Gomila državnih čestica na pakračkom području zarasla u šikaru, no stočari ih ne mogu dobiti, pa prodaju blago da kupe hranu. Potraga istražuje tko je kriv za još jedan apsurd hrvatske poljoprivrede
Mujo ima više od stotinu krava, Vilim tristo ovaca. Državne zemlje za pašnjake i proizvodnju stočne hrane na pakračkom području ima napretek, no oni je ne mogu dobiti! Naime, lokalna je vlast ne može ni ponuditi na natječaju, i to zato jer je godinama zapuštena i zarasla. Pa, iako je riječ o uglavnom beskorisnoj šikari – zakon kaže da sve sada detaljno moraju pregledati Hrvatske šume. A kako i oni sami objašnjavaju da je taj postupak kompliciran i da za gomilu zapuštenih zemljišta nemaju dovoljno ljudi – mnogi stočari razmišljaju da od svega dignu ruke.
Prodaje blago zbog hrane
Priču o pakračkom kraju nakratko ćemo započeti u Daruvaru. Jer tamo Mujo, kako Fahira Mujanovića zovu, ima svoje štale i do proljeća ondje drži blago - više od stotinu goveda vrhunske genetike. Ali, postoji jedan problem. Krave jedu. I to puno. Budući da Mujo nema dovoljno zemlje da im sam uzgoji hranu, mora je kupovati. Zbog toga je prije nepuna dva tjedna dio svog blaga morao prodati.
''Ja ne tražim ništa džabe, ne tražim da nitko ništa za mene radi. Ja bih htio da si sam proizvodim hranu za svoju stoku. Ja se moram zadužiti jer debelo idem u minus, a ne mogu dobit zemlju da sam uzgojim'', izjavio je stočar Fahir Mujanić.
Na području Pakraca gdje se ljeti seli zajedno sa stokom, prijavio se za zakup komada zemlje u državnom vlasništvu koji je ponuđen na natječaju. Htio je tamo posaditi kukuruz i djetelinu, ali zemlju nije dobio on, iako smatra da ima najviše bodova. Pokazuje mi papire i tvrdi baš sve uvjete zadovoljava. Stoku ima, objekt u selu kod Pakraca ima.
''Najmanje tri godine, a ja imam četiri godine proizvodni objekt što ona meni nije uvažila. Ja sam pred zidom. Oni raspišu uvjete natječaja i to ne poštuju'', rekao je Mujanić.
A znate kako je trebala početi ova priča? Jedini stanovnici sela Jakovci su Mujo i njegova obitelj. Ali do sela u kojemu tijekom toplih mjeseci Mujo živi s obitelji i kravama ne možemo ni terencem. Put je loš i bez traktora ne ide. Idemo zato okolnim putem do zemlje koju je posljednje tri godine obrađivao. Ovdje, pod obroncima Psunja bila je prva crta bojišta. Pratio je Mujo prije četiri godine kuda idu pirotehničari. Vidio je komad zemlje u kršu koji bi bio dobar za pašnjake i zauzeo ga. Obradio, dignuo ogradu i pustio stoku. To se do promjene zakona 2018. zvalo mirni posjed.
''Za ovu zemlju ja nisam do danas čuo da ima interesenata osim mene. Tu se ne može orati, tu se ne može sijati, što zbog pristupačnosti terena, što zbog divljači. Ali ja sam našao sreću u pašama, sijao sam trave. Nekih 40 hektara sam zasijao trave, sve iskrčio i to mi sve pada u vodu'', kazao je Mujanić.
S Mujinim problemom upoznata je i gradonačelnica Pakraca koja kaže kako bi svima darovala državnu zemlju, samo da rade i žive ovdje, ali ne ide to baš tako. Kaže, za natječaj na koji se prijavio i izgubio - nije ispunjavao sve uvjete. Nije pokazao koliko zemlje dosad posjeduje, a ima i tvrtku, a ne OPG, pa su drugi dobili više bodova. A što se tiče državnog posjeda koji je zaposjeo, ni njega ne može dobiti bez procedure.
''Mi nemamo nikakav podatak da je on obrađivao bilo kakvo državno
zemljište. On nema ugovor s Agencijom, Gradom, s Ministarstvom,
nema s nikim ugovor. Nije nikad plaćao zakup za bilo koje državno
zemljište da bi imao bolji položaj od bilo kojeg drugog
poljoprivrednika'', izjavila je Anamarija Blažević,
gradonačelnica Pakraca.
