Božica Roščić čeka da joj Centar za socijalnu skrb odobri status roditelja njegovatelja. Dok čeka, tri put tjedno javnim prijevozom vodi četverogodišnjeg Šimuna na rehabilitaciju. Šimun ne voli čekati tramvaj, ali se voli voziti.
„U biti on svijet oko sebe percipira tako da liže stvari, liže zidove, kvake u tramvaju, liže stupove, onda vam ljudi komentiraju: 'Dijete vam liže, dijete vam radi ovo, dijete vam radi ono', ne možete sad vi njima objasniti u sat vremena, a kamoli u tih pet minuta kad to njima zasmeta“, objašnjava Šimunova majka Božica Roščić.
Prije četiri mjeseca predala zahtjev
Šimun je od rođenja praćen od strane endokrinologa, hematologa, kardiologa, neuropedijatra, genetičara, metaboličara zbog dizmorfije, makrokranija i hepatosplenomegalije. Teško je ukratko reći što mu je, no jasno je da se radi o djetetu s poteškoćama.
Prije četiri mjeseca Božica je predala zahtjev za status roditelja njegovatelja koji joj nije odobren.
„Zamjenica ministrice Murganić je rekla kako Tvrtkova sad mora poslati odgovor na moj prigovor, onda to šalju Centru za socijalno, onda Centar za socijalno to meni pokazuje i onda to ide nazad u Tvrtkovu, pa onda nazad u krug“, rekla je Božica.
U Tvrtkovoj je Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju zapošljavanje osoba s invaliditetom. Na osnovu njihovog nalaza Božica može ili ne može ostvariti pravo na status njegovateljice.
„Ovo je stvarno postala borba s vjetrenjačama da oni meni ne daju za pravo nešto što je očigledno istina, jer ja ne tražim ni brda ni doline, kako se kaže, tražim ono što mi pripada po zakonu. Ja ništa drugo ne radim, osim što sam sa njim“, rekla je Božica.
Šimun vožnju tramvajem voli, ali često radi probleme kada treba izaći iz tramvaja jer ga izlazak ljuti.
Sama je već navikla. Roščići su se prije nepunih godinu dana doselili iz Splita upravo zbog Šimunove rehabilitacije. Šest mjeseci su obijali vrata raznih institucija, ne bi li Šimun dobio termin u Centru Slava Raškaj. Tek nakon priloga u Potrazi su ostvarili pravo na to. Suprug Mate prihvatio je posao grobara kako bi uzdržavao obitelj, dok se Božica brine o Šimunu i njegovoj dvogodišnjoj sestri.
Roščići ne posjeduju auto, pa je javni prijevoz i šetnja jedino rješenje da sa zagrebačkog Bukovca, gdje su podstanari stignu u Centar Slava Raškaj u Nazorovoj ulici.
Božici nije lako, ali nam je rekla: „Mora čovik, što se mora nije teško“.
Kad ga ostavi u Slavi Raškaj, Božica ima 90 minuta za predah.
Sljedeći dan Šimun je s ocem koji je morao iskoristiti godišnji kako bi otišao vlakom na par dana u Split kod bake i djeda.
Dok je mlađa kćer bila u vrtiću, Božica nam je u njihovom podstanarskom stanu pokazala nalaze Šimunova vještačenja. Jedan je iz Splita od prije godinu i pol, a drugi iz Zagreba od prije dva mjeseca. Nalazi su potpuno različiti.
"To je jedan apsurd, veliki"
„U nalazu iz Splita 17.10.2017., Šimun ima i tjelesno i osjetilno i intelektualno oštećenje, dok Zagreb tvrdi da tjelesnog i osjetilnog nema, mentalnog nema, samo intelektualno. To je jedan apsurd, veliki“, rekla je Božica.
I jest apsurd jer na oba nalaza na kraju piše da Šimun bez majke ne može.
„Na kraju piše da je dijete potpuno ovisno o majčinoj skrbi. I isto tako piše da je potrebno trajno omogućavanje pomoći i njege. Trajna potreba u punom opsegu. Ja ne znam što dalje reći nakon ovoga“, rekla je Božica.
