Zbog silnih obećanja, primjerice Milana Bandića, invalidimožda i pomisle da su ravnopravni građani, ali su u međuvremenu definitivno građani drugog reda.
U to smo se uvjerili testirajući rad rampi za osobe s invaliditetom i mogućnosti pristupa institucijama namijenjenih osobama s invaliditetom u Zagrebu.
A ako je ono što smo ustanovili tako u glavnom i najbogatijem gradu, pitamo se kako li je tek drugdje u Hrvatskoj.
Kako sve ne bismo prepustili slučaju ili urbanim mitovima, s 36- godišnjim Nevenom Tomečakom smo provjerili u kakvom je stanju infrastruktura za pomoć invalidima u Zagrebu.
Prva postaja, pothodnici u Novom Zagrebu. Veliki projekt od sveukupno 27 podiznih rampi koji bi osobama s invaliditetom omogućio sigurni prelazak najvećih i najprometnijih prometnica. Jedna od njih je Avenija Dubrovnik-pothodnik kod Zagrebačkog Velesajma. Odmah na početku, problem.
Za korištenje podiznih rampi potrebni su ključevi koji su podijeljeni Udrugama za osobe s invaliditetom. Odmah smo nazvali Nevenovu - Udrugu Zamisli.
“Ključ koji služi za pothodnike, za platforme i za rampe. Da li to mi u Udruzi imamo? A nemamo”, rekao je Neven Tomečak.
Zvali smo i broj koji smo pronašli na rampama da saznamo gdje možemo nabaviti ključeve. No, nismo imali sreće.
Već prvi korak je problematičan, a o tome je progovorio i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić prije više od godinu i pol dana.
“Mi smo prije 7 godina stavili rampe, podijelili ključeve Udrugama i netko je to pojeo. Kao Mirko i Slavko, sjećate se partizanskih filmova kada je Mirko progutao poruku. Netko je progutao ključeve. Ja vam samo, uvaženom zastupniku obećajem da ćemo do iduće skupštine utvrditi tko je pojeo ključeve, gdje su nestali i zašto se ne voze”, kazao je Milan Bandić(BM 365), gradonačelnik Zagreba, 22.9.2016.
Izgleda da to ipak nije utvrdio. 200-tinjak ključeva gradski ured za osobe s invaliditetom još te 2011. je podijelio Udrugama. No, očito da taj sustav ne funkcionira jer smo ih mi uspjeli nabaviti tek idući dan.
“(Ti si zvao neke ljude?) Nekoliko udruga. Jedna nije imala, druga je možda imala ali nisu smjeli dati jer nije bilo ovlaštene osobe da ih da, a na treći broj nitko se nije javljao na telefon. Ja sam zvao Ured za OSI na 2 različita broja i oni nisu znali ništa o ključevima. Onda sam pretraživao na internet udruge OSI u Zagrebu i zvalo jednu po jednu i tek je treća i četvrta imala te ključeve”, kazao je Neven.
Kad smo ključeve nabavili, išli smo testirati pothodnike. Krenuli smo od Sopota. Naravno rampa nije radila. U međuvremenu, zaustavila nas je gospođa Mandica.
“Nikada to nije radilo, ni ovdje ni nigde, za invalide. Vi živite, tu negdje? U zgradi u blizini. I vi nikada niste vidjeli nikoga da koristi rampu? Nikada, nitko ga nije koristio, nikada to nije proradilo”, ispričala je Mandica Pušić, Zagreb.
Na istom smo mjestu provjerili i sustav na dnu stubišta.
Da, netko je time učvrstio platformu za rukohvat s obje strane pothodnika pa kad bi rampa i radila - platformu Neven ne bi mogao koristiti.
U Sopotu smo testirali 2 pothodnika, svaki sustav upravljanja rampama - što znači ukupno 4 komada, na vrhu i na dnu stepenica. Nismo dočekali ništa, osim još jednog gospodina koji živi u blizini.