''Kako mogu biti legalan ako mi nitko nije dao ugovor? 2017. svi
znamo da je bio mirni posjed. Takozvani mirni posjed. Ja sam tad
došao u mirni posjed, a otad sam posto nelegalan. Od ispravnog
posto neispravan. Kako da mi neko produži ugovor kad ga nemam?
Evo, neka mi neko kaže kako?'', rekao je Mujanić.
Nema natječaja
Gradonačelnica savjetuje - neka se prijavi u županijsko Državno odvjetništvo, kaže kako je koristio državno zemljište i plati naknadu, tada će dobiti i papir da je zemlju doista dosad i koristio. Samo, da bi dobio pravo prvenstva, trebao je Mujo na toj zemlji biti pet godina, a samo je četiri. Postoji još jedan problem - trebao bi čekati natječaj za zemlju, a natječaja nema.
''Ja više ne znam kome da se obratim. Dio stoke sam prodao prije desetak dana da mogu prehraniti ostatak. Ja bez zemlje ne mogu, nemam od čega to financirati. Tu priču samo može razumjeti onaj tko ima mnogo stoke i zna koliko košta i koliko to jede'', komentirao je Mujanić.
Postoji onaj tko zna i njegova je priča jako tužna. Vilim Lovrić staru je majku ostavio na Golom Brdu, gdje nije mogao dobiti zemlju. Sa suprugom, troje malodobne djece i tristotinjak ovaca pokušao se skrasiti u selu Bučje kod Pakraca. Unajmili su kuću. Pogodne državne zemlje ima koliko srce želi, ali on svoje ovce mora držati u šikari.
''Ima puno zemlje, nitko ništa ne radi. Ja i supruga i djeca se patimo, a mi ne možemo dobit. Ima čiste zemlje. To je sve državno'', rekao je stočar Vilim Lovrić.
Za komad državne zemlje prijavio se još 2014. Htio bi napraviti štalu i posijati hranu za ovce, ali zemlju ne može dobiti.
''Gubim vrijeme, gubim život, gubim živce. Što će sutra biti? S čim ću djecu odškolovati? Njih troje imam. Jedna rola bala košta 200 kuna. Zadužujem se, ako uspijem prodat janjce da mogu ljudima vratiti dugove. A prošle godine nisam ništa mogao ostvariti, korona nas je dotukla do kraja'', rekao je Lovrić.
Blago stvara gubitke
Janjad su darovali ili prodavali u bescjenje jer kupaca nije bilo, a nisu imali novca da nahrane stado. Očajni ljudi govore mi kako im silno blago stvara samo gubitke i bez zemlje ne vide izlaz iz svojih problema.
''Ja sam odrasla sa životinjama. Ako one moraju otići, odlazim i ja. Nema me, već sam razmišljala da ih zatjeram u šumu i da ja odem s njima u šumu i da me nitko ne nađe. Netko može misliti kad vidi ovoliko ovaca da smo bogati, ali nismo. Ja moram razmišljati svoj djetetu kako ću dati. Ja bi poručila ministrici i svim vladajućima da se samo nađu mjesec dana u ovakvoj situaciji kao mi, mali OPG-ovi. Da moraju razmišljat je l' mogu svojoj djeci omogućiti nešto ili ne mogu. Nek se samo mjesec dana nađu u ovoj situaciji, pa da vide kako je'', kazala je stočarka Ruža Lovrić.
Državnu poljoprivrednu zemlju još od Domovinskog rata nitko nije obrađivao, stoga je zapuštena. Naraslo je raslinje, šikara, na nekim dijelovima i kržljavo drveće.
''Ima dva komada kod ove ruševine, išao sam tražiti da tu štale napravim. Kaže 'je l' šikara?' Ja kažem 'jedan dio je, jedan nije'. Kaže 'ne možemo ništa dok Hrvatske šume ne daju suglasnost'', opisao je Lovrić.
Upravo smo stigli do glavnog problema ove priče. Poljoprivredno zemljište koje je zaraslo lokalna samouprava prema zakonu ne smije davati u zakup dok svoje mišljenje ne da još jedna državna institucija.
''Mi da bismo raspisali natječaj moramo dobiti jedno očitovanje Hrvatskih šuma koje nama kaže koliko je iznos krčenja. Bez tog očitovanja mi uopće zemlju ne možemo staviti na natječaj'', rekla je Blažević.
