Poražavajuće su brojke o uvozu hrane. Alarmantno je da proizvodimo samo polovinu voća i povrća od ukupne potrošnje. Dovoljno je, kaže statistika, samo jagoda, višnje i jabuka. No, što se dogodi kada jabuke dobro rode, poput ove jeseni. Stižu li do vrtića, škola i bolnica?
Djeca znaju i da im daje snagu i da raste na stablu. Ali pojma nemaju da u vrtiće ponekad zalutaju jabuke iz raznih zemalja. Dogodilo se to njihovim prijateljima iz vrtića “Vedri dani” kad je usred sezone i usred jedne od najrodnijih godina djeci servirana pošiljka jabuka uvezenih iz Njemačke, podrijetlom iz Francuske. Bez hrvatske deklaracije.
“Ne znam, mi nismo imali takvog iskustva, mi imamo skoro svaki dan jabuke na jelovniku, sad je njihova sezona ali imamo i mandarine i kruške, mislim da je to sve od nas koliko znam. Jučer smo baš provjerili da li je to tako, osim češnjaka i celera kojeg nema na našem tržištu sada je sve iz Hrvatske”, kazala je ravnateljica vrtića "Bajka" - Vesna Hrvoj.
U Vedrim danima nisu bili raspoloženi za snimanje, a u gradskom uredu za obrazovanje – prvi glas.
“Ja ne vjerujem, mislim sumnjam trebalo bi vidjeti. Po svim našim spoznajama te informacije nisu točne. Navodno se radi o uvozniku Agrodalm. To ne znači da hrana ne može biti uvozna, ali da je hrana bez deklaracije to je nemoguće”, rekao je pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje Ivica Lovrić.
Pomalo se nemogućim čini i činjenica da je jedan od najvećih hrvatskih proizvođača prisiljen baciti svoj ovogodišnji urod jer ga zbog, recimo to tako, čudnovatih hrvatskih propisa ne može plasirati vrtićima i školama.
“Ja od svojih jabuka najviše napravim soka, negdje oko milijun litara soka, ostatak će najvjerojatnije dio ovakvih jabuka ostati na stablu zato jer nema kupaca i nemam ih gdje smjestiti. U Hrvatskoj imamo samo 53 tisuće tona rashladnog prostora, a imamo sto tisuća tona jabuka. Što znači da će oko 40 tisuća do 50 tona ostati na njivi ili na podu. Propast će, a to je naš njaveći problem. Izračunao sam da ću ove godine izgubiti negdje na jabukama od 450 do 500 tisuća kuna, a možda i više”, kazao je voćar Frane Ivković.
S jedne strane njemačko-francuske tko zna kad ubrane, a s druge hrvatske neubrane. Dio objašnjenja krije se u objedinjenoj javnoj nabavi. Zagrebački vrtići na hranu troše oko 60 milijuna kuna na godinu. Raspišu tendere i posao dostave dobije onaj tko ponudi najnižu cijenu.
“Do sada je bio jedini kriterij po zakonu najniža cijena sada je i najpovoljnija ponuda. Međutim u praksi se to opet svodi na najnižu cijenu prije svega jer se najviše bodova dobije najniža cijena. Naravno da u tenderima su i svi oni preduvjeti koje mora ako je u pitanju hrana zadovoljavati. Ono što je važno da svi isporučitelji naše hrane moraju biti u sustavu HACAP-a koji jamči tu jednu standardnu i visoku kvalitetu hrane”, kazala je Lovrić.
Ali ne i porijeklo hrane.
“Nažalost prema važećim zakonima Republike Hrvatske ne možemo uvjetovati da budu proizvedeni u Republici Hrvatskoj”, rekla je Lovrić.
Zakonom o javnoj nabavi ne mogu zapravo uvjetovati ništa što zdrava logika nalaže.
“Ne možemo mi uvjetovati da se jave OPG-i jer je to u suprotnosti s našim zakonom o javnoj nabavi. Međutim koliko znam veliki broj OPG-ovaca kod apliciranja na natječaj su ponuditelji nudili/ predložili sporazume s brojnim OPG-ovima iz područja Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Tako da ja vjerujem da velika velika većina voća i povrća koja završi u zagrebačkim vrtićima i školama ona je baš proizvedena na području grada i Zagrebačke županije”, ispričala je Lovrić.
Djeca u vrtićima, ali i u školama. Pacijenti u bolnicama, studenti – svi koji se hrane na trošak gradskog ili državnog proračuna ovise tako o prekupcima. A Frane, kaže nam, zbog njih nakon 40 godina ozbiljno razmišlja da digne ruke od svega.
“Dok smo mi voćari dizali voćnjake, a otkupljivači su dizali povoljne kredite ili čak uz besplatno 50 posto sredstava i izgradili hladnjače, mi smo ostali u voćnjaku”, objašnjava Frane.
