U Malom Lošinju nalazi se najstroži popravni dom u zemlji. Razgovarali smo s bivšim štićenikom koji je sebi obećao da više nikada tamo neće vratiti jer, kako kaže, to je mjesto tame na kojem je doživio stravična iskustva.
Zadnji put je na Lošinju bio prije tri godine. U domu je bio prvenstveno zbog škole i situacije u obitelji. Naime, Centar za socijalni rad predložio je njegovoj majci da ode u dom završiti srednju školu.
"Po pričama sam čuo da je tamo jako loše, da su dečki agresivni, bahati, da ima maltretiranja, tuče, svega. Razmišljao sam na dan kad su došli po mene da pobjegnem, da me jednostavno nema. Bilo me strah i nisam imao izbora", rekao je bivši štićenik doma.
Zvat ćemo ga Matija. Ne želi otkriti identitet, ali želi da čujete strahote koje je proživio.
"Kod nas dolaze djeca koja su činila kaznena djela, kod nas dolaze djeca koja su konzumenti droga, koja su bili u nasilju krađama, koja su izbjegavala školu", objašnjava ravnatelj odgojnog doma Goran Broz.
Zadatak najstrožeg hrvatskog popravnog doma je popraviti ono što se čini nepopravljivo.
"Često su to djeca gdje su roditelji u alkoholu, u drogi, često djeca rastavljenih roditelja ili djeca iz obitelji gdje nema oba roditelja, često su obitelji koje imaju puno djece. Često i u određenom siromaštvu ili djeca gdje su roditelji psihički bolesni, psihičkih poteškoća", kaže ravnatelj Broz.
I svi su zajedno – blaži slučajevi poput Matije i teži, psihijatrijski. Kao da na ovaj otok šalju sve one s kojima ne znaju gdje bi.
Konstantno zlostavljanje
U petom domu uglavnom dolaze novi ili dečki koji imaju kaznena djela. Njih najprije stavljaju tu kako bi vidjeli hoće li ostati u tom domu ili će ih smjestiti negdje drugdje, objašnjava Matija. S njim je u petom domu bilo još četvero. I svi osim njega su imali kaznena djela iza sebe.
"U početku je bilo grdo. Odmah su se počeli bahatiti, prijetiti, tući i tak dalje. Tukli su me dva-tri puta tjedno. Prekrili bi me dekom i udarali šakama. Ne uvijek svi, kako kad, kako se kome dalo", opisao je svoje traumatično iskustvo koje je proživljavao kao 15-godišnjak.
Zvali su to deka party. Nekoliko sekundi nakon jednog takvog partija, Matija je fotografiran na rubu svijesti.
"Nikad ih nisam tužio jer me bilo strah jer bih onda dobio još jače. Skupljao sam to u sebi. Od straha sam se bojao suprotstaviti. Svakog tjedna te dvije godine sam dobivao batine. Imao sam osjećaj kao da sam sam na svijetu. Da mi nema pomoći."
"Ako se radi o nekim težim oblicima zlostavljanja to prijavljujemo policiji i svim drugim nadležnim službama. To ide gdje treba ići iako to nije baš nešto što je preučestalo. Nije nam čest takav slučaj, većinom se oni žale jedan na drugog 'uzeo mu čarape, zamaže mu po kuhinji, a on tamo mora čistiti kuhinju, ostavio je šalice neoprane' takve su žalbe svakodnevne", govori ravnatelj doma.
'Luksuzni' životni uvjeti
U pet objekata boravi 27 štićenika. O njima brine 40 djelatnika: tehničko osoblje, kuhari, nastavnici i odgajatelji. Od nedavno se tu provodi u Europi već dugo standardni model – male grupe s odgajateljima koji s njima žive. Jedan od njih je i Marko.
On je ovdje deset godina. Živi u stanu koji je u sklopu četvrtog odgojnog, a odmah preko puta i dolje ispod njega u apartmanima žive dečki.
"Sobe gdje žive dečki su otvorene i otključane. Ne zaključava se zbog kontrola. Ja se zaključavam zbog svoje djece i žene", objašnjava odgajatelj Marko.
Zgrada je, kao i svi objekti u vlasništvu Doma stara više od sto godina. Namještaj je nešto mlađi, ali sve vapi za generalnim preuređenjem.
