Živi sam, duboko u šumi. Bez struje i vode. Na minus 20 je preživio jer od prošle godine ima peć. Za neke od prošlih zima zbog hladnoće je ostao bez prstiju na nogama. Ivan Župan doselio je u Donji Dragonožec za vrijeme rata kao izbjeglica s karlovačkog područja, sa ženom i četvero djece.
Ona ga je ostavila, neko vrijeme je gurao sam, a potom su djeca završila u domu i s njima godinama nije u kontaktu. Prima osamsto kuna socijalne pomoći, nikome nije dužan, susjedi ga hvale i vole, pomažu mu da preživi i pozivaju druge da učine isto. On sam prije bi nahranio dvije svoje mačke nego nešto pojeo, a kaže da mu je od svega najgora samoća.
Kad su nam dojavili gdje i u kakvim uvjetima živi, nismo imali izbora nego sjesti u automobil i uvjeriti se sami.
Jedan od najhladnijih dana ove zime. Debelo ispod nule. Jedva smo se popeli do brijega i šume u Donjem Dragonošcu u kojoj živi Ivan. 60-ogodišnjak, bez struje, vode, pa čak I bez kuće. Jer ovo se kućom ne može nazvati.
Nije znao da dolazimo. Nismo mu se imali kako najaviti. No dočekao nas je srdačno. Miran je, topao i gostoljubiv. Baš kakvim su ga mještani opisali moleći nas da mu pomognemo. Jer nitko nije zaslužio živjeti u ovakvoj grozoti.
"Imanje je od Branka, on je bio iz Savskog Gaja. On je umro. I koliko dugo vi već živite Živim ovdje 11 godina", rekao je Ivan, dodavši kako nema klimu, struju ni vodu, a pije vodu s izvora koju redovito ide napuniti u flaše.
Do lanjske zime nije imao ni peć. I nju su mu dali dobri ljudi. Zbog hladnoće se prije tri zime smrznuo I ostao bez svih prstiju na nogama. Sve su mu odrezali. Sad mu je peć centar života. U ovoj smo ga pozi I zatekli.
U ove hladne dane, kaže nam Ivan, po cijele dane sjedi kraj peći i grije se. Griju ga i dva mačka. Oba je spasio s ceste. "Ko ne voli životinju ne voli ni čovjeka", kaže on. Iako nema za jesti, uvijek se snađe, kako za sebe, tako i za dvije mačke.
Sav prihod koji ima je 800 kuna zajamčene minimalne naknade. Kućica u kojoj živi nije njegova, ali mu barem nitko ne naplaćuje najam. Budući da nema ni struje ni vode, ne plaća ni režije. Ali s tih 800 kuna više je gladan nego sit.
Ovog mjeseca, kaže, još nije stigla socijalna pomoć. Ne zna zašto kasni. I dok nam tako priča o životu, stiže poštar. Poštar Janko kaže, Ivan je uvijek brižan i ljubazan kao što je bio dok smo ga snimali.
"Kolko sma čuo od ljudi, dobar čovjek kad ima tko nešto, recimo baš je bilo pričo mi je da su dolje čovjeku recimo smetala drva pa je došao, sam si je otpilio, šta je čovjeku smetalo, a njemu je dobro došlo da ima za ložit i tak", ispričao nam je poštar Janko Benko.
Njegov život krenuo je nizbrdo kad je počeo rat. U Banskom Kovačevcu pokraj Karlovca srušili su mu kuću, pa je sa suprugom i četvero djece došao ovdje u Donji Dragonožec. Radio je po selu kome god je što trebalo. Gurali su nekako sve dok ga, kaže, supruga nije ostavila zbog drugog.
"Ona je četvero komada djece meni ostavila, ona je otišla na Borongaj. Onda ih je općina uzela u dom. S nikim od njih se ne vidim jer im je majka rekla da im ja nisam otac", priča Branko.
Malo po malo posla je za njega bilo sve manje. Kuća u Banskom Kovačevcu mu nisu obnovili. Zdravlje mu je postalo sve lošije. Zarada nikakva. I tako je završio u skromnoj kućici.
"Ivan Župan je jako dobar čovjek i kad je došao ovdje je doista bio od jako velike pomoći, a i pomagao je svim mještanima ovdje u Dragonošcu, a takav je ostao i sada", pohvalio ga je i Stjepan Cerovski, predsjednik DVD-a Dragonožec. Njegovo mišljenje o Ivanu, kaže, dijeli i ostatak sela.
"Ali ono što je interesantno je da on nikada nije uzeo od nekoga novac da nije vratio, on kad i posudi deset, dvadeset kuna on čim dobije novac on to vrati, čovjek koji eto došao je u tu situaciju u kojoj je, ali doista je dobar i mislim da bi mu svi zajedno trebali još i više pomoći", dodao je Stjepan.
