Na papiru Zorica Lazarević ne postoji. Nema
hrvatsko državljanstvo, a ni jedan dokument kojim bi to dokazala.
Ali ima dodijeljen gradski stan u kojem u neljudskim
uvjetima kopni i propada pred očima susjeda. Oni su
očajni jer im je žao Zorice, ali brinu za svoju i sigurnost svoje
djece.
Grad, Crveni križ, centar za socijalnu skrb - svi tvrde da su
učinili što su mogli i više od toga jer Zorica
zapravo ne postoji. Ali ona je u životnoj opasnosti pa se
postavlja pitanje hoće li i tko pomoći ženi koja si ne može
pomoći, ali odbija pomoć drugih.
Nepokretna, u stanu nema vode ni struje, bez i jednog dokumenta, s psihičkim problemima. To je Zorica Lazarević, žena koja na papiru - ne postoji. Ali živi u stanu jedne osječke zgrade.
Skoro mjesec dana prepuštena je sama sebi - nema osnovne higijenske uvjete, na zahod i onako ne bi mogla sama, a osoba koja bi joj pomogla - ne postoji.
"Imam Pampers baby maramice, imam i pelene, ali to ne mogu koristiti", pokazuje Zorica Lazarević.
Unatoč svemu tome, Zorica pod svaku cijenu želi ostati u ovom stanu. Kao i prije nema nikakva primanja, ni obitelj, a novost je, kaže, jedino to što je u siječnju slomila kuk pa se ne može kretati.
"Sad sam tu na kućnom oporavku, ja ne mogu hodati, lijeva noga ne može. Desna je pokretna, sve je u redu, samo lijeva noga ne", nadodaje.
U osječkoj bolnici ponuđenu operaciju je - odbila.
"Ja nisam polupismeno stvorenje, ali angina pektoris, 26 godina. To je dovoljno dobar razlog da ne idem tako olako na operaciju, znači imam razlog, opravdan. Vi znate glavno pravilo u medicini, ne poduzimajte ništa ako postoji i najmanji rizik. A 26 godina angine pektoris, to jeste rizik", smatra Zorica.
Vjeruje zato da će se slomljeni kuk sam izliječiti.
"To nije trajno, to nije trajno, to nije trajno. Noga se ozlijedi i ozdravi, prođe. Ja da nisam na ovoj poziciji kojoj jesam, ja bih se pomalo pokretala. Nije to trajno, to nije takva ozljeda da neće proći, to je ozljeda koja sada ostavlja posljedice, ali dugotrajno ne može biti, to je to", ustvrđuje.
Nakon ozljede, završila je u bolnici pa kod udomiteljske obitelji. Onda je poslana na prisilno psihjatrijsko liječenje. Nakon dva tjedna psihijatrije - vratili su je u stan.
"Sad mi je gospodin Todor, predsjednik kućnog savjeta, dovezao je ljude iz Crvenog križa, oni mi donose jedan obrok na dan. Nisam vam rekla najvažniju stvar, ja ništa ne čujem, pišite mi na papir", govori Zorica.
Kad je hladno grije se - na lučice. Tako zagrijava i vodu.
"Lučice, dvije, ispod stavim konzervicu i bude vrela voda, topla voda bude. Ma, prošla sam 14 zima bez ikakvog izvora topline. 14 zima, 14 zima bez grijanja, obučem sve što imam na sebe", prepričava.
Kad je gladna - pita susjede.
"Puzala sam ovdje po podu, vukla sam se po tlu, dok sam došla do njihovih vrata. Ne mogu stati uspravno, na noge, nego sam se ovako pomalo pomicala. Nisam rekla da sam gladna, nego sam ga zamolila da ode do trgovine", govori.
A teškoj situaciji svjedoče svi susjedi. Ili je čuju, ili je vide kroz uvijek odškrinuta vrata stana.
"Ona je stalno u krevetu, ja kad god naiđem ona žmiri, spava. E sad, jučer sam mislio da je umrla, prekjučer, kad je došao Crveni križ. Pa smo ju po ramenu, nismo vidjeli ni da diše. I odjednom je progledala", prepričava susjed Todor Ubavin.
Nepodnošljiva situacija počela je nakon Zoričine ozlijede. Tada je i poplavila stan, voda je došla s četvrtog na drugi kat. Policija je morala probiti vrata, a Zoricu je hitna pomoć dovezla u bolnicu. Više nisu čuli za nju - do kraja travnja.
"Odnijeli gore u stan, otpečatili stan od policije, ostavili je u stanu nepokretnu, u međuvremenu je, kad se to dogodilo poplavilo s četvrtog kata skroz do drugog kata, pa je voda prisilno s policijom i ovima zatvorena, a da naglasim da ta žena već više od deset godina u stanu nema struju ni plin. Sad je ostala i bez vode", ispričao je drugi susjed, Ivan Nemet.
Zbog svega brinu se i za sigurnost zgrade u kojoj žive i mala djeca.
"Pa zapalit će se. I to je zato što to ona stavi, zimus je na -20 grijala na hodniku gdje je u sredini stana, valjda joj je tamo najtoplije. I onda upali 5, 6 lučica i onda se tako grijala. Bilo je -20, umrla bi da se nije grijala", zabrinuto govori Ubavin.
"Pazite mi smo svi mogli izgoriti. Ajmo gledati i na tu stranu, znači jedna osoba ugrožava cijelu zgradu. Ne samo ulaz, nego cijelu zgradu", nadodaje Nemet.
Zorici bi htjeli pomoći, ali ljuti su na institucije jer su, kažu, dopustili da se ovo dogodi.