"Po zimi grijanje je bilo na minimalcu pa smo se u nekim trenucima grijali s fenovima za kosu. Tražili smo da nam puste grijanje, ali ništa od toga. Najčešće smo se grijali fenom", kazao je Matija. U sobi u koju je dijelo s još jednim dečkom imao je jedan normalan krevet na kojem je on spavao, a njegov cimer spavao je na madracu na podu.
Za vrijeme njegovog boravka sanitarni čvor je bio jako loš. Tuševi nisu imali glavu, već crijevo. Sve je bilo hrđavo, prljavo, a neki WC-i nisu imali daske.
"Kuće su većinom za renoviranje. Većina njih dolazi iz uvjeta koji su još lošiji", komentira ravnatelj Broz.
No, nema ništa luksuzno u činjenici da krovovi prokišnjavaju. Redovito o tim problemima ravnatelj obavještava resorno ministarstvo, ali maloljetni delikventi nikome nisu prioritet. U posljednjih 11 godina, otkad je aktualni ravnatelj u ovom domu promijenilo se pet socijalnih ministara. Posjetila ih je samo Bernardica Juretić koja na vlasti nije bila niti godinu dana. A rješenja ima na bacanje, samo da je dobre volje. Primjerice, mogao se povući novac iz europskih fondova, ali ministarstvo to nije učinilo. Moglo je nešto i zaraditi, ali, eto nije. Predlagao je ravnatelj rješenje, ali nisu ga čuli.
"Sve naše nekretnine su u Malom Lošinju, a Lošinj je sam po sebi turističko mjesto koje ima svoju vrijednost. Tu mi imamo prostora, može se reći i viška i na lokacijama koje su atraktivnije moglo bi se mijenjati za manje atraktivne lokacije koje nisu tako blizu mora, ali bi bile nama adekvatne", ocijenio je ravnatelj.
Problematično ponašanje
Ako dečki navečer pobjegnu van, odgajatelj Marko ima svoje rješenje - traži ih po gradu. Kaže, mali je grad pa ih se često nađe pa nema potrebe da obavještavaju policiju. Ali ako ih ne mogu pronaći, moraju kontaktirati policiju i raspisati tjeralicu za njima.
Kad bi ih ulovili u da se drogiraju ili opijaju, kazna je zabrana izlaska ili privremeno oduzimanje džeparca. To je više manje jedino što odgajatelji smiju napraviti.
"Nekad su me tjerali da idem s njima krati, ali nisam htio. Znali su me nekad kazniti zbog toga. Ovisi tko je bio u grupi, ali znalo je biti deka party. Ili verbalno vrijeđanje - kretenu, pederu, kako već to ide", priča da je bilo je puno brutalnijih i strašnijih kazni, ali nije ih imao snage ispričati, bez obzira na zaštićeni identitet. Grozna su ta sjećanja na kazne za takozvano drukanje. A pomoći baš i nema. Svjesni su i odgajatelji
"Teško je to. Teško je u toj situaciji jer kad netko napravi neko nasilje, ja smatram da ga se mora na neki način raskrinkati i pokazati im da to nije pravi način ponašanja. A ugrožavamo li time žrtvu? možda ugrožavamo, ali jednostavno se mora poduzeti nešto", misli odgajatelj Krešimir Blajić.
"Dobijemo dosta psihijatrijskih slučajeva gdje se tu teško boriti u stvari mi smo dislocirani, jer mi kao tražimo psihijatrijsku pomoć negdje najbliža je Rijeka", kaže odgajatelj Jure Krstanović.
Jure je ovdje 30 godina, svega se nagledao i njemu, za razliku od nas nije čudno što sud ili Centri za socijalni rad otprave ovamo djecu s dijagnozama i šakama antipsihotika i antidepresiva. Na kutiju samo piše – davati po potrebi.
"Bilo je samoozljeđivanja, bilo je među dečkima sukoba, gadnih sukoba, pokušaja suicida, pa i napada na odgojitelja", dodaje Krstanović.
Najgore što je odgajatelj Krešimir Blajić vidio je samoozljeđivanje: "Rezanje djece, samoozljeđivanje je meni nekakav najgori moment što sam vidio. Krvave ruke, ali toga nije bilo puno."
