, a Adama su iz doma izbacili na cestu. Sada je s 81 godinom i 3000 kuna mirovine – prisiljen je živjeti kao podstanar. U domu pak pričaju svoju verziju ove priče.
On je tužio njih, ali i oni su prijavili njega… Slučaj poput ovog, da umirovljenik u podmakloj dobi završi na sudu – nažalost nije rijetkost.
Trebalo je biti drugačije
Adam sam pije čaj. I kad je zdrav i kad je bolestan jer nema više nikoga. Sin mu je umro prije dvadeset godina dok supruga Kata prije tri. U 82 godini živi u podstanarskom stanu s mirovinom od 3000 kuna. A trebalo je, kaže, biti drugačije.
"Osjećam se ugroženo i prevareno. Tužan sam i jadan, i ne znam što bi više nabrojio. Meni se ne živi. Ja živim jer moram, jer ne mogu živ u zemlju", govori Adam Ivezić, umirovljenik.
On i supruga ostali su sami. Ona je bila bolesna i on više nije mogao o njoj brinuti, pa su odlučili otići u Dom. Potpisali su ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Do smrti jednog od njih obvezali su se plaćati 5000 kuna na mjesec, a nakon toga onaj tko bi dulje živio više ne bi trebao ništa plaćati. Smještaj su mijenjali za stan od pedesetak kvadrata u zagrebačkoj Dubravi.
"To znači da oni mogu kuću prodati odmah. I u roku deset dana oni su je prodali", govori Adam.
Adam tvrdi da mu to tada nije smetalo. Došao je u dobroj vjeri i nadao se kako će tamo umrijeti. No, onda su, tvrdi počeli problemi.
Kata Ivezić više se nije vratila u dom
"Bili su nemarni u liječenju. Sestra dođe i kaže suho je, a ja kažem dajte pogledajte. Kad je otvorila zapljusnule su je fekalije i što da dalje govorim? Normalno da sam prigovarao, ali grozio se nisam sve dok jedne večeri kad sam došao s vikendice. Našao sam suprugu s glavom na podu. Na usta joj je išla pjena i krv i bila je u polubesvjesnom stanju. Normalno da sam zvao sestre i tražio hitnu pomoć. Rekle su da nije supruzi ništa i da nema potrebe za hitnom. A ja sam govorio morate i morate i natjerao sam ih da pozovu hitnu pomoć", opisuje događaj Adam.
Kata Ivezić više se nije vratila u dom. Iz opće bolnice u Bjelovaru, prebačena je u onu u Klenovniku, a nedugo zatim je preminula. A Adama su izbacili zbog nedoličnog ponašanja. U domu je ukupno proveo tri mjeseca. Zbog navodnih prijetnji vlasnicima protiv njega se vodi kazneni postupak. On je pak tužio Dom jer su mu prodali stan, izbacili ga i ostavili bez ičega. Iz doma u Bjelovaru negiraju njegovu priču.
"On je ugovor o smještaju za sebe i gospođu koje govori o dosmrtnom uzdržavanju dobio na uvid i pročitao ga je detaljno. Bilježnica je došla ovdje i nije bilo nikakvih promjena. Od početka je bila riječ o dosmrtnom, a mi smo im sugerirali da stan prodaju i kad to riješe da dođu, a oni su inzistirali i nagovarali nas da mi prihvatimo stan kakav je i da odmah dođu", kaže Davor Njegovac, ravnatelj Doma.
Njegova supruga Kata, tvrde, zbog teškog stanja trebala je posebnu njegu koju je i dobila.
"Mi ni jednom od njega nismo primili niti pismenu obavijest ili prigovor na smještaj. Njoj smo bili jedini skrbnici, vodili smo brigu i kad je bila u bolnici i da psihički i fizički ojača. Za sve to postoji službena bilješka naše socijalne radnice. Da je on nama branio da mi gospođu vodimo na zrak i u restoran da se osjeća bolje. Po njemu je ona trebala biti u zamračenoj sobi i to je bio tretman za nju koristan", nastavlja dalje Davor.
Njegova supruga nije pala s kreveta, kažu u domu. Medicinske sestre njezino su stanje četiri puta dnevno kontrolirale i vitalne funkcije tada su joj bile u redu.
"Sestra je ipak pozvala hitnu. Bili smo prisiljeni, jer oni su zaključili da ne treba. No, on je tada počeo s prijetnjama i liječnica je popustila", govori Davorin njegovac.
A prijetnje, koje su se ponavljale, kažu prijavili su policiji.
"Sjeli smo cijeli stručni tim i rekli mu da takvo ponašanje nije u redu, a on je govorio da ćemo ga zapamtiti i da će dom sravniti sa zemljom i da ga se ne može držati među ostalim korisnicima koji su u strahu", govori Davorin njegovac.
Ova priča čeka sudski kraj
Ponudili su mu raskid ugovora i da mu isplate novac no on, kažu, to nije htio. Ivezićeva odvjetnica pak tvrdi da je broj računa dostavljen i da novac nikad nije isplaćen. I sada ova priča čeka sudski kraj.
Profesor socijalne politike s pravnog fakulteta ne ulazi u konkretan slučaj. Komentira da je istraživanje koje su proveli u Zagrebu pokazalo da velik broj starijih ne može računati na pomoć obitelji i da su prepušteni sami sebi. U domovima ima mjesta tek za 3 posto populacije starije od 65 godina.
