Sva akcija u zraku, kreće iz baze u Zemuniku. Stigli smo prijepodne. Jutro je bilo relativno mirno, no mir nije dugo trajao. Ubrzo su počele stizati dojave o požarima.
“Sad smo dobili dojavu za jedan požar u Trilju, dobio sam zadatak da idem na Air Tractor, ova verzija land, bez plovaka i tamo ću uzimat vodu na sinjskom aerodromu i gasit požar u Trilju! Važno je samo da poletimo u roku pola sata na intervenciju i to je to”, govori satnik Denis Smajo, pilot Air Tractora.
“Naši dečki, momci tehničari rade punom parom, svaka im čast na tome, avioni su ispravni, mora se radit, iako je na stajanci ja mislim sad nekih 50 stupnjeva, a u avionu će bit možda i 60, dobro, dok ne kresnemo klimu”, dodaje Smajo.
Iako je kolega potvrdio kako je avion u dobrom stanju, Denis će ga i sam pregledati.
“To je ajmo reć završna inspekcij Pregledavamo elisu da nema kakvih oštećenja… Stabilizator, sve u redu, vertikalac, radi”, kaže Denis.
Desetak minuta od dojave Denis je spreman za polijetanje.
Prvotni plan snimanja brzo se mijenjao - na kraju smo snimali koga smo stigli. U hodu - jer zadaće su brzo stizale.
“Nalazi se iza motora i ispred pilota je taj spremnik za vodu, to je što se tiče, kada sletimo moramo glisirat, ovdje nema ništa, ovo je prazno, ljudi obično misle da ovdje ide voda…”, kaže bojnik Milan Došen, zapovjednik Air Tractora.
Zapovjednik Air Tractora Milan Došen požare iz zraka gasi već 15 godina. Ovako Hrvatska izgleda u njegovim očima dobar dio ljeta. A ovo je, priznaje jedno od žešćih. Pa su manji požar poput onog zbog kojeg smo morali prekinuti snimanje izjave gotovo rutinski posao.
“Ja sam se upravo vratio. Manji je požar, nema puno vjetra, pa se lako i gasi! Ja sad ostajem ovdje, pa ako će bit potrebe za nekim drugim požarom, ponovno u zrak”, kaže Došen.
Nerijetko na posao dolaze čim svane. Ako tijekom noći ne gori, dolaze u 7 ujutro i ostaju do zalaska. U zraku smiju provesti najviše 7 sati. Dok oni lete i gase, jednako važan posao odrađuje njihove kolege na tlu.
Avioni se pregledavaju prije i poslije leta, obvezan je i petosatni tjedni pregled, kao i onaj detaljni nakon 50 sati u zrak. Niti jedan se detalj na prepušta slučaju, pojašnjava nam kontrolor Denis Šušić koji nas vodi kroz unutrašnjost kanadera.
“Dakle ovdje je ta voda koja gasi požare. 6000 litara. Ostaci spremnika se nalaze ispod podova unutar trupa, a njih ne vidim i oni se protežu doli sve do vodenih vrta na vodenom sustavu. Ovo su takozvana vodena vrata, dijelovi sklopovi zrakoplova iz kojih se ispušta voda, točnije vodena bomba! Ovo ovdje su vodene crpke imamo dvije i identične su, njihova namjera je skupljanje vode. Silom inercije voda ulazi u rezervoare”, kaže stožerni narednik Denis Šušić, kontrolor na kanaderu.
“Ne može pilot, možemo razbiti mit, kanader ne može pokupiti ronioca”, odgovara na upit može li pilot pokupiti nekog ronioca.
Na sličan način vodom se puni i airtractor. 3000 litara vode uđe za 15-ak sekundi.
“Dođete na vodenu površinu, obavezno trebate provjerit da nema nešta na toj vodenoj površini jer jako je nezgodno… To je ko jedan jako brzi gliser, nekih 150 km/h vi glisirate na toj vodenoj površini da bi uopće voda kroz dvije male cijevi ušla u hoper, spremnik za vodu. Nakon toga poletite s tom vodom i što kraće, što brže kroz cijeli zračni prostor do bacanja, do požara, tu ste u jednom trenu brod, u drugom avion, u jednom trenu pazite na brodove u moru, u jednom na avione u zraku i uz sve to još gasite požare”, objašnjava Došen.
Posao je to u kojem je objašnjava nam – sve stvar prakse.
“Gađate, dolazite jako blizu! Od 1 m visine iznad plamena, do 20-30 metara, rijetko kad ste više! Što je dosta nisko pri tim brzinama. I u toj zadimljenoj atmosferi. nalazite se uvijek u nekoj slaboj vidljivosti, zadimljenom prostoru, gdje morate pazit na druge kolege koji lete oko vas, a morate bit efikasni, morate vidjet gdje bacate, gdje ćete pogodit taj plamen. Odokativno, sve odokativno”, objašnjava.
A o njihovoj preciznost i predanosti ovisi mnogo toga, osobito ove godine.
“Pa ovo je jedna od najgorih sezona općenito, ne samo kod nas, nego na cijelom području Europe, Mediterana pogotovo”, kaže pukovnik Davor Turković, zapovjednik protupožarne eskadrile.
U jednoj od najtežih sezona dosad, najgori je požar bio onaj kod Splita, bez razmišljanja nam odgovara zapovjednik protupožarne eksadrile Davor Turković koji vodi postrojbu od 85-ero ljudi, šest kanadera i šest airtraktora. S nama je podijelio dosad neviđene snimke, uključujući i požara kod Splita iz pilotske kabine.
