Ni rampe, ni zvučna, a ni svjetlosna upozorenja ne sprječavaju građane da riskiraju život na pruzi, a da građani ne poštuju zakone i da neoprezno riskiraju život zabilježila je i naša kamera. Hodaju po pruzi, penju se na vlakove, ljute se kad ih se na sve to upozori. U posljednje tri godine 17 ljudi je na pruzi izgubilo život.
Napravili smo malo istraživanje koje je prije nas, snimajući pet dana zaredom pružne prijelaze odradila i ekipa s Fakulteta prometnih znanosti.
"Na žalost, čim je rampa spuštena, u pravilu gotovo svi prelaze, provlače se ispod rampe", rekao je Martin Starčević s Fakulteta prometnih znanosti.
U prva dva dana smo imali u potpunosti tajno snimanje gdje smo sakrili kameru u neko grmlje, a mi smo bili u kućici s čuvarom prijelaza, brojali smo i nadgledali promet, a pješaci nisu bili svjesni što se dešava. Jedan dan - priključila im se policija.
95 posto nesreća uzrokovali vozači i pješaci
"Jako se smanjio broj nepropisnih prolaska, prvenstveno zbog represivnih mjera prisutnosti policije. I na kraju toga, zadnji dan smo mjerili opet, kako se ponašaju, za otprilike 30 do 40 posto, svi su stajali, gledali, pretpostavljam, da nema policije, ne toliko za vlak. I onda su se provlačili i nepropisno prolazili", rekao je Starčević.
Profesori Martin Starčević i Danijela Barić prikupili su i snimke nadzornih kamera iz cijele Hrvatske koje pokazuju koliko su neoprezni pješaci i vozači.
"Ako pogledamo uzroke nesreća, onda možemo vidjeti da otprilike 95 posto nesreća, i to ne samo u Hrvatskoj, već na globalnoj razini, uzrokovali su sudionici u cestovnom prometu, najčešće pješaci i vozači", rekla je Danijela Barić s Fakulteta prometnih znanosti.
U dvije godine u kojima su nastale ove snimke, kroz projekt su provodili i edukacije, napravili promo vide-e, osmislili mjere za sigurnost u prometu.
"Cilj projekta bio je podizanje svijesti o rizičnom ponašanju na željezničko cestovnim prijelazima", rekla je Barić.
Ušli smo u vlak sa strojovođom i iz njegove dnevne perspektive - svako pretrčavanje, zaletavanje i hodanje po pruzi - podsjeća na nesreće u kojima su se zauvijek ugasili ljudski životi.
"Taj osjećaj kreće od tuda, iz trbuha, prema gore, jako je čudan za opisati, nisu leptirići nego horda konja i svega. I sam taj tupi udarac, kad se dogodi, možete začepiti uši, derati se, da se to ne čuje. To su neke traume koje ostaju za cijeli život, sačuvaju se u mozgu, u nekakvom dijelu, u nekom fail-u se to upiše, trajna memorija", rekao je strojovođa HŽPP-a Vladimir Švrljug.
U 30 godina karijere četiri smrtna slučaja
U 30 godina karijere - Vladimir je imao 4 smrtna slučaja. Ipak - posao strojovođe ne bi mijenjao.
"Djed mi je bio strojovođa, tata mi je bio strojovođa. Kad sam rekao da bih htio biti to, oni su bili maksimalno protiv. Ali u današnje vrijeme, kada radiš posao koji voliš, i kada nemaš šefa iza sebe ili pokraj, puno je lakše", rekao je Švrljug.
Najteži dio posla je - upravo nepredvidljivost pješaka i vozača. "Neki gledaju, ali gledaju iz navike, znači pogleda lijevo desno i ne vidi vas. Ili uđe u jedno uho, iz drugog izađe, taj zvuk sirene. I to je to što nas malo protrese, svako tko se nađe blizu, blizu kolosjeka, u te neke gabarite, i on čeka da prođe vlak, ali mi ne znamo da li će se on baciti, da li neće, da li nas je on primijetio ili ne", rekao je Švrljug.
Njegovo iskustvo govori - najviše stradavaju osobe koje žive blizu pruge jer su na nju - naviknuli.
"To je najstresnije, kada čovjek uđe i kada se vidi da je primijetio da će se nešto dogoditi. I što se dogodi. Dogodi se jedna situacija da se tijelo zaključa. I tada je taj stres maksimalan. Znači vlak koči najjače što se može, daju se sva sredstva da čovjeka upozorimo da dolazimo, a čovjek je zaključan, od straha se ne može pomaknuti, a ne možete ništa napraviti", rekao je Švrljug.
To nam je doslovno i pokazao.
