Šveđanin alžirskog podrijetla Benjamin Ladraa prošlog kolovoza krenuo je na dalek i neizvjestan put. I to pješice, s tek nešto hrane i odjeće te dječjim kolicima u kojima vozi stvari.
Benjamin je prošao i kroz Hrvatsku - oduševljen je što se za njega zanimao i jedan političar jer to nije doživio u zemljama kroz koje je prolazio. Saborski zastupnik Ivan Pernar primio ga je u Hrvatskom saboru.
“Bok. Moje je ime Benjamin Ladraa. Ja sam iz Švedske. I hodam od Švedske do Palestine. To radim kako bih podigao razinu svijesti o tamošnjem kršenju ljudskih prava. Počeo sam u kolovozu 2017. i sada sam došao u Zagreb. Sutra nastavljam prema Srbiji, Bugarskoj, Turskoj i drugim zemljama, sve dok ne stignem u Palestinu”, rekao je Benjamin Ladraa, activist.
Pješke iz Švedske do Palestine. Gotovo 5 tisuća kilometara. Snijeg, kiša, sunce. Gradovi, autoceste, šume, rijeke. 25-godišnji Benjamin Ladra sve to prolazi s palestinskom zastavom i dječjim kolicima.
“Vjerujem da, ako želiš skrenuti pozornost na neki cilj,moraš napraviti nešto neobično. Po mogućnosti i jako neobično. Prije sam radio i druge stvari: štrajkao sam glađu, protestirao sam, prosvjedovao. Naravno, to nije loše, bolje je nego ništa. Ali osjećao sam da želim napraviti nešto više”, rekao je Benjamin.
S Palestinom zapravo nema previše veze - on je Šveđanin, a otac mu je iz Alžira. No, kada ju je prije nekoliko godina posjetio - odlučio je nešto poduzeti.
“To je bilo poražavajuće. Nekoliko sam dana plakao kada sam se vratio doma. Otišao sam tamo i osobno sam vidio toliko patnje. Mogao sam je namirisati, dodirnuti, vidjeti. Bila je stvarna. Ovi ljudi o kojima govorim nisu fiktivni, oni u ovom trenu žive svoje živote tamo. Više od 300 djece nalazi se u zatvoru, u ovom trenu. I ja to osjećam”, kazao je Benjamin.
Krenuo je u kolovozu prošle godine.
“Sutra počinjem s hodom do Palestine. Hodat ću iz grada Göteborga u Švedskoj kroz Europu - Njemačku, Austriju, Sloveniju, preko Turske, Cipra do Palestine. Procjena je da će mi za to trebati oko godina dana”, rekao je Benjamin.
Na putu je već pola godine. Napravio je otprilike 2 tisuće kilometara , a Hrvatska mu je 7. zemlja.
“Hodam već tjedan dana, tako da ima još do Palestine. Ali nadam se da ću vas vidjeti sve. I nadam se da ću vas tijekom putovanja vidjeti i upoznati vas i gradove u kojima živite”, kazao je Benjamin.
Većinu svojeg putovanja snima pa objavljuje videe na društvenim mrežama - Twitteru, Facebooku i Instagramu.
“Upravo se nalazim u Dresdenu, gradu na jugu Njemačke. Krećem prema češkoj granici. Vjerojatno ću tamo stići sutra. U Pragu bih trebao biti za otprilike tjedan dana.
Upravo sam došao iz Brna. Trenutačno se nalazim Češkoj Republici i Brno je drugi najveći grad u toj zemlji. I krećem prema Bratislavi, glavnom gradu Slovačke”, napisao je Benjamin na svojim društvenim mrežama.
Na putu se susreće s različitim ljudima i životinjama. A o svojoj misiji razgovara s kim god stigne. Često održava i predavanja na kojima objašnjava što i zašto radi.
“Govorimo o ljudima, ne o nečemu apstraktnome. Ovo se događa”, kazao je Benjamin.
Mi smo ga uhvatili u Zagrebu. Tu je, kaže, dobio priliku kakvu još dosada nije.
“Drage dame i gospodo, danas se nalazim s mladim čovjekom iz Švedske koji putuje kroz cijelu Europu i naravno dio Bliskog istoka kako bi došao do Palestine”, rekao je Ivan Pernar, saborski zastupnik.
U polusatnom razgovoru Pernar je Benjamina ispitivao o Palestini.
“Našu Vladu nije briga za kršenje ljudskih prava u Palestini. To je čest slučaj u zapadnom svijetu. Zašto misliš da je tako? To je veoma dobro pitanje. Također, u medijima nema ni riječi o tome. Kako to objašnjavaš? Pa, ne bih volio ulaziti u teorije zavjere. Znači ti vjeruješ da je to slučajnost”, kazao je Pernar.
Pernar mu je, kaže Benjamin, bio prvi parlamentarni zastupnik koji je htio s njim razgovarati. Čak ga je ugostio u Saboru i njihov razgovor uživo prenosio na Facebooku.