“Požar u Splitu, odnosno oko Splita bio je vjerojatno jedan od najgorih, ako ne i najgori u povijesti eskadrile, iz čistog razloga što ga nismo ugasili, to se izuzetno rijetko događa! Pa, požar sam po sebi je u trenutku kulminacije imao ogromnu frontu dužu od 7 km, ona se spuštala niz brda, poviše Splita, praćena jakom burom, ta bura i kombinacija tih brda, stvarala je užasnu turbulenciju u kojoj nismo mogli djelovati, ispočetka nikako, kasnije smo djelovali, dečki su napravili dobar posao, lavovski su se borili, međutim požar je do tog trenutka kad su počeli koncentrirano djelovat na njemu skupio već toliku kumulativnu količinu energije da je bio doslovno nezaustavljiv”, objašnjava Turković.
Prije dva tjedna ekipa iz Zemunika probila je ovogodišnje rekorde! U jednom su danu gasili deset požara, izbacili 1000 vodenih bombi, u zraku proveli 90 sati. U danu u kojem su požari doslovno okružili Zadar od vatre su morali braniti čak i svoju bazu.
Više puta ovog ljeta posjetio ih je ministar obrane, ruku stisnuo i premijer Plenković.
Uz Hrvatsku požare su ove godine gasili i u BiH, Crnoj Gori, Izraelu. U Izraelu su gasili i u studenom i tada im je osobno zahvalio premijer Netanyahu.
U danu koji je ekipa Potrage provela s pilotima herojima gasili su čak 7 požara te u zraku proveli 42 sata. Kako se nad Zemunikom spuštalo sunce, spuštali su se i avioni. I ekipa koja je spašavala kuće kod Zrmanja Vrela.
“Uspjeli smo da ne prebaci kanjon, da ne priđe kućama, a sad ćemo vidjet što će bit po noći. Koliko ste sati danas odradili? 3,5, jedan izlaz, bacili 15tak bombi, daleko je krug, daleko je voda”, govori bojnik Ivica Markač, kapetan kanadera.
Nekoliko minuta kasnije vratio se i Denis koji je četiri sata neumorno gasio. Snimke pokazuju da je pritom i precizno gađao.
“Prvo smo dobili dojavu za Trilj, to smo odradili, tamo su mi dvojica kolege pomogli, smirli smo to skoro do kraja, ja sam kasnije usmjeren na Dinaru na jedan drugi požar i to smo smirili, ima kolega vatrogasca, tako da, ovo je sve pod kontrolom…”, kaže satnik Denis Smajo, pilot Air Tractora.
A upravo to – dovesti požar u stanje da vatrogasci na tlu završe posao smisao je protupožarne eskadrile. Da se bez pomoći iz zraka u nekim situacijama zaista ne bi moglo, objašnjava nam i glavni vatrogasni zapovjednik.
“Djelovanje kanadera, airtractora i posada helikoptera koja djeluje iz zraka su vrlo učinkoviti na svim požarima, naravno u jednoj suradnji, dolaskom kanadera na nepristupačna mjesta, gdje je vatrogascima teško doći ili treba više vremena da dođu do tih nepristupačnih mjesta, a pogotovo u uvjetima kada su jaki vjetrovi, jake bure, jaka juga, kada je teško, teško zaustaviti i stići požar, naravno djelovanje kanadera je učinkovito, daju veliku potporu”, kaže Slavko Tucaković, glavni vatrogasni zapovjednik.
I pritom se, iako ih mnogi tako vide, ne smatraju herojima. Kažu, svoj posao jednostavno vole i predano ga rade.
“Kako bi jedan moj kolega rekao, vi protupožarni piloti niste normalni, tamo odakle mi civilni bježimo, iz kojih uvjeta mi bježimo, vi idite tamo namjerno. Takav nam je posao. Mi smo plaćeni za ovaj posao, hrvatski građani nas plaćaju da radimo kad je njima potrebno, spašavat nečiju imovinu, ljudske živote, ne smatramo se herojima”, kaže bojnik Milan Došen.
“Mi radimo profesionalno svoj posao najbolje što znamo, uživamo u tome, da pomažemo ljudima”, kaže bojnik Ivica Markač.
“Ja osobno mislim da se takva vizija kod ljudi javlja jer, kad bi gledali protupožarnu eskadrilu, smatram da je to nešto što Hrvatska ima na jako jako jako visokoj svjetskoj razini”, natporučnik Ivan Dukić, kopilot kanadera.
“Percepcija javnosti koja skrene pažnju na nas s vremena na vrijeme u protupožarnoj sezoni, onda njima to izgleda da je to nešto vau. Mi taj posao radimo godinama, iz dana u dan, za njega smo odabrani, školovani, utrenirani, na kraju krajeva i plaćeni, dakle, ne vidim nekog temelja da nas se naziva herojima, možda ja krivo shvaćam početnu premisu kad herojstvo počinje, ali društvo koje svakoga tko donekle profesionalno radi svoj posao naziva herojima, po meni je dosta nisko postavilo ljestvicu što ono samo od sebe želi”, zaključuje pukovnik Davor Turković.
Ipak, istina je da rade vrlo opasan posao i da ga rade vrhunski. I da je uz njih Hrvatska sigurnija.