Šumari su zatrpani zahtjevima
Manji dio takve zemlje je dan na natječaj, ali na području Pakraca od osam tisuća čestica obraslo ih je čak šest tisuća. Još je mnogo takvih površina na ratom pogođenim područjima naše zemlje, najviše u Bjelovarsko-bilogorskoj, Ličko-senjskoj i Sisačko-moslavačkoj županiji. Onim najsiromašnijima kojima hitno treba i poljoprivrede i ljudi. No, dok šumari, koji su zatrpani zahtjevima, ne obiđu sve to i ne kažu bi li krčenje bilo skuplje od procijenjene cijene zakupa, te je li na toj čestici izraslo nešto što pripada državi, natječaja nema.
''Mi nemamo inženjere šumarstva po šumarijama ili upravama šuma koji su spremni dočekati zahtjev jedinica lokalne samouprave i odmah otići na teren evidentirati i locirati česticu, premjeriti sva stabla koja su izrasla na toj čestici i onda obračunavati koliki je trošak uklanjanja tih stabala, panjeva, odvoza, to se sve mora obračunati. Znači, oni sve to rade uz svoj redovan posao'', izjavio je Krešimir Žagar, direktor Sektora za šumarstvo u Hrvatskim šumama.
Čovjek bi rekao kako govorimo o prašumi. Ali, ovdje je uglavnom riječ o šikari, niskom raslinju i pokojem mršavom drvu. Papiru na kojemu je zakon ispisan to je sve isto.
''Pa neće Hrvatske šume doći i rušiti glog, bocu, šikaru i ne znam ni ja šta. Nema tu tehnike da je tu drvo. To je sve šikara'', kazao je Lovrić.
''Bez obzira radi li se o šikari ili o visokoj šumi, bez obzira jesu li vrijedne, manje vrijedne ili više vrijedne vrste drveća, metodologija je jasna. Mora se doći do čestice, nekad je problem i samo doći do čestice. Ona se nalazi između drugih čestica koje su obrasle, ali nisu toliko zanimljive, čovjek se mora probiti da bi došao od jedne šikare do druge šikare, mora locirati i izmjeriti točno tu česticu, njenu površinu, odnosno stabla koja su na toj površini. Ako su stabla preko deset centimetara prsnog promjera mora ih izmjeriti i ubaciti u naše programe da se vidi točno koji sortimenti proizlaze iz toga. Vrlo kompliciran postupak. Svaki taj postupak je jedan malo stručno- znanstveni elaborat'', rekao je direktor Sektora za šumarstvo u Hrvatskim šumama.
Opet, čovjek bi rekao kako je za krčenje potrebna teška mehanizacija kakvu seljaci ne posjeduju.
''Očistio bi. Evo, uzmem traktor, metnem kašiku, za dva dana ću ja to sve porušiti i očistiti'', kazao je Lovrić.
''Veliki traktor, šumski malčer i ja bi kroz godinu, godinu i pol sve samljeo, očistio, to sam obradio'', rekao je Mujanić.
Već je jednom, prije tri godine, Mujo iskrčio komad zemlje koji je zaposjeo u ovom pustom kraju. U Pakracu je prije rata živjelo 16 tisuća ljudi, danas upola manje. Razmjeri pustoši vide se kad se zađe u okolna sela. Rat je odavno završio, no u Kričkama gotovo da nema života. Da se Pakrac ne trudi dovoditi struju i obnavljati puteve, sela bi bila potpuno prazna. Mnogo je tu problema, a zamjenik gradonačelnice spominje mi samo jedan od njih. To su Mujine krave koje se spuštaju preko brda.
''Lokalnom stanovništvu se uništavaju usjevi, livade, bašče, odnosno vrtovi. Pokušali smo u razgovoru s vlasnikom da se ta stoka udalji iz ovih sela... I u ovom selu Kričke ljudi su trpjeli probleme i u Branešcima, Ožegovcu, Bučju i Cikotama, ali ja vjerujem da će se kroz bolju komunikaciju to riješiti'', izjavio je Nikola Ivanović, zamjenik gradonačelnice Pakraca.
Mujo kaže kako krave idu preko brda jer ih do svog sela ni ne može prevesti kamionom onim putem kojim nismo mogli proći ni terencem, a tvrdi da je počinjenu štetu svima platio. Netko od vas se sigurno pita - zašto seljaci uopće računaju na državnu zemlju? Prvi razlog je što je ima i previše, stoji neobrađena i takva ne koristi nikome. Ni ljudima ni državi koja je sama ljude poticala da kupuju stoku jer će pri dobivanju zemlje imati pravo prvenstva. Vilimove ovce tu su već sedam godina, Mujine krave skoro četiri, a prostranstvima oko njih i dalje nemaju legalan pristup. Propadaju čekajući da šumari stignu tu gdje šume zapravo i nema.
