Nikad za života svog supruga SigmundaThunea, uglednog zagrebačkog nefrologa, gospođa Zdenka nije prišla njegovu radnom stolu.
"Kad smo se vjenčali rekao je 'to je moje i na tome nitko ne smije ništa dirati'. I sve do smrti nisam dirala jer sam znala da nešto postoji. Nitko nije dirao njegov radni stol", govori ZdenkaThune.
Tek je nedavno obitelj otvorila metalnu kutiju u kojoj su
dokumenti čuvani pod ključem.
"U ladici smo našli iskaznicu, to jeste židovskulegitimaciju bez koje nisu smjeli hodati",
govori Zdenka.
Iskaznica je izdana 14. svibnja 1941. - nešto više od mjesec dana
od proglašenja Nezavisne države Hrvatske, 15 dana nakon što
je Pavelić proglasio prve od nekoliko rasnih zakona po kojima
Židovi i Romi gube pravodržavljanstva. Među duboko skrivenom dokumentima
nalaze se antisemitske oznake. Oni samo jedna od tisuću židovskih
obitelji koje su morali iznake nositi na reverima kaputa,a
metalne izvjesiti na vratima.
"Toliko su dubokopotisnuli tako nešto u sebi, da nisu željeli da se priča o tome", govori Zdenka.
U lipnju su za te oznake kojima su bili javnoosramoćeni i obeščašćeni morali i platiti i to svaku 100 ondašnjih dinara! U obitelji Thune, sjeća se Zdenka, o ovim se oznakama nije govorilo. Sjeća se tek jedne epizode iz djetinjstva svog supruga.
"Jednom su mom suprugu iskaznicu skinuli djeca. Sjećam se da je trčao i plakao da mu vrate jer bez toga nisu smjeli hodati", govori Zdenka.
S prozora stana u Jurišićevevoj, obitelj zagrebačkog stomatologa, gledala je odvođenje svojih susjeda koji su deportirani u koncentracijske logore.
"Često su kroz prozor gledali u strahu kako odvode poznate obitelji s djecom po noći. Imala sam punorazumijevanja za svog supruga, za njegovu nervozu i strah. Vješto ih je prekrivao, ali onda sam shvatila sam što je sve prošao. Strah da će se ujutro probuditi i da će netko pokucati", govori Zdenka.
Obitelj je, pričala joj je svekrva, čak pored vrata u ormariću držala otrov.
"U slučaju da nastupi racija poslije 10, 12 sati i ako bi se počelo zvoniti na vrata, popili bi otrov. Ne bi dali da ih se odvede u Auschwitz ili neki drugi logor. Bili su spremni umrijeti", govori Zdenka.
U proljeće 42. nacisti procjenjuju da je židovsko pitanje u NDH
dobrim dijelom riješeno, budući da ustaše od uspostave NDH
samostalno deportiraju i likvidiraju Židove,
Srbe i Rome. No, nacisti tvrde da je dio Židova pošteđen. Navode
da su razlozi rodbinske veze, poznanstva te zauzimanje Katoličke
crkve za mješovite brakove. Kreće novi val hapšenja i
deportacija, a svekrva gospođe Zdenke ide na Kaptol.
"S drugim ženama iz miješanog braka s mojim suprugom išla je
na Kaptol gdje ju je primio nadbiskup Stepinac koji ih je
ponaprije utješio jer su bile zabrinute te rekao
da se kod poglavnika zauzeo za miješane brakove i da pokušava
zaštiti što više ljudi", govori Zdenka.
Zdenkina priča nije prva ni jedina, iznose se u posljednje vrijeme mnoga svjedočanstva u kojima se govori kako je Stepinac intervenirao da se spase brojni ugroženi. Navode se i pisma visokim ustaškim dužnosnicima u kojima prosvjeduje. A najžešću propovijed protiv ustaškog režima u kojem osuđuje rasne progone održat će u jesen 43. Mnogi će reći: premalo i prekasno.
"U posljednje vrijeme pokušava se pronaći što veći broj dokumenata koji pokazuju da je pomogao u spašavanju određenih Židova i Srba. Ono što je desetljećima Stepinac bio i ono što se govorilo o Stepinčevoj crkvi je ustvari otpor komunizmu", govori Hrvoje Klasić, povjesničar.
"Nije bio savršen čovjek. Ono što ga je učinilo velikim i mučenikom je Crkva prepoznala jer on je u ime vjere osuđen, a sve što je činio potvrđuje da se zauzimao za nebrojene Židove, Srbe i Cigane. U to vrijeme su čak Nijemci govorili da netko drugi propovijeda kao što je Stepinac propovijedao u Zagrebačkoj katedrali taj ne bi dočekao jutro", govori don Anton Šuljić.
Već više desetljeća stajališta o Stepincu na dva su suprotstavljena pola: za jedne je ratni zločinac osuđen na zatvorsku kaznu od 16 godina još 1946.godine, za druge, ako ne svetac, onda kardinal bez mrlje. Tko je dovoljno učinio i tko je od nas dovoljno učinio?
"Generalno gledajući mislim da čak nije. Da li je mogao učiniti nešto po ustaškom pokretu, više učiniti po pitanju nižih svećenicima? Dokumenti pokazuju da je veliki dio katoličkih svećnika uključujući neke biskupe aktivno sudjelovao u ustaškom pokretu. Ne samo da su ga podržavali nego su bili i Pavelićevi namjesnici u nekim regijama NDH. Mislim da odnos katoličkih svećenika za vrijeme rata prema vjernicima je mogao itekako utjecati na odnose u NDH i on je u tom pogledu izostao", govori Klasić.