“Živim ovdje 38 godina, nisam nikada nikoga vidio da ih koristi”, kazao je Ivan Kušec, Zagreb.
Mislim da možemo reći da ne radi. Da, isprobali smo sve varijante. Druga postaja, Siget. Ovdje je šest ulaza u pothodnik, a provjerili smo sve sustave s gornje i donje strane.
I ništa. Kao ni s donje strane. Provjerili smo i ovu do koje se ni ne možeš doći zbog pločnika. No, ondje je situacija bila još gora.
Na ovoj rampi bi isto trebali staviti ključ, međutim ne možemo jer je brava kompletno razbijena. Odlučili smo zato pozvati servis zadužen za održavanje. Rekli su, popravit će.
Dok smo iščekivali dolazak servisera, provjerili smo još dva pothodnika koja izlaze na tramvajskoj stanici, između dvije trake jer Neven do njih ne može ni doći.
Na oba je brava razbijena. Provjerili smo kakvo je stanje na gornjoj. I ondje je brava razbijena. I tako u nedogled. Prošlo je otprilike sat vremena od kada smo zvali servis pa smo pokušali ponovno.
Nazvali smo ali nam nisu mogli potvrditi točno vrijeme dolaska. Dok smo ih čekali nastavili smo provjeravati ostala dizala. Svaki od pothodnika krio je neka nova iznenađenja.
Tračak nade pojavio se kod posljednje platforme. No, ipak se ništa nije pokrenulo.
Na osam ulaza i izlaza u pothodnike na kojima je 16 rampi ni jedna nije radila. No, taman da i rade, nisu prilagođene osobama s invaliditetom.
“Ni do jednog pothodnika, odnosno platforme uopće ne možeš doći zbog pločnika. A druga dva vode do tramvaja u koji se ne može ukrcati”, rekao je Neven.
Zato smo provjerili zašto Neven ne može ući u tramvaj? Provjeravali smo nove, niskopodne tramvaje koje su nabavljeni još 2003. godine uz obećanje da će ih moći koristiti baš svi.
“(U čemu je zapravo problem kod ulaska u tramvaj?) Pa problem je što kolica imaju kotače, prednji su manji nego ovi stražnji i preveliki je jaz između tramvajskog praga i kolnika”, kazao je Neven Tomečak.
Možda se stanica na Glavnom željezničkom kolodvoru razlikuje od ove kod Botaničkog vrta?
“Tu je ista stvar, vidiš, prevelik je jaz. Preduboko je za proći s kotačima. Kotači jednostavno propadnu unutra. (Ni ovdje ne možes ući?) Nažalost ne”, rekao je Neven.
Nije veliko iznenađenje, ali i prilagodba tramvaja je bila jedno od obećanja koje se poklapalo s datumom lokalnih izbora. 100 tisuća Zagrepčana s invaliditetom tada je, očito, bilo važno.
“Sretan sam i ponosan što smo danas našli rješenje, u narednih mjesec dana postaviti ćemo 142 rampe u 142 tramvaja. Naši sugrađani će sada moći ravnopravno ući u bus, kao što će i svi drugi sugrađani ući tj. ulaze svaki dan”, kazao je Milan Bandić, 26.4.2017.
Trebale su to biti mobilne kosine koje bi, prema potrebi postavljali vozači tramvaja i sugrađani, ali...
Tako je osobama s invaliditetom u najvećem i najbogatijem gradu u Hrvatskoj. Ali, mislili smo da je drukčije barem u institucijama koje su namijenjene isključivo Nevenu i ljudima poput njega. Prvo, gradski Ured za osobe s invaliditetom.
“(Ok, i što sada, što s ovim?) Molim vas pogledajte ovu rampu, ovo je netko napravio valjda za bicikle, ali tu se ni s biciklom ne možeš spustiti. Kako bi se ti sada trebao spustiti? Pa znaš što, da se ja trebam sada tu spustiti, ja bih zvao našeg poznatog penjača Stjepana Božića i njegovu ekipu, GS i rekao bih, znaš što, trebam ući u svoj ured, za osobe s invaliditetom”, kazao je Neven.