Uvjerili smo se i sami u to u seoskom kafiću.
"Pa Ivan je tu rijetko gost, dođe s vremena na vrijeme, popije piće, ako ne plati, dođe drugi dan plati, i počasti. Danas smo bili kod njega, taman je dobio socijalnu pomoć i odmah je došao podmiriti dug", kaže konobarica Jadranka Grdenić.
Branko voli šetati šumom. Neodstaje mu kaže, njegov Kordun. Zahtjev za obnovu kuće, kako kaže, pisao je tri puta, no ni jednom nije bilo reakcije.
Nije baš siguran ni kome je točno pisao. Ali još uvijek se nada nekom čudu. Kaže kako mu fali žena, ali da je svjestan da ni jedna ne želi doći živjeti u ovakve uvjete. Za Ivana postoji rješenje, sklonište za beskućnike. Ali, on o tome ne želi ni čuti.
"Mene je sram, kažu svi odi u Caritas, ja kažem ne idem, mene je sramota. a onda da pričaju po selu da ja idem po Caritasu da prosim i to, to mi je sramota, neću. Ako Caritas treba djetetu koje je invalid, daj njemu, ja neću. Ja dok mogu nogom i rukom neću, daj onom koji ne može", priča skromni Branko.
Još uvijek toliko može da povremeno pomogne nekom starijem u selu. Mogao bi, kaže, i srediti si malo ovo u čemu boravi. Ali ne zna do kad će biti ovdje.
"Ja bih to napravio, ali to nije moje, nisam ja vlasnik od toga."
Nismo ga mogli ostaviti u tom raspoloženju. Nazvali smo zagrebački Crveni križ i već drugi dan kutija s osnovnim potrepštinama bila je spremna.
"Iskustveno govoreći uvijek se ljudi boje i neugodno im je tražiti pomoć i na žalost mi ih moramo identificirati da li preko poziva zabrinutih susjeda, rodbine ili jednostavno medija koji otkriju takve slučajeve. Tu se radi o ponosu čovjeka", ispričao je.
Kod Ivana postoji još jedan problem. Da bi mu zagrebačka Crveni križ mogao svakodnevno nositi tople obroke, mora bi biti prijavljen u Zagrebu. Njegova adresa još uvijek je ona u Banskom Kovačevcu i o njemu skrbi karlovački centar za socijalnu skrb.
"On bi prije svega trebao riješiti svoj status prebivališta, dakle on mora kontaktirati svoj nadležni centar za socijalnu skrb koji to isto treba iskomunicirati sa zagrebačkim nadležnim centrom za socijalnu skrb te na osnovi toga Crveni križ djeluje, da li u vidu smještaja, da li u vidu usluge, pomoći, njege u kući, dostave obroka i svega onoga što iz sustava i zakona o socijalnoj skrbi njemu može evenutalno pripadati", objasnio nam je Petar Penava iz Gradskog društva Crvenog križa Zagreb.
Mislav i Pante s ovakvim se slučajevima često susreću. Pomiješaju
se tu, kažu, I grozni uvjeti I grozan sram. Ponekad to
jednostavno postane stil života.
"Ljudim koji žive po vani je teško prihvatiti pomoć jer
već imaju ta neka svoja prenoćišta nazovimo bez struje, vode,
osnovnih tih uvjeta minimalnih za život. Onda se ti
ljudi boje da ako odu dvije, tri večeri, kada su ovako
velike hladnoće minusi, da će ostati bez tog smještaja, i
jednostavno zbog toga neće prihvatiti pomoć i neće ići nigdje
drugdje", Pante Mijić, Gradsko društvo
Crvenog križa Zagreb.
No, Crveni križ ipak je pomogao Branku i razveselio ga osnovnim potrepštinama koje njemu život znače.
"Svaka čast, zahvaljuem se puno!"
Ove najgore temperature sad će biti ipak malo lakše prebroditi.
Uz pomoć dobrih ljudi, možda mu i ostali dani postanu malo
ugodniji.
"Sad imam što za jesti za prvu ruku, dalje ćemo lako. Samo da
bude toplo. Proći će i ta zima."
Ispratio nas je do automobila i poželio još samo poslati poruku djeci koju nije vidio godinama.
"Ja njih volim, moji su, ako je žena kazala da nisu moji, ali moji su. Ja sam ih othranio."
Nekad je imao obitelj, danas je sam na svijetu. U šumi, bez ičega. I možda je u životu povukao pokoji krivi potez. Možda mu se i zvijezde nisu poklopile. Možda mu je i teško pomoći, ali još je teže okrenuti glavu od čovjeka koji nema apsolutno ništa.