"Nije problem ona nama kao osoba, ja ne ulazim u to. Ali ja postavljam pitanje državnim institucijama: jesu li stanari dužni da se brinu o takvoj osobi koja se nalazi u stanu od Grada koji je dio ruke, koji se ne pojavljuje ili stanari? Činjenica je da ona odbija pomoć, ona živi u nekom svom svijetu, ja ne ulazim u to, ali to opet moraju odrediti institucije. Da li ona može živjeti sama, u ovakvim uvjetima?" pita se susjed.
Odgovore smo potražili i mi kod nadležnih institucija. U centru za socijalnu skrb kažu: "Ne možemo ništa".
"Nema hrvatsko državljanstvoo. I nema osobnu iskaznicu koju bi morala imati. Ona to nikada nije zatražila, niti ona to ne želi. U više navrata je to izjavila", izjavila je Ivka Kaurinović, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Osijek.
Ravnateljica kaže da je, strogo gledajući, Centar Zoricu mimo ovlasti i njezinih želja smjestio u udomiteljsku obitelj.
"Obzirom da je toliko bilo hladno, da jednostavno mi nismo po savjesti mogli dopustiti da je se vrati u stan u takvom stanju, na takvoj temperaturi niskoj, bez grijanja, bez temperature, bez vode. I tada smo mi nju smjestili privremeno u udomiteljsku obitelj", nadodaje.
No i ondje problemi. Nakon dva mjeseca liječnik opće medicine naložio je prisilno prihijatrijsko liječenje.
"Očito da se radi o bolesnoj osobi, međutim mi, obzirom da ona nema državljanstvo, mi ne možemo pokrenuti postupak lišenja poslovne sposobnosti", rekla je ravnateljica.
A tada bi joj bio dodijeljen skrbnik koji bi odlučivao umjesto nje. No, pošto ona državljanstvo odbija - za nju se nitko ne brine.
"Grad ništa, institucije ništa. Znači opet se sve svodi na stanovnike. Danas sutra da se njoj nešto dogodi, ljudi će postaviti pitanje: a što su ti stanari radili, zašto se nisu brinuli o stanarki? Pa da li je to naša dužnost?" pita susjed.
Čija je to dužnost pitali smo i osječkoj gradskoj upravi. Oni kažu: našu pomoć nije zatražila, ali ne bi je mogla ni dobiti - ponovno jer nema državljanstvo. Unatoč svemu normalno im je da Zorica živi u gradskom stanu, na koji ni nema pravo.
"Istina da su nam dosta mogućnosti sužene obzirom da Zakon o socijalnoj skrbi i važeća Odluka o pravima i pomoćima u sustavu socijalne skrbi Grada Osijeka uvjetuje hrvatsko državljanstvo i prebivalište na području Grada Osijeka kako bi se ostvarila prava u Centru, za novčanu naknadu, u gradu za troškove stanovanja, ali i druga prava vezano za pučku kuhinju, za božićnice, uskrsnice", kazao je Romano Kristić, pročelnik Odjela za socijalnu skrb Grada Osijeka.
Ni Crveni križ, koji svakodnevno Zorici nosi hranu - nema rješenje. Na pitanje što učiniti, odgovor je isti kao i drugdje.
"Osigurali smo joj barem topli obrok i pitku vodu koja se dostavlja svaki dan. To je ono minimum te, nazovimo to tako, humanitarne intervencije koju smo mogli u ovom trenu osigurati. Ono što bi trebalo još pomoći je barem pospremiti taj stan i radimo na tome da taj stan odvedemo u neko stanje da bude zapravo siguran za život", objasnio je Denis Ćosić, predsjednik Hrvatskog Crvenog križa Osijek.
No, Zorica svoj život za sada nastavlja u tom stanu. Jer rješenje - nema nitko.
Na upit koje je rješenje ovog problema, svi su rekli isto:
"Mi da znamo rješenje, riješili bi ga", rekla je ravnateljica Centra za socijalnu skrb Osijek Kaurinović.
"U ovoj situaciji, nažalost, je pristanak i suradnje gospođe Lazarević u ostvarivanje državljanstva i prebivališta", kaže Romano Kristić, pročelnik Odjela za socijalnu skrb Grada Osijeka.
"Ja vam stvarno ne mogu reći koje je rješenje jer naš mandat nije ostvarivanje bilo kakvih prava ili statusa", ustvrdio je pak Denis Ćosić, predsjednik Hrvatskog Crvenog križa Osijek.
A dok je tako - ona ostaje na milosti i nemilosti susjeda koji su na izmaku snaga.
Iako se svi iz zgrade osiječkog kvarta slažu: nitko nije zaslužio ovakav kraj.
"Sve se može kad se hoće. Nema nerješivo. U ratu, pa se ljudi dogovore pa prestane i rat. I to nije normalno, pa dođe se na mir. Tako bi trebalo i ovo", "Govorimo o ljudima. To je ljudsko biće. Meni je jako žao što se to događa", samo su neki od komentara susjeda.
A događa se upravo to da ljudsko biće, u 2017. godini, u Osijeku, u Hrvatskoj, članici Europske unije, a ne u nekoj zemlji trećeg svijeta - čeka smrt u nehumanim uvjetima.
"Prošla sam puno puta teške situacije i uvijek je na kraju bilo sve dobro. Vi znate, post nubile pheobus. Poslije kiše, sunce", zaključila je Zorica.
To sunce Zorici neće lako zasjati tako lako i samo od sebe. Što možemo kao društvo učiniti da se to dogodi i možemo li i smijemo li - odustati?