Pa tako otkupljivači plaćaju tek nešto više od kune po kilogramu. Preprodaju dalje po dvostruko ili trostruko većim cijenama, pa ispada da više zarađuju oni nego sami proizvođači. Za to Frane krivi državu. Kaže, ništa nije napravila da pomogne poljoprivrednicima, a model im je još prije 20 godina nudio jedan nizozemski savjetnik.
“Država treba napraviti takav model da što jednostavnije se udružite i da izgradite svoje vlastite hladnjače, distribucijske centre da izbacite onu kariku između vas proizvođača i trgovačkih lanaca. To znači da bi trebalo izbaciti otkupljivače”, kazao je Frane.
To se nije dogodilo, ali zato, kaže, svako malo šalju inspekcije.
“Kad mi je došla inspekcija, ja sam inače svoj voćnjak podigao sa sredstvima iz EU fondova, oni su meni mjerili žicu, brojali su stupove čak i one alke i sve ostalo prema tome što je zapravo jedna način pritiska da vam otežaju rad”, ispričao je Frane.
Damir Lučić inženjer je agronomije i savjetnik u voćarstvu. I sam proizvodi jabuke i također se ne može načuditi podatku da baš ovih dana djeca jedu uvozne.
“To je stvarno velika šteta, nije mi jasno da u gotovo rekordnoj godini proizvodnoj za jabuku u našoj zemlji da nije moguće pronaći dobrog proizvođača dobre ukusne jabuke za naše dječje vrtiće. Smatram da je problem u svemu, u cijelog organizaciji, zakonima…”, kazao je Damir Lučić.
Problem se otkrio naknadno. Gradski ured obećao je istražiti što se dogodilo. Odgovor su nam poslali naknadno.
"Spomenuti dobavljač je tijekom prošlog mjeseca isporučio približno devet tona jabuka od domaćih proizvođača (OPG na području okolice Zagreba, Međimurja te Slavonije). Međutim, zbog postupka kalibracije (vezano na ugovor) 300 kg jabuka nije bilo moguće isporučiti od domaćih proizvođača te je navedena količina jabuka dostavljena u pojedine vrtiće podrijetlom iz Njemačke, ali s obaveznom deklaracijom, odgovarajuće zdravstvene ispravnosti i kvalitetom koja odgovara domaćem proizvodu."
Svakom novom izjavom u ovoj jabučnoj priči, otvara se novi problem. Eto, jabuka mora biti određene veličine da bi bila dobra za vrtiće. Preferiraju se manje, a to, tvrdi Damir nije dobro.
“Ja bih izabrao krupnijiu. Zato što je krupnija sigurno ukusnija od ove koja je sitnija. Zašto je to tako iako kao i da su krupniji ljudi ujedno i snažniji. Nemam pojma tako je to Bog valjda htio. Znači oni vjerojatno procjene da neko dijete treba pojesti jabuku od 125 grama i onda mu daju od 125 grama, a ne pojede niti tu jer nije ukusna”, objašnjava Damir.
Ako već stvaramo zdrave navike odmalena, onda ih, dodaje, treba stvarati kako treba.
“Smatram da bi trebalo da se djeci ponudi najbolja moguća jabuka, ne samo jabuka nego i kruška i sve voće koje se djeci nudi treba bit najbolje kvalitete i mora biti jako ukusno tako da dijete zapamti od najmanje dobi da je voće nešto jako dobro i to će mu ostati za cijeli život”, rekao je Damir.
Ali, odgajatelji plivaju unutar svih tih čudnovatih propisa. Rade ono što mogu.
“Što se tiče kvalitete hrane možemo reći da je vrlo kvalitetna ako se kojim slučajem dogodi da neko isporučeno voće ili povrće nije izvrsne kvalitete mi vraćamo robu i dobijemo zamjensku natrag”, kazala je Vesna.
Jer po djetetu imaju otprilike deset kuna za pet obroka na dan.
“I sad ako u javnoj nabavi tražite najjeftinijeg ponuđača taj ponuđač će pokušati naći što jeftiniju jabuku, a ona ne mora biti ukusna uopće”, objašnjava Damir.
“To voće, tko zna otkud je stiglo, njima je samo zarada. Nemoguće je da je ta jabuka jeftinija od hrvatske. To sigurno nije ni u Njemačkoj ni u Italiji. Ta jabuka je sto posto došla nekim drugim kanalima”, kazao je Frane.
“Mislim da bi sustav javne nabave trebao biti liberarniji prema domaćim proizvođačima i da bi to bilo u interesu hrvatskog gospodarstva”, misli Lovrić.
Ali i djece koja već sad pate od raznih oblika alergija i intolerancije na hranu. Možda, za razliku od nekih prijašnjih generacija, ne jedu u vrtiću puding i slatkiše, ali ovo što jedu tko zna što krije ili što je izgubilo putujući od Francuske preko Njemačke do njihovog stola.
