Prije godinu dana stigle su na svijet, sedam tjedana prerano. Spojene dijelom prsnog koša, jetrima i crijevima. Zajedno su imale jedva 3600 grama. Za obitelj Tambolaš bili su to dani ispunjeni strahom, strepnjom, nadom. Mjesec i pol kasnije stigao je i "dan D".
Operacija beba od kojih svaka teži jedva dva kilograma trajala je 15 sati. A taj 2. ožujka kad su ih svojim umijećem i znanjem liječnici na zagrebačkom Rebru uspješno razdvojili - djevojčice će slaviti kao svoj drugi rođendan. Ali tek nakon što sutra proslave svoj prvi. Zapravo, slavlje traje već danima. Jer svi bi htjeli vidjeti kako danas izgledaju i što rade hrabre blizanke.
Kika i Tina
Kristina i Valentina. Kika i Tina, kako ih od milja zovu, napunile su godinu dana. Torta, svjećice, slavlje i zbunjena mala lica. Ali, njihova je priča velika. I imaju se čime pohvaliti.
VEZANI ČLANCI
- Rođene spojene: Proveli smo dan s prvim razdvojenim sijamskim blizankama u Hrvatskoj
- FOTO Najpoznatije hrvatske sijamske blizanke! Valentina i Kristina stalno se smiju: 'Viču: tata...'
"Kristini nam kasne zubići, ona je ostala na ona dva iz bolnice, sa sedam i pol koje je dobila. Valentini su još izišla gornja tri i sad ih ima pet. Počele smo se dizati na noge, mi smo po našemu godinu dana, ali smo zapravo korigirane na deset mjeseci. Super su, sve ono što smo mislili da one neće moći – mogu i u nečemu su prestigle vršnjake", kazala je majka blizanki Marija Tambolaš.
"Zovu tatu, dedu, babu. Mašu pa-pa!"
U svojim malim životima prošle su puno. Sada se samo čeka njihov prvi korak. Na nogama već čvrsto stoje i znaju što hoće. "Zovu tatu, dedu, babu, mašemo pa-pa. Znamo daj-daj. Kaži im bog. Stale smo na noge, posjele smo se konačno. Volimo puno papati. Volimo ribu, što mama i tata ne vole. Oslića vole jako jesti i oradu. A što se tiče druge ribe, a mislim da su im malo suhe", kaže majka blizanki.
Torta im se sviđa, ali jesti je ne smiju. Njihova crijeva još nisu spremna za takav zalogaj. Za posebne djevojčice - posebna torta. "Što se tiče torte, mama je njima napravila finu tortu od griza i banana koje će one papati poslije ručka", kaže njihova majka.
365 dana i sve što je u njih stalo bio je veliki teret na leđima obitelji Tambolaš. Ali i sreća. Zato njihovu priču pričamo ispočetka. Marija se dobro sjeća dana kad su njih dvije stigle na svijet.
"Onda je bila srijeda. Ja njih do ponedjeljka nisam vidjela. Suprug mi je svaki dan donosio slike. On je svaki dan išao na relaciji Virovitica – Zagreb. On je išao na Rebro kod njih, ja sam bila na Svetom Duhu, tamo su me porodili. Prvo je dolazio k meni, pa im je natrag na Rebro odnosio moje mlijeko kako bi frajle mogle papati. Na slikama su izgledale puno veće, ali kad sam ih vidjela u ponedjeljak, izgledale su kao štruca", kaže Marija Tambolaš.
Majka ih nije vidjela šest dana
Mama svoju djecu nije vidjela šest dana. One u jednoj bolnici, mama u drugoj. "Joj, grozan osjećaj, grozan. Imala sam osjećaj da je netko nešto iščupao iz mene. Grozan osjećaj, ne bih nikad nikome to poželjela." – Taj prvi susret, kako je izgledao? "Suze su bile, em od radosti što sam ih vidjela, em od tuge što su tako kako jesu, što ne znaš kako će završiti, ali moraš vjerovati, ideš dalje", kaže Marija Tambolaš.
Tako je i bilo. Sada je o svemu puno lakše govoriti. "Išli smo od dana do dana, od mjeseca do mjeseca, znali smo da su spojene pa da su spojene trbuščićima. Prvo saznanje nam je bilo da svaka ima svoje srce. Bila su im pluća jako nezrela. Oni prvi trenuci... svake vijesti koje sam pitala: Na respiratoru su, na umjetnoj su ventilaciji, na potpomognutom disanju... nešto valjda najgore što jedan roditelj može čuti za svoje dijete", kaže Marija Tambolaš.