No, nismo lako odustali. Probali smo i okolnim putem, na kosini stambene zgrade u kojoj se Ured nalazi. No, na sredini puta koji bi doveo samo do ulaznih vrata Ureda koji nema, ni lift ni rampu, naišli smo na prepreku.
“Ovu prepreku su vjerojatno radila ona dva majstora iz ‘A je to’. Jer se nikako ne može pristupiti zgradi”, rekao je Neven.
Zato sam ih otišla pitati - kako je to moguće?
No odgovor je bio jednostavan, postoji zvono na koje se pozove referent koji se po potrebi klijenta, spusti dole. Kažu, takva je procedura dok se nešto ne riješi.
“Ako nema pristup, svaka osoba s invaliditetom, tom uredu, onda se taj ured nema pravo zvati Ured za osobe s invaliditetom”, kazao je Neven.
Iako stanje nije tako loše kao u Uredu, ni Zavod za vještačenje osoba s invaliditetom nije potpuno prilagođen.
Prepreka na koju je Neven naišao zapravo je na ulazu gradske Klinike za fizikalnu terapiju kojim se koriste svi koji žele u Zavod. Jer on je na drugom katu, a nema rampu. Ulazak drugim putem, baš na ulaz Zavoda zbog silnih stepenica uopće nije moguć.
Prvo su nam objasnili da imaju i mobilnu kosinu koju postavljaju prema potrebi, ali kasnije ipak obrat priče.
“Prvo su tvrdili da imaju sve, ali onda su nam dali objašnjenje da ipak nemaju”, ispričao je Neven.
Pitali smo Ured za osobe s invaliditetom - kako je moguće da nemaju način da mu pristupe - osobe s invaliditetom. Sve je to, treba naglasiti, protuzakonito. Odgovorili su da taj Ured nije prilagođen, ali da onaj na trgu Stjepana Radića, je. No, popravit će to, obećali su. Ipak, bez konkretnih rokova.
“Imajući u vidu važnost dostupnosti prava i usluga osobama smanjene pokretljivosti, starijim osobama i osobama s invaliditetom ističemo da su učinjene sve predradnje vezane uz ugradnju rampe na istočnom ulazu u objekt. (...) Slobodni smo istaknuti da niti jedan naš sugrađanin nije bio zakinut za bilo koju informaciju ili pravo zbog činjenice što nije mogao osobno doći do prostorija Ureda”, stoji u priopćenju Ureda za osobe s invaliditetom.
Kad je riječ o platformama u pothodnicima upit smo poslali Gradsko stambeno-komunalnom gospodarstvu - jer se od 2007. potrošilo milijun i 170 tisuća kuna na njihovo održavanje, od toga samo u posljednje dvije godine gotovo pola milijuna kuna. Pred naše kamere nisu htjeli i rekli su da se na teren izlazi jednom tjedno.
“Temeljem ugovora pregled i obilasci platformi za osobe s invaliditetom obavljaju se jednom tjedno. No obzirom da su iste konstantno izložene vandalizmu, što je i najveća problem po pitanju njihove funkcionalnosti, ugovorni izvoditelj izlazi na teren i po potrebi i dojavi”, kazali su iz Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva.
I tako, dok se može, zakon će se izbjegavati, a novac poreznih obveznika će se suludo i netransparentno trošiti. A ono što postoji za osobe s invaliditetom, oni neće moći koristiti.
“Mi ovisimo o tuđoj pomoći. To je problem onih koji su platili, u ime poreznih obveznika, platili i dali nekome tko je vodio te radove. A zapravo, posao nije napravio do kraja. I to je zapravo to”, rekao je Neven.
Ni konstrukcije za invalide ne služi apsolutno ničemu. Tramvaji vozi samo privilegirane. A kad bi i rampe radile - do njih ni invalidi ne bi mogli doći. Zato što netko ne radi svoj posao. Tipična hrvatska priča, rekli bi neki. I bili bi u pravu.
>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.