Prije mjesec dana gospođa Zdenka odlučila je o tome dati svjedočanstvo monsinjoru JurjuBatelji, postulatoru kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca.
"Pater Batelja me nazvao i rekla sam zašto ne, ja ću vam reći što znam ako je to vama dovoljno. Pater Batelja je rekao da je svako svjedočanstvo dobro te i ono najmanje svjedočanstvo koje imamo je dobro. Ja sam ispričala sve što sam i vama ispričala", govori Zdenka.
Svjedočanstvo gospođe Zdenke ukoričeno je u knjizi uz 120 dokumenata i svjedočanstava kojima se, po riječima autora, dokazuje Stepinčevo spašavanju Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu.
"Moje svjedočanstvo je u toj knjizi gdje svjedočim za svoju obitelj. Iako je moje svjedočanstvo vjerojatno malo ono pridonosi da naš blaženi Alojzije Stepinac se proglasi svetim i meni će to biti najveća čast", govori Zdenka.
Ta je knjiga objavljena samo par dana nakon što je papa Franjo na povratku iz Bugarske i Sjeverne Makedonije izjavio:
"Ali u jednom trenutku procesa došlo se do nerazjašnjenih točaka koje se tiču povijesti. I ja, koji moram potpisati kanonizaciju - jer je to, naime, moja zadaća - moleći, razmišljajući i tražeći savjet, uvidio sam da moram zamoliti za pomoć srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh. I Irinej mi je pomogao. Osnovali smo zajedno povijesnu komisiju. Radili smo zajedno. Jer, i Irineja i mene jedino zanima istina. Čemu služi izjava o svetosti, ako nije jasna istina", govorio je papa Franjo, 7. svibnja 2019. godine.
Don Antona Šuljića zasmetalo je što je Papa srpskog patrijarha Irineja počastio komplimentom 'veliki'.
"Mislim da Papi kao njegov duhovni sin smijem reći, jer se u obitelji smije reći, da ono što je mene zasmetalo je da papa misli da će s Irinejom doći do istine. Neće!", govori don Šuljić.
"Slažem se da trenutni patrijah nije oličenje jednog kršćanskog moralnogautoriteta jer je on imao izjava koje su problematične. Srpska pravoslava crkva se nažalost u posljednjih trideset godina više ponaša kao srpska nego kao pravoslavna, kao što se Katolička crkva u Hrvatskoj puno više ponaša kao hrvatska nego katolička", govori Klasić.
Ima i umjerenijih tonova.
"Nije riječ o podilaženju, niti ne znam zašto se u medijima često ističe da se SPC upliće u kanonizaciju jednoga sveca u katoličkoj crkvi. Ne radi se o tome. Mislim da je poželjno i dobro je da se nastavi suradnja gdje se traže zajedničketočke i da budu polazište za dublju suradnju", govori pater Anto Gavrić.
Uz Papinu izjavu o Stepincu duhove su uzburkalešpekulacije da su u Vatikan stigli novi dokumenti.
"Navodno se našao novi dokument koji je toliko novi da o njemu ne znaju niti pročelnik kongregacije za proglašenje blaženim. Nitko ne zna detalje te ih navodno zna samo Papa. Međutim, naši povjesničari i poznavatelji Stepinčeva života pouzdanotvrde, da ne postoji dokument koji bi bio nov o kojem se sad priča. Pitanje se postavlja i da ga samo Papa ima tko bi taj dokument mogao dati", govori don Šuljić.
"Htio bih reći da je neuobičajeno uplitanje SPC, odnosno samoga patrijarha u proces kanonizacije jedne druge Crkve se smatra neprimjerenim", govorio je mons. Želimir Puljić na Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, 8. svibnja 2019. godine.
"U tome se može vidjeti kako se nadolijeva ulje na vatru i pokušava sukobljavati odnos hrvatskog naroda prema papi Franji", govori pater Gavrić.
"Ovo što se događa sa Stepincom je vrh lednog brijega koje je neslaganje Zagreba s Vatikanom radi puno dubljih stvari, a ne samog Stepinca", govori Klasić.
Zdenka pripada vjernicima koji iščekuju proglašenje Stepinca svetim.
"Možda za vijeme ovog Pape neće biti, ali jednog dana će biti", govori Zdenka.
Dijeli Zdenka takav sentiment s drugim vjernicima ili barem jednog dijela medija na desnomspektru koji papi zamjeraju što se o kanonizaciji Stepinca konzultira sa Srpskom pravoslavnom crkvom.
"Nema potrebe da se forsira kanonizacija i da se rade bilo kakvi pritisci na Svetoga oca, ni u ime HBK ni u ime hrvatske Vlade, niti hrvatske predsjednice, nego treba propustiti da odluka dođe od samoga Pape", govori pater Gavrić.
"Mislim da bi bilo apsolutno protivno svemu onome za što se Stepinac zalagao jer on nije htio odvojiti Crkvu od Pape", govori don Šuljić.
- Prije 20 godina Alojzije Stepinac proglašen blaženim: 'Veselimo se danu kad će ga proglasiti svecem'
Dio domaće javnosti negoduje zbog Papine odluke da
kanonizaciju odgodi dok se ne razjasne svi elementi njegove
biografije i nemaju simpatija niti za pomirenje s pravoslavcima
koje je papin strateški cilj. Drugi se boje da bi se proglašenje
Stepinca svetim zloupotrijebilo kao jaka karta za
rehabilitaciju NDH. Kardinal već desetljećima nije samo vjersko
nego i političkopitanje, a
Zdenka kaže da se Stepincu moli.
"On je bio samo svećenik i čovjek", govori Zdenka u stanu u
Jurišićevoj, uz metalnu kutiju u koju stane sav strah jedne
obitelji i sve strahote jednog režima.