Valentina i Kristina rođene su u 33. tjednu, znači dva mjeseca prerano. Bile su povezane donjim dijelom prsnog koša, jetrima i crijevima. Šanse da će obje preživjeti bile su male. Operacija razdvajanja trajala je 15 sati. Koliko je bila složena, govori i činjenica da su bile spremne ekipe za dijalizu, reanimaciju, dvostruka dežurstva.
"14 sati raditi na djeci od 2 kg težine je umijeće i pogotovo jer smo to radili vlastitim snagama zahvaljujući mladim kolegama. Sedam anesteziologa je sudjelovalo u uvođenju anestezije", kazao je u svibnju 2015. godine predstojnik Klinike za anesteziologiju KBC-a Zagreb Slobodan Mihaljević.
Kirurg se pripremao spajajući dvije plastične boce
Za tešku operaciju razdvajanja kirurg Krešimir Bulić pripremao se spajajući dvije plastične boce. Rezao ih je, tražio najbolje rješenje. Svima im je bio prvi put. "Prvo sam se služio literaturom, pogledao što su kolege radile, našao sam jedan sličan slučaj, no kolege su imale dosta više vremena na raspolaganju", kazao je Bulić u svibnju.
Te subote, 2. ožujka prošle godine - ispisala se povijest. Dvije djevojčice koje su preživjele operaciju bile su strogo čuvana tajna. Za njih se nije znalo dalje od četiri zida operacijske dvorane. Roditelji su za vrijeme duge operacije bili kod kuće, prisjeća se Marija.
"Ja sam htjela doći tamo i biti tamo i biti sve vrijeme, ali su mi rekli bolje ne jer ipak je sve friško od poroda, mi smo bili doma i zvali svaki sat, pola sata za neke informacije ili su oni nas povratno zvali. Imali smo uvid u sve što su napravili i što će napraviti. Mislim da nešto oko osam navečer su rekli da je operacija pri kraju, i da ako želimo, možemo doći. Mi smo došli negdje oko ponoći tamo", kaže majka blizanki.
Operirane tri puta
Triput su operirane. U bolnici su se svi brinuli o njima. Baš svi. Medicinske sestre ih nisu ispuštale iz vida. "Sad se više ne bojimo da nam neće preživjeti i da neće biti dobro. Ovo je sad kozmetika. One su čuda, ču-da!", izjavila je glavna sestra Zavoda za neonatologiju KBC-a Zagreb Ana Habjanec u kolovozu.
"Jako sam im zahvalna i na brizi i na samoj toj operaciji. I njima i dragom Bogu što je sve to tako završilo. Ne znam komu bih više zahvalila. Nije me bilo strah. Ja sam imala potpuno povjerenje u cijeli liječnički tim", kaže majka djevojčica.
Roditelji su putovali iz Virovitice kad god su mogli. Rano ustajanje, pa na vlak, pa u KBC Zagreb. Marija je živjela za te trenutke. Da svoje kćeri drži u naručju. "Do tada držiš dvoje djece u ruci, u rukama, i onda vidiš svako u svojem inkubatoru. Jednostavno, ne znaš što bi rekao na to. Ne znaš kako bi reagirao pa onda sve žice prikopčane na njih, doktori te onda umire. Svaka ta žica mora biti... I svaka je imala svoju svrhu. I sve je to značilo da tako mora biti", kaže majka blizanki.
Kika i Tina, sretan vam prvi rođendan!
Malena čuda pratili smo od njihova rođenja. Bili smo u domu Petrovih roditelja dok su one bile u bolnici, a obitelj sanjala o novom domu. Samo svom. Bili smo u kući koja se tek gradila za njih. Pomagali su svi, od velikih do malih. Njihov otac cijelo je vrijeme bio podrška, ali daleko od medija. Dok su bile u bolnici, brat i sestra vidjeli su ih samo jedanput. Kad su stigle doma - od njih se ne odvajaju. Tu su za njih kad god treba. I bebe to znaju.
U Bušetini, selu blizu Virovitice, svi znaju za njih. Rođene s jedva 3600 grama zajedno - sada svaka teži 7 kilograma. "U početku je to bilo neobično, ipak smo iz mjesta gdje ne čuje baš svatko za njih. Bilo je to teško nositi se s tim, ali sad je već lakše. Puno je lakše. Došli su nam susjedi, došli su ih i vidjeli. Neki se još boje. Uvijek pitaju za cure. I tko god pita – pita: kako su naše cure? Ne vaše cure, nego naše cure", kaže majka blizanki.
Naše. Jer zavoljela ih je cijela Hrvatska. Posebne i jake. Malene lavice. Kika i Tina, sretan vam prvi rođendan!