“To je bilo zanimljivo. Mislim da je on jedan od ekstremno malog broja ljudi koji razgovaraju o Palestini. Barem kad je riječ o političarima. Malokad, rijetko, nikada ne čujem političare kako razgovaraju o stvarima o kojima je on htio razgovarati. Bio je dosta znatiželjan. Činio se dobrim, barem u onim stvarima o kojima smo razgovarali: o Palestini, kapitalizmu i ljudskoj patnji. Činilo se kao da je htio da prestane”, ispričao je Benjamin.
Uz susret sa saborskim zastupnikom Ivanom Pernarom, Benjamin je u zagrebačkom klubu Močvara održao i predavanje o Palestini.
“Gotovo svaki dan ljudi zovu policiju kada prolazim. Pretpostavljam da ugledaju ovu zastavu za koju ne znaju čija je. Puno ljudi misli da sam takozvani ilegalni imigrant, kao da osoba može biti legalna ili ilegalna. Pa pozivaju policiju i onda s njima imam dugačke diskusije. Nikada ne vjeruju kada im kažem da hodam od Švedske do Palestine. Hoće vidjeti moju putovnicu i kada im pokažem, pitaju me: Gdje si kupio ovo”, kazao je Benjamin.
Na tom je predavanju doznao i za stav Hrvatske u UN-u, nakon što je američki predsjednik Donald Trump Jeruzalem priznao kao prijestolnicu Izraela. Više od 120 država se usprotivilo toj odluci, Hrvatska nije glasala.
“Odlučili ste biti suzdržani, ne sudjelovati u odluci, odnosno ne koristiti svoj utjecaj. A utjecaja imate. Svaka osoba, svaka zemlja ima utjecaj. Stvarno ga trebate koristiti ako želite vidjeti svijet koji je pravičan, jednak i pravedan, miran”, kazao je Benjamin Ladraa, activist.
U Zagrebu su ga srčano dočekali - ovdje je prvi put nakon tjedan dana spavao u toplom krevetu.
“Kada si nekoliko dana bez njega, doista cijeniš trenutke kada si na toplome i unutra. Kada mogu sjesti i ne brinuti se o tome gdje ću pojesti sljedeći obrok, gdje ću večeras spavati, kako ću se oprati, nemam nikakve čiste odjeće. Lijepo je biti unutra s vremena na vrijeme”, rekao je Benjamin.
Benjamina je ugostila Vanesa Petrac nakon što ju je zamolio zajednički prijatelj. Do tada se njih dvoje nisu ni poznavali.
“Kad smo se vidjeli odmah smo se mi zagrlili, popričali i sve. Fakat je skroman dosta, ima 25 godina i hoda okolo, mislim cmonn. Zamisli, on je nečije dijete, znači njegova mama, daj zamisli kaj ona trenutno prolazi. Tak da mislim da je fakat ok što više mu pomoći, pogotovo ako imaš vremena”, rekla je Vanesa Petrac, Zagreb.
U 3 dana njegova boravka Vanesa je Benjamina nahranila, tamo je oprao odjeću, naspavao se i odmorio noge koje su mu gotovo prekrivene žuljevima.
“Mislim da je dosta usamljen tak dok hoda pa da ima neki osjećaj doma. Mislim da mu je stvarno lijepo, kad ga pitam: “Hoćeš čaja?” Pogleda me veselim pogledom i kaže: “Može.” Tak da mislim da je dobra stvar, lijepo mu je tu”, ispričala je Vanesa.
Krevet i krov nad glavom Benjamin je iskoristio za planiranje daljnjeg puta.
“Nastavljam sutra, ako me vrijeme posluži. Gdje ideš? Sljedeća meta je Beograd, mislim da je udaljen oko 400 km, tako da ima do tamo. Posjetit ću puno malih sela do tamo, ali sljedeći veliki grad je Beograd”, kazao je Benjamin.
Do Beograda će mu, pretpostavlja, trebati oko mjesec dana.
“Veoma je daleko. Hodaš otprilike 35, možda 30 km na dan. Neke dane odmaraš. Ne možeš hodati dva, tri tjedna u komadu bez odmora od dan, dva ili tri. Tako da će mi trebati neko vrijeme”, rekao je Benjamin.
Svoju rutu detaljno opisuje na aplikaciji Polar steps.
“Na toj aplikaciji upisuješ svoju rutu - gdje si bio i gdje planiraš otići. Nastojim je koristiti, imam puno toga za napraviti svaki dan. Objavi Facebook post, Instagram post, ažuriraj Polar steps, napiši nešto u dnevnik”, kazao je Benjamin.
Putovati danima, mjesecima, pješke, potpuno sam - priznaje Benjamin - teško je. A najteže mu pada usamljenost.