"Njima se nude ugovori o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju i već su se neki ponuditelji u tom smislu profesionalizirali. Velik broj sličnih slučajeva završava na sudu koji prerastaju u ružne sudske procese u kojima su redovito zakinuti stari ljudi", kaže Gojko Bežovan, Pravni fakultet.
Sudski postupci traju dugo
Sudski postupci traju dugo i takve je ugovore teško raskinuti. 72 posto staraca ne razlikuje o čemu se radi u ugovorima. A razlika je jasna - u dosmrtnom ugovoru druga strana stan može prodati odmah, a u doživotnom tek nakon smrti uzdržavane osobe. Jasna Petrović kaže da 20 posto poziva upućenih njihovoj pravnoj službi vezano je baš uz takve ugovore. Uglavnom već potpisane.
"Bakica od devedeset godina dolazi kako bi vidjela što može, iako je i sama svjesna da voditi sudski spor s 90 godina znači dočekati smrt a ne presudu. Gospođa ne izvršava čak ni to da joj 1-2 puta tjedno donese topli obrok, niti dolazi davati lijekove niti je vodi kod liječnika. U samom ugovoru postoji opcija da ako poželi ići u Dom, ona će joj plaćati Dom, ali tako da iznajmi njezin stan. Ona tu ništa ne ulaže, to je prljavi pokvareni biznis", govori Jasna Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika.
Ne zna se koliko je takvih ugovora
Nevolja je i to što statistike ne postoje. Ne zna se koliko je takvih ugovora. Jedna osoba može ih sklopiti koliko želi i to nitko ne kontrolira.
"To su na stotine profesionalnih lešinara, a plus obiteljski ugovori u kojima se izbjegava jedno dijete kao što je na primjer, potomak iz prvog braka. 50 posto i takvi nam dolaze. Imali smo baku iz Sesveta koja je došla jer ju je sin preselio u šupu. Potpisala je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju da bi njemu omogućila kredit i on je to obavio i nakon toga joj je rekao da će fiktivno tu ostati dok ne prođe inspekcija i stavio je u šupu", kaže Jasna.
Nitko ne bilježi koliko je takvih ugovora sklopljeno. U sindikatu, kažu, godinama upozoravaju na problem. Da država olako pušta mlade, a napušta stare. I da ne postoji politika i strategija kojom se njihov položaj u društvu može poboljšati. Tražili su da se uvede registar svih ugovora o uzdržavanju i da se ne mogu potpisati više od dva takva ugovora.
"A ne da to bude masovni bisniz gdje imate po desetak takvih ugovora - to je jedan masovni lešinarski biznis koji treba zaustaviti. U pravilu odgovaraju da je to stvar obveznih odnosa i da se država nema tu što miješati", kaže Jasna.
Problem su detektirali i u uredu pučke pravobraniteljice. Tamo kažu - neki se nikada ne jave - zbog neinformiranosti, straha ili srama, zato što se radi o članovima obitelji.
Stariji siromašni ljudi u povećanom riziku od različitih zlouporaba
"Stariji siromašni ljudi su u povećanom riziku od različitih zlouporaba, iskorištavanja i nasilja. Ali ne smijemo na njih gledati kao na nemoćne i ranjive. Oni moraju sami za sebe moći donositi odluke koje misle da su za njih najbolje- ono što je tu problematično ako govorimo o ugovorima o dosmrtnom uzdržavanju je da su često izmanipulirani i prevareni i tu bi država morala uspostaviti snažnije mehanizme zaštite", govori pučka pravobraniteljica.
Prihvaćen je njihov prijedlog da Domovi za starije osobe i članovi obitelji zaposlenih više ne mogu sklapati takve ugovore. No, to nije dovoljno. Briga za starce je nedostatna. Smatraju i da bi kontrola ustanova ili udomiteljskih obitelji trebalo biti više – inspekcije su lani obišle tek 0,7 posto udomiteljskih obitelji. A nadzor nad radom domova pokazao je da uglavnom padaju na nedostatku kadra i uslugama ispod propisanog minimuma. Liste čekanja za javne domove su duge i nemaju jasne kriterije. U konačnici, pak, smatra profesor Bežovan država nema nikakvu strategiju za njih.
Mi zagovaramo preventivni pristup kako stari ljudi ne bi dolazili u iskušenje da budu žrtve takvih koji nude ugovore određenim marketinškim pristupom. Mi znamo da u EU zemljama postoji praksa da gradovi nude takve ugovore, a oni daju nekretninu. Oni mogu nastaviti živjeti u svojim stanovima, a grad će im dati socijalne usluge, a kad onemoćaju ponuditi smještaj, a nekretninu staviti u funkciju", govori profesor Bežovan.
Mnogo toga zakon nalaže, ali život se ne događa po zakonima
Danas oni koji potpisuju takve ugovore ulaze u određeni rizik koji bi, kaže, država trebala prepoznati, jer se to i vraća kao javni problem. Zakon nalaže i da se djeca o roditeljima moraju brinuti.
Mnogo toga zakon nalaže, ali život se ne događa po zakonima na papiru nego po emocijama i srcu. Svi se mi za sebe trebamo brinuti u starosti i staviti u funkciju svu svoju ušteđevinu da imamo određenu prihvatljivu kvalitetu života.
Adam tu kvalitetu života trenutno nema, a uvjeren je da je u pravu. Ima 82 godine. Smatra da mu vrijeme curi. Na sudu je izgubio posljednje tri. A postupak i dalje traje.
