2015 i 2016. za tada devetogodišnju Petru Miljuš
i njezinu obitelj bile su teške godine.
Otkrivena joj je leukemija i prolazila je kroz zahtijevno
liječenje.
No, Petra je pobijedila bolest zahvaljujući hrabrom duhu, potpori
obitelji, ali i neznanaca koji su prikupljali pomoć na Facebook
stranici posvećenoj njoj.
Među njima posebno se ističu članovi moto kluba Poskok iz Slunja
s kojima se Petra sprijateljila.
Zato im nije bilo teško ispuniti Petrinu želju zbog koje ona nikada neće zaboraviti svoj 11. rođendan. Organizirali su defile stotinjak motorista iz čak 20-ak moto klubova i došli joj čestitati.
Na pitanje što želi za rođendan Petra je svojevremeno odgovorila:
"Jedan motor, da me onako, malo provoza, i to je to."
Motor je Petra i dobila. I to ne jedan, već njih stotinjak.
"Nemam riječi. Ljudi, zakon ste", bila je njezina prva reakcija.
Petra je, ne znajući što joj se sprema, tog subotnjeg popodneva završavala četveromjesečne pripreme za rođendansku proslavu.
"Rekla je mama da će biti puno mesa, i da će biti jedna lijepa
torta, i sestra mi priprema jedno veliko iznenađenje, za koje je
rekla da mi ne želi reći o čemu se radi.
Spektakularno će biti", nije mogla sakriti uzbuđenje.
O poklonu nije znala ništa, no ipak je imala svoje pretpostavke o proslavi.
"Ja mislim da ću dobiti tortu na dva kata, i na vrhu će biti motor. Ja obožavam motore."
Istodobno - 15-ak kilometara dalje, na parkingu su se okupljali bajkeri iz čak 20 moto klubova. Zagreb, Slunj, Samobor - došli su odasvud, samo kako bi Petri izmamili jedan osmijeh.
"Mislim da će bit puno suza, puno svega, ali za njezin osmijeh sve", Dragana Štefanac, Moto klub Poskok Slunj.
Svi ti ljudi zapravo su se okupili kako bi proslavili Petrinu borbu za život. Prije gotovo tri godine, tada devetogodišnjakinji, Petri je dijagnosticirana leukemija.
"Dok nisam znala da sam dobila leukemiju, prvo sam mislila da je to nešto bezazleno, temperatura ili neka viroza. I onda kad sam prvi put došla u Klaićevu, bile su četiri boce infuzije. Onda sam mislila da kad to primim, da idem doma, ali je svaki dan dolazilo sve više i više boca. Ja sam mislila, dobro, sad je to zadnja boca, sad je to zadnja boca, i tako nikako doći do zadnje boce", prisjeća se Petra.
A sa svakom bocom infuzije bilo je sve jasnije: Petrina dijagnoza sigurno nije bila nešto što su ona i njezina obitelj očekivali. Trenutak u kojem je saznala za bolest, kaže Petrina majka, nikada neće zaboraviti.
"Grozno, grozno. Šok. Nisam ni znala što su mi rekli uopće. Grozno, grozno nešto. Ona je bila zbunjena. Ona nije znala ni što se događa, ni zašto sad to tu najednom ona mora ostati. Gledala je drugu djecu. Ali uspjele smo", ponosna je njezina majka Sašenka Miljuš.
"10. 7. sam primila zadnji lijek. Pitala sam doktoricu koliko dugo još moram piti lijekove, a ona mi je rekla da sam popila zadnji. Onda sam bila baš sretna, i rasplakala sam se od sreće. I onda sam odmah išla javit mami", sa sjetom se prisjeća Petra.
Da uspije pobijediti bolest pomogli su joj i bajkeri. U najtežim trenucima, Petrina majka ih je zamolila za pomoć i oni su se odmah odazvali. Prije gotovo tri godine otvorili su Facebook stranicu kako bi prikupili pomoć koja će djevojčici olakšati ozdravljenje.
"Imam kćer, 10 godina ima. Ona je slala, znači ona i prijateljice su pisale pisma podrške. Znači, pratili smo cijelo vrijeme njezinu bolest, kemoterapije, sve. I onda su one njoj pisale pisma podrške, slali smo joj iz klubova majice, privjeske, sve da zna kako smo cijelo vrijeme uz nju", prisjeća se Dragana iz moto kluba.
Prije samo dvije godine Petrin je rođendan izgledao sasvim drukčije.
"Njega sam slavila u bolnici, i sa tetama iz vrtića, jer je tamo bio neki vrtić koji kao zabavlja djecu, i sa medicinskim sestrama."
Članovi njezine obitelji ipak nisu mogli proslaviti rođendan s Petrom.
"Ja nisam smjela ući u bolnicu zbog dječjih zaraza i tako to. Ali, kada sam išla, onda sam imala masku. To je bilo rijetko kad. Mislim da sam bila dva puta. I nije smjela ući baš tamo gdje sam ja i kak smo imali jedna vrata, koja kad stisneš gumbić se otvore, i nismo mogli otvorit gumbić da se zagrlimo, nego samo preko stakla", prisjeća se Antonia Miljuš.