“Teško je biti sam cijelo vrijeme, prođu dani prije nego što razgovaram s nekim. Stalno si gladan, hladno ti je, umoran si, mokar i sam. To nije baš najlakše, u stranoj zemlji. No, najbolje je to što upoznajem mnogo divnih ljudi posvuda. Puno je dobrih ljudi, ljudi su općenito dobri. Iako ima i nekih loših ljudi koje sam upoznao putem”, rekao je Benjamin.
Najviše je problema, tvrdi, imao sa zaštitarma i policijom kod izraelske ambasade u Pragu.
“Tamo imaju naoružanu stražu, zaštitare 24 sata na dan. Ja se nisam osjećao sigurno jer čim su me vidjeli potrčali su prema meni, derući se: “Zaustavi se, zaustavi se!” Ja sam odgovorio: “U redu, naravno, stat ću. Što želite?” Dozvali su još policajaca i dosta brzo sam bio potpuno okružen. Možda ih je bilo 10, 15, nisam brojao, ali ih je bilo dosta”, kazao je Benjamin.
Uzeli su mu putovnicu i skenirali je - zato misli da jednom kada dođe do Palestine - tamo neće moći ući.
“Nedavno su za otprilike 20 organizacija za ljudska prava koje se bore za mir zabranili ulazak u zemlju. To je apsurdno. Zabranjuju i Palestincima da uđu u zemlju jer su granice pod njihovom kontrolom. Ne očekujem da će me pustiti preko granice. Pa ako ne uspijem, mislim da ću probati o tome obavijestiti medije i nastaviti svoj cjeloživotni trud i rad”, rekao je Benjamin.
Kada ne hoda, Benjamin većinu vremena provodi u svojem šatoru. Situacija s kojim nije pretjerano oduševljen.
“Kako je živjeti u šatoru? Pa, ne znam što reći. Postaviš šator, možda čitaš knjigu sat vremena i onda ideš spavati. Onda hodaš dok ne padne mrak, pa hodaš još malo, pa postaviš šator samo da bi spavao. Nije baš najudobnija situacija, ali što napraviti”, rekao je Benjamin.
Sve je dobro dok, kaže Benjamin, ne pada snijeg.
“Ovako to izgleda kada kampiraš na otvorenome pa počne sniježiti. To je bilo u Austriji. Nije puno sniježilo na putu, to me veseli”, kazao je Benjamin.
Iako se sa snijegom nije puno susretao - kiša mu je, kaže, bila vjerni suputnik.
“To je bio tunel u Njemačkoj. Kiša je padala 2 tjedna u komadu, sve je bilo veoma mokro, moj šator je bio premokar da bih spavao u njemu. Spavao sam u šatoru mnogo dana dok je kišilo, bio je previše vlažan. Pa sam pronašao tunel, ispod autoceste. Nije najljepše mjesto, no bilo je suho. Bilo je to prvo suho mjesto u više od tjedan dana”, kazao je Benjamin.
Jede svašta - no najviše konzerve graha. Često se šali da je zna podgrijati kada se želi počastiti.
“Mogu jesti ovdje, imam nešto hrane sa sobom. Da, vidjela sam konzerve. Grah u konzervi je veoma dobar jer je to cjelovit obrok koji te može držati neko vrijeme. Ponekada je netko dovoljno ljubazan da me pozove na ručak, večeru ili bilo što. I to se dogodi. Ponekada hodam predugo i ništa ne pojedem. I to se dogodi. A ako pronađem restoran, pojest ću tamo ako je vrijeme za obrok”, rekao je Benjamin.
To je luksuz jer nema previše novca, no to mu ni ne smeta.
“Trebao sam prodati sve što imam kako bih mogao ovo napraviti. Tako da više ne posjedujem puno stvari. No, ne žalim se. Što manje stvari posjeduješ, to se osjećaš slobodnijim. Sada se osjećam dosta slobodno. Također, štedio sam novac otprilike godinu dana, svaki mjesec sam štedio. Ponekad mi ljudi daruju donacije kako bi me podržali. Jedna noć u hostelu, jela u restoranima i slično”, kazao je Benjamin.
Priznaje, teško mu je - no cijelo vrijeme na umu ima svoj krajnji cilj.
“Misliš li da se tvoja poruka čuje? Nadam se. Ne mogu biti siguran, ne mogu znati. Ali barem dajem sve od sebe. Mislim da ne mogu raditi puno više u ovom trenutku i time sam zadovoljan. Mislim da se trebaš suditi po svojem trudu, a ne po rezultatima. A ako težiš miru u svijetu, jako si tužan ako ga ne postigneš. No, možeš napraviti manje ili više. I ne možeš ići uokolo takav, biti tužan cijelo vrijeme”, rekao je Benjamin.
Mir u svijetu je vjerojatno previše ambiciozan cilj - no Benjamina to neće zaustaviti da, ako ništa, pokuša.
