"Daleko najviše se troši na citostatike, znači lijekove za
liječenje različit vrsta tumora. Negdje otprilike oko 800
milijuna kuna godišnje. Poslije toga dolaze sredstva za
snižavanje povišene razine šećera u krvi – antidijabetici, za oko
400njak milijuna kuna godišnje.
Zatim slijede lijekovi za smirenje i ostali lijekovi od oko 300njak milijuna kuna", kazao je za RTL-ovu Potragu prof. dr. sc. Pero Draganić, glavni savjetnik za promet lijekovima i farmakoekonomiku u HALMED-u. Naime, 6 milijardi i 130 milijuna kuna prošle smo godine potrošili - na lijekove, kojih, pokazuju statistike Hrvatske agencije za lijekove, svake godine trošimo sve više.
"Prvi na rang listi je Ramipril, lijek za snižavanje povišenog krvnog tlaka. Nakon toga je acetilsalicilna kiselina, antitrombotik, lijek koji se najviše koristi u preventivne svrhe, jer većina srčanih bolesnika uzima i acetilsalicilnu kiselinu u manjim dozama jer je ona kardioprotektivna", kazao je Draganić.
Lijekovi za dijebetes su u samom vrhu najkorištenijih ali i onih na koje se potrošilo najviše novca. Ines Jakopanec boluje do dijabetesa tipa 1 već 13 godina. Lijek koji koristi, inzulin aspart, košta 269 kuna i 4 lipe. Ines taj iznos neće platiti u ljekarni jer je lijek na listi HZZO-a. Ali to ne znači da je besplatan. 19 milijardi 135 milijuna 183 tisuće 895 kuna slilo se iz naših plaća i mirovina u zdravstveni sustav. I od toga se novca plaća lijek koji dobivamo na recept. A što smo zapravo platili?
Svakim korakom kojim lijek stiže do nas, njegova cijena raste. Farmaceutske kompanije proizvedu lijek. Hrvatska agencija za lijekove ga registrira, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje izračuna cijenu, veledrogerije kupuju i dostavljaju u ljekarne, kamo svi mi dolazimo po lijek.
"Hrvatskoj su jedna od većih stavki regulatorni troškovi koji su propisani od strane regulatorne agencije, koji su opravdani, potrebni. Međutim, oni su doista vrlo visoki u odnosu na zemlje s kojima se Hrvatska uspoređuje. To su troškovi različitih odobrenja, stavljanja lijeka u promet, obnavljanja tih odobrenja, različite registracije i slično", kazala je Milka Kosanović iz Hrvatske udruge proizvođača lijekova pri HUPU.
Nakon registracije lijeka, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje računa cijenu lijeka, dodaje pet posto poreza na dodanu vrijednost i lijek stiže na listu.
"Maksimalna cijena lijeka određuje se na taj način da se uzimaju cijene tog lijeka u referentnim zemljama. Znači, u Italiji, Sloveniji i Češkoj, te Španjolskoj i Francuskoj. I od tih cijena se napravi jedna prosječna, usporedna cijena koja je na našem tržištu najviša moguća cijena koju lijek može imati, odnosno koju može imati na našoj listi lijekova", kazala je dr. Jelena Matuzović, rukovoditeljica Službe za lijekove HZZO-a.
Zemlje s kojima se uspoređujemo pri određivanju cijene lijeka pravilnikom određuje Ministarstvo zdravstva. Za usporedbu, prosječna je plaća u Francuskoj 2225 eura, u Italiji 1758 eura, u Španjolskoj 1749 eura, u Sloveniji 1062 eura, Češkoj 873 eura. Dok je u Hrvatskoj 802 eura.
Iako veće platežne moći od Hrvatske, ako bismo se usporedili sa manje razvijenim zemljama, poput BiH ili Srbije, ne bismo imali toliko širok izbor lijekova na listama. "Neki lijekovi nisu registrirani, pa onda ti bolesnici tamo, uz dokumentaciju i svu proceduru koju je potrebno zadovoljit, neke lijekove nabavljaju kod nas", govori mag. pharm. Ante Mandić, vlasnik lanca ljekarni .
Kada HZZO izračuna najvišu moguću cijenu lijeka, dogovara se s veledrogerijama koje kupuju i dostavljaju lijekove u ljekarne. "Njih nam plaća država, odnosno Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Od veledrogerije kupujemo ponovno po toj nabavnoj cijeni, nadodajemo opet takozvanu ljekarničku uslugu. Dakle, onu naknadu koju ljekarnik dobiva za sav posao vezan za dolazak tog lijeka u ljekarnu i iz ljekarne do pacijenta", kazao je Mandić.
Iznos koji mi plaćamo za ljekarničku uslugu među najnižima je u Europi. Slovenci će platiti duplo od nas, a Nijemci čak 12 puta više. "Ona je uvijek fiksna i iznosi približno 6, 64 kn. Prije toga moramo nabaviti lijek od veledrogerije, i platiti ga na primjer 100 kuna, ili 1000 kuna, ili 10 kuna. Uvijek će ono što mi fakturiramo HZZO-u, odnosno što će HZZO platiti ljekarni biti ta nabavna cijena lijeka, uvećana za ovih 6 kuna i 64 lipe. Onda će to u prvom slučaju biti 106, 64 kn, ili će biti 1006,64kn, ili će biti 16, 64 kn", objašnjava Mandić.
Priča je ipak nešto drugačija kada je riječ o lijekovima koje možete kupiti bez recepta. "Na bezreceptne lijekove otprilike godinama se već troši 10ak posto od ukupne potrošnje. To bi ispalo ove godine oko 600njak milijuna kuna", kazao je prof. dr. sc. Draganić.