Petrin se život u potpunosti vratio u normalu. Na bolničke dane je sjećaju samo pokloni bajkera koje je ponijela sa sobom kući. Oni je i danas razvedre.
"Posebno mi je drag motor koji mi je dala jedna posebna bajkerica, Štefka, i nju jako volim. Baš mi je draga. Ovo tu je ona da me čuva dok nje nema."
Petra živi u unajmljenoj kući, sa svoje dvije sestre, dva brata, majkom i očuhom. Sobu dijeli sa sestrom, ali kaže, drukčije ni ne želi.
"Mama spava u dnevnoj sobi. Tamo spavaju i braća. Mlađi spava tu s mamom i očuhom, a stariji spava ovdje. Jer se oni boje spavat tamo sami u sobi, pa su onda tu svi zajedno", kaže Petra.
"One žele sobu promijenit, dobro im je zajedno, one žele sobu samo promijenit. I to ćemo nekako", kaže majka Sašenka.
Žive od jedne plaće, alimentacije i dječjeg doplatka. Čarobiraju, spajaju kraj s krajem, ali za dječje želje uvijek nekako uspijevaju pronaći dovoljno novca.
"Sad skupljamo za kompjuter da im kupimo. Da kad rade neke prezentacije u školi da ne idu okolo posuđivat, da imaju svoje doma, da obave to doma", priča Sašenka.
A i Petrine su želje skromne.
"Htjela bih novi krevet jer je ovaj koji trenutno imam star skoro 80 godina. I to je to."
No i stari trošni krevet bolji je od bolničkog, u kojem je spavala punih osam mjeseci.
"Prvo me bilo jako strah jer nisam znala što će mi se dogodit. I nisam znala koje će biti posljedice. I onda je mama pričala da to ništa nije strašno, nije strašno, da se ne moram bojat, kako se ne bi bojala svega toga",
Posljedice su danas gotovo nevidljive, kaže i Petrin razrednik.
"Ona je pobijedila jednog vrlo nezgodnog protivnika. Na njoj se ne vide tragovi. Znači, stvarno, dakle zapravo je iz svega toga izašla na prvi pogled neokrznuta", Božo Kosar.
Danas je sve gotovo. Zato se - kaže Petrina majka - slavi njezina pobjeda.
"To će joj biti prvi rođendan nakon bolnice, nakon liječenja, s puno prijatelja, jer dosad nije smjela imati tako. Morala je bit ograničena."
Najbolje želje Petri šalju i bajkeri.
"Pa Petri želim sve najbolje za rođendan i da bude sretna i da joj se ta bolest više nikada ne vrati", Dorotea Štefanac, bajkerica.
"Samo zdravlje. Sve najbolje. Zdravlja, sreće. Sve najbolje, da se oporavi, i to sve", dodaju bajkeri Ćelavi, Marek i Žile.
Da ima njihovu podršku, dokazali su još jednom. Krenuli su prema Petri dok je ona s prijateljima skakutala po igralištu. Iz susreta s prvim bajkerom, nije mogla niti naslutiti što se sprema.
No uskoro je shvatila. Nakon prvog došao je još jedan, pa još jedan, i tako njih barem stotinu. Malo dječje igralište začas su preplavili motori.
Uzbuđenju nije bilo kraja.
"Dušo, želja ti se ostvarila", rekla joj je Dragana.
11. rođendan uz slavlje, pjesmu i suze radosnice Petra nije mogla ni zamisliti.
"Svoj najveseliji dan u godini, 11-godišnja djevojčica, provela je baš kako je i htjela: u društvu obitelji, prijatelja i bajkera.
"Nismo se ovome nadali. Evo, da nije bilo gospodina Darija i Nenčija našeg. Ne, ne, zaista, ovome ne. Mi smo se nadali maksimum 50 motora, to je bio maksimum, ali ovo što se dogodilo. Evo, ja ne znam naći drugu riječ", oduševljena je bila Dragana.
Kako ovaj dan doista nikada ne bi zaboravila - bajkeri su joj odlučili ispuniti baš sve želje.
No, iznenađenjima nije bio kraj.
"Slušaj, mi imamo još jedno veliko iznenađenje za tebe." Petra je poželjela tortu u obliku motora i vožnju na motoru - i to je i dobila.
Sve što maloj bajkerici poput Petre i priliči dobila je - rukavice, kožna jakna, kaciga. Vožnja može početi.
Sve su želje ispunjene. A Petra već ima i pravi bajkerski nadimak - Pero.
"Volimo ju puno, pa zato, radi toga. Čitali smo družbu Pere Kvržice, i onda ju zbog tog zovemo Pero", Dora Devunić, Petrina prijateljica.
Svi ovi ljudi postali su Petrina družba za cijeli život. Petra je otpuhala još jednu svjećicu i zaželjela novu želju, te se odvažno pustila da je vodi zvuk motora cestom bez kraja.
Jer njezin život - tek počinje.