"I sada je on krenuo i recimo ja udarim naglo kočenje. Evo kako ćemo proći. Znači prošli smo nekakvih 100 metara od putnog prijelaza, prošli smo 200, 300, znači da nisam sada raskočio, za 400 metara bi stali", rekao je Švrljug.
Iz HŽ Infrastrukture pozivaju ljude da budu odgovorniji
Baš zato jer vlakovi ne mogu stati - iz HŽ Infrastrukture pozivaju ljude da budu odgovorniji.
"Evo podatak za zadnje 3 godine. Bila je 101 nesreća na željezno - cestovnim prijelazima. Od toga je 68 nesreća bilo na željezničko cestovnim prijelazima koji su bili osigurani samo cestovnim znakovima, a 32 nesreće su bile na prijelazima koji su osigurani višim sustavima osiguranjima, dakle ili svjetlo - zvuk ili branici", rekao je član Uprave HŽ Infrastrukture Nikola Ljuban.
Od toga se većina od 17 smrtnih slučajeva - dogodila na najosiguranijim prijelazima - onima s branicima, odnosno rampama.
"Mislim da samo Belgija ima sve (ŽCPR) osigurane polubranicima. Mi to osiguravamo uglavnom da gledamo učestalost prometa i uglavnom sve prijelaze na kojima broj automobila prelazi 2500 nastojimo osigurati polubranicima", rekao je Ljuban.
Jedan prijelaz stoji milijun kuna
Samo jedan prijelaz stoji milijun kuna. A žalostan je podatak da se statistički - baš svaki polubranik u Hrvatskoj uništen - barem jednom godišnje.
"O toj našoj prometnoj nekulturi, odnosno o nepoštivanju prometnih pravila i propisa najbolje govori podatak da se svake godine slomi više od 500 branika. To je nama nekakav trošak od 800 tisuća kuna godišnje. S tim novcima bi mogli, evo, jedan prijelaz osigurati, gotovo osigurati polubranicima", rekao je Ljuban.
Što se događa na ovim prijelazima najbolje zna Martin Klasan - jedan od rijetkih preostalih čuvara prijelaza. Njegovo je radno mjesto - zagrebačka Vodovodna ulica.
"Od '96 sam ovdje i čuvar sam putnog prijelaza, radimo dnevni i noćni rad, pazimo na putni prijelaz, da netko ne strada. i to je najbitnije, da se ništa ne desi", rekao je čuvar prijelaza Martin Klasan.
23 godine, 12 sati na dan, Martin diže i spušta rampu.
"Nekad 200 puta, nekad 170 puta, sve zavisi od smjene do smjene, koliko ima prometa vlakova. Sve zavisi od toga, to je najvažnije. Volim posao, samo što su ljudi malo vulgarni i u jednu raku malo i bezobrazni, pa nas psuju i svašta, a mi nismo krivi", rekao je Klasan.
"Neoprezni su, skroz neoprezni, ne paze na sebe nikako. I malo malo netko uvijek strada. Prolaze ispod rampe, ne poštuju, na rampu ne staju, svi prolaze, svi se žure i sve. Nitko ne poštuje propise", rekao je Klasan.
Spuštanje ispod rampe, hodanje po pruzi, slušalice u ušima, slikanje selfija, prelaženje preko vagona, tako se ponašaju građani, čak i pred kamerama. Građani prolaze, jer tvrde, a i stručnjaci se slažu - na ovom je prijelazu rampa spuštena predugo.
"Stvarno da se tu ne može neki prolaz gore ili ispod. Uvijek čekam. Zato što sada on neće dignuti rampu jer vjerojatno i drugi još prolazi. Mislim ja sam u penziji pa imam vremena pa čekam. To bi trebalo Bandiću malo, možda bi trebao staviti tu jednu fontanu", rekla je Zdenka.
Vlak je uvijek brži
Da bi se tu trebao napraviti pothodnik ili nathodnik - misli i struka. Jer ujutro i popodne, u vršnom satu, ovdje prođe do 1000 ljudi. Od 2001. umrle su 4 osobe. "To bi bilo optimalno rješenje za taj prijelaz obzirom na velike tokove pješaka i specifičnosti te pruge na tom mjestu, s obzirom da je tamo zavoj, ima više kolosjeka i relativno česta zatvorenost pružnog prijelaza", rekao je Starčević.
Opravdano ili ne - dovoljan je samo jedan trenutak neopreznosti.
"Ako se ide 10 puta u jednom danu, ak se živi blizu pruge, ako je neka osoba jako sigurna u sebe, e ona ide. Ali ide do kada? Do tog jednog trenutka kada će završiti u crnoj kronici?“, izjavio je Švrljug.
Zato razmislite dobro sljedeći put prije ovoga. Jer vlak je uvijek brži.