Dodatnih 600 milijuna kuna koje nismo silom zakona izdvojili iz plaća, već dobrom voljom i potrebom – iz svojih džepova. A najviše smo kupovali lijekove za snižavanje povišenog krvnog tlaka. "Ibuprofen, znači različiti lijekovi za bol, i reumatske bolove. Sljedeća su pantoprazoli, lijekovi za blage do umjerene boli, i snižavanje povišene tjelesne temperature", tvrdi prof. dr. sc. Draganić.
Iste smo lijekove kupili i mi: za smanjenje povišene tjelesne temperature, lijek protiv bolova, kapi za nos i lijek za želučane boli. Svoju smo testnu košaricu u Zagrebu platili 151 kunu. Odlučili smo provjeriti možemo li proći jeftinije kod naših susjeda – Slovenaca.
Kupili smo lijekove iste gramaže i proizvođača kao u Hrvatskoj. Doznali smo da Hrvati najčešće dolaze u Brežice po onkološke lijekove koji nisu dostupni kod nas. "Pretpostavljam da se radi više o nekoj suportivnoj terapiji, nego što se radi o konkretnom liječenju malignih bolesti.
To se događa zato što mi nemamo dovoljno razvijenu svijest skrbi na razini zdravstvenog sustava o zbrinjavanju nuspojava. Najčešći problem su mučnine, povraćanje. I onda zapravo zato pacijenti koji dobiju nekakav recept sa generičkim nazivom lijeka odu u Sloveniju, gdje na taj recept mogu kupiti lijek u obliku koji mogu ponijeti kući i kod kuće koristiti", kazao je prof. edukac. reh. Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu.
U Bosni i Hercegovini ipak nešto drugačija priča. Dijeli nas 1011 kilometara granice, koju Hrvati često prelaze kako bi se opskrbili lijekovima, najčešće bezreceptnima. "Dosta često, najčešće vikendom. Znači, subota nam zna bit dosta prometan dan, a nedjeljom nešto slabije, a ovim danima onako", kazala je mag. pharm. Đenana Karajić.
Cijena lijeka ovisi i o veličini tržišta. Što veće tržište –
manja cijena. Usporedili smo cijene naše tri testne košarice. U
Hrvatskoj bi cijene bezreceptnih lijekova mogle biti i niže, da
je porez manji. "Ako je lijek u receptnom statusu, on
podliježe stopi PDV-a od pet posto. I to su oni lijekovi koje
HZZO plaća i za koje država plaća pet posto PDV-a. ukoliko su
lijekovi u bezreceptnom statusu, tada je na njih PDV 25 posto",
tvrdi gospođa Kosanović.
Time smo, uz Dansku i Švedsku, u samom europskom vrhu najviše
stope poreza. Države u našem okruženju, poput Slovenije koja ima
9 i pol posto, ili Bosne i Hercegovine sa 17 posto, Italije,
Austrije i Srbije sa 10 posto – imaju i više nego duplo nižu
stopu poreza. Osim previsokog poreza o kojem se stalno pregovara
s ministarstvom financija, problem su i nagomilani dugovi –
ponajprije bolnica.
Hrvatska udruga proizvođača lijekova, HUP "Po tempu koji je
trenutno prisutan, mi bismo do kraja godine mogli imati tri
milijarde kuna duga za lijekove. To je jedan vrlo zabrinjavajuć
podatak. ne vidimo da je definirano neko rješenje. Koje bi
trošak, ili dane kašnjenja, ili s koje god pozicije gledali,
smanjili", tvrdi Kosanović.
"Dugovanja su znala biti jako duga. Znala su biti 250, mislim da
čak u nekim trenucima i 300njak dana. Ono što je danas stanje
stvari, taj dug je unutar nekakvih evo, možda ću malo
pogriješiti, ali ne puno, unutar nekakvih 88 dana je star ukupno
dug za lijekove HZZO-a prema ljekarnama. I evo to je unutar
gabarita koji su prihvatljivi", tvrdi mag. pharm. Mandić.
Značajne uštede bi se, pojašnjava nam, mogle ostvariti kada bi se dio tereta zdravstvene skrbi prebacio s liječnika obiteljske medicine na ljekarnike, koji bi mogli posvetiti više vremena savjetovanju pacijenata.
"Cijena lijeka mora biti primjerena i hrvatskoj ekonomiji i svemu onom o čemu znamo dovoljno, ali mislim da je bitno i postaviti pitanje: Koliko zdravlja mi za taj novac kupujemo? Za taj novac koji se potroši na potrošnju lijekova", kazao je Mandić.
Jer podaci svjetskih istraživanja su alarmantni. 50 posto pacijenata ne koristi terapiju kako im je propisano. Podignu lijekove u ljekarni, ne popiju ih, nego na kraju bace. I tako bacamo novac i bivamo sve bolesniji.
"Općenito za trend potrošnje lijekova možemo reći da je uzlazan. To nije samo hrvatski specifikum. To je u svim zemljama u kojim gledam, kad se gleda potrošnja lijekova, ona raste. Ono što je dobro u tom smislu, ona ne raste naglo i puno, kao što je bila pred koji desetak, petnaest godina. Ona se ustalila na porastu potrošnje od prosječno tri posto godišnje", kazao je prof. dr. sc. Draganić.
Tome u prilog govore i podaci Eurostata. Danas lijekove, ali i ukupnu zdravstvenu skrb, plaćamo čak 123 posto više nego prije 18 godina.