Kad se sve to pomiješa s drogom, koje ondje ima u velikim količinama – teško je očekivati da nema problema.
"Na autobusnom kolodvoru, kada smo se vraćali nakon vikenda provedenog doma, uglavnom je policija znala da dolazimo pa su uredno imali racije i pretres.
Najčešće su tražili drogu. Neki dečki su znali su snifati lijepilo i deziće, ali u pravilu uvijek je trava bila. Odgajatelji su uglavnom znali za to, ali nisu ništa poduzimali po tom pitanju", tvrdi Matija.
"Imamo i sad djecu koja su u tome zajedno s roditeljima, i bili su kuriri koji nose za roditelje drogu i preprodaju. Kako će oni sad, ako su uz to odrasli. Nije to lako ispraviti", zaključio je ravnatelj doma.
Prisjeća se Matija, lošinjska policija imala je neke druge metode ispravljanja.
"Trebao sam reći tu situaciju što je bilo, a nisam htio. Pa mi je policajac prvo zalijepio šamarčinu i par minuta nakon toga dok sam sjedio na plastičnoj stolici, kad me stiso da mu kažem što je bilo, a ja i dalje nisam htio, onda je s nogom po stolici nabio i ja sam ispao sa stolice. Nisam to rekao nikome iz više razloga. Bojao sam se i znao sam da nitko neće ništa poduzeti i pustio sam neka im bude. Vratit će im se to kad tad. Pitao sam ga samo kad mi je to napravio bi li svoje dijete tako udario", prepričava Matija.
Anđeo i vrag
U njegovu trogodišnjem boravku u Lošinju ipak je bilo svijetlih primjera. Ivan mu je dao priliku.
"On je ovdje došao kao nekakav šegrt, počeo je raditi i skupljati čaše, prati suđe u šanku. Da bi na kraju u stvari bio vrhunski i u jednom trenutku tamo pred kraj čak i nezamjenjiv dio kolektiva kod nas ovdje. U principu nisam imao strah niti predrasudu da bi mogao napraviti probleme", rekao je vlasnik restorana Ivan Milanović.
Da nije radio u restoranu, tko zna kako bi, kaže završio. Došao je zbog obiteljske krize i problema u ponašanju, a malo je nedostajalo da ode u još gorem stanju.
"U casinu sam provodio više vremena svog boravka na Lošinju. Tu smo znali nekad s odgajateljem ići kockati. To je kasnije prešlo u ovisnost da sam i bez njega išao.
No, ravnatelj doma kaže kako to ne može i ne smije biti dio terapije.
Vlasnik restorana u kojem je Matija radio za vrijeme svog boravka u Lošinju kaže da je sretan što ga vidi tri godine kasnije. Zadovoljan je što se Marija snašao u metropoli. Radi kao konobar otkad je izašao iz doma. U sretnoj je vezi i živi sa curom.
Put u bolje sutra
"Odlučio sam progovoriti o ovome prvenstveno da pomognem sebi i drugima. Meni će pomoći da se riješim tih napadaja panike i tih loših nekih scena, a drugima će pomoći da se proba barem srediti situacija u domu", poručuje Matija.
Njemu, kaže, dom nije donio ništa dobrog. Krivi neke od odgajatelja, ali najviše Centar za socijalnu skrb koji ga je smjestio među zlostavljače zbog kojih će se još dugo boriti sa strašnim traumama.
Dodaje da bi se htio zahvaliti odgajatelju Dubravku što mu je pružio maksimalnu podršku. To što je danas ispravan čovjek, dodaje, samo je njegova zasluga.
"Cilj mi je i želja otvoriti svoj lokal pa osnovat obitelj i imat djecu i ženu koju volim. Dok sam bio na Lošinju imao sam osjećaj kao da sam sam na svijetu", otvoreno kaže Matija.
A to nije odgojna mjera koja će popraviti bilo koje dijete. Odgajatelji rade ono što mogu, u okvirima u kojima mogu. A okviri su im, kao što smo se uvjerili, debelo premaleni. Ostaje im jedino taj ljudski faktor, ali to im ne stoji u ugovoru. To imaš ili nemaš. Ono što sigurno imaš su duboko ranjena djeca kojima je ovo često zadnja stanica na putu prema dnu. Karte za gore očito su svima preskupe.