Božica ne posustaje, na borbu sa sustavom je navikla. Povela nas je od ustanove do ustanove, koje je prisiljena obilaziti, imajmo na umu – inače to radi javnim prijevozom.
Prva adresa Centar za socijalnu skrb u Maksimirskoj ulici gdje je dobila upute što da radi. Nakon toga Zavod za vještačenje u drugom djelu grada.
„Nakon što smo predali zahtjev za vještačenje i nakon što smo odradili to vještačenje ovdje 8.1., dobili smo nakon nekih mjesec dana i po ovdje odbijenicu, na koju sam se ja žalila i pisala prigovor, nakon toga smo nastavili od institucije do institucije“, rekla je Božica.
Bili su to nalazi koji su se razlikovali od onih rađenih u Splitu prije godinu i pol, pa Božici nije preostalo drugo nego da se požali u Ministarstvo socijalne skrbi.
Ping pong
„Nakon odbijenice u Zavodu za vještačenje automatski sam se obratila Ministarstvu socijalne politike i mladih ovdje iza mene koje, su mi poručili u biti da to nije u njihovoj nadležnosti i da idem dalje i da pričekam i da se naoružam strpljenjem u biti, jer je to jedna procedura u kojoj se papiri vraćaju nazad socijalnom, socijalno šalje, onda ako je odgovor ponovno negativan, onda se to ponovno proučava, razmatra“, rekla je Božica.
Ping pong koji njome igraju institucije vodi je natrag u Centar za socijalnu skrb od kojeg je i počela. U međuvremenu život ne stoji. Treba pokupiti i drugo dijete iz vrtića.
Centar za socijalnu skrb im je rekao da nije do njih, nego do nalaza.
„Nije do njih nego do Tvrtkove, jer je Tvrtkova sastavila takav nalaz i da ja kod njih mogu napisati, što sam i napravila prigovor“, rekla je Božica.
Na naš upit iz Zavoda za vještačenje stigao je zbunjujući odgovor koji kaže da je nalazom iz Splita Božica već ostvarila pravo na status njegovatelja, te da po novom nalazu više na njega nema pravo. Uputili smo se po obrazloženje, no snimanje smo morali obaviti na ulici jer ravnateljstvo Zavoda za mirovinsko osiguranje u čijem je zgrada vlasništvu ne dozvoljava snimanje unutar zgrade.
Pogreške u tumačenju?
Doktorica u Zavodu pristala nam je objasniti nalaz iako je zbog toga morala izaći na ulicu. Naime, zbog kolanja predmeta Zagreb-Split, kaže, došlo je do pogreške u tumačenju. U pravu smo, Božica nema status roditelja njegovatelja, no što je s nalazima?
„Činjenica je da razlika postoji u ovom od prije godinu i pol iz Splita. Ovako ja ću vam reći, ove razvojne teškoće, mi moramo sad jednu drugu stvar uzeti u obzir. To je vještačeno 2017. godine, uredba je podložna izmjenama, promjenama, i do sad se već dva puta mijenjala. Ne da su se kriteriji promijenili nego se usuglašavaju. Vi morate uzeti u obzir da je ZOSI oformljen 2015. godine, da se u ZOSI-u sada vještače sva moguća prava iz svih mogućih sustava, svaki od tih sustava ima svoje pravilnike. Nije problem u ZOSI-u nego u sustavima koji nemaju međusobno usuglašene pravilnike, a mi se nalazimo u sredini, razumijete?!“, rekla je dr. Sanja Lončar iz Zavoda za vještačenje profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Doktorica nam je razjasnila metodologiju vještačenja. Ono što je važno, Zavod za vještačenje samo donosi nalaz, oni ne odlučuju o pravu na status roditelja njegovatelja, objašnjava.
„Pri donošenju tog rješenja u Centru za socijalnu skrb oni uzimaju i druge parametre, konkretno u ovom slučaju to je cenzus, količina novaca, prihoda koju ta osoba ostvaruje“, rekla je Lončar.
Najveći dio Roščićevih prihoda je suprugova plaća koju zaradi kao grobar na gradskim grobljima. 4700 kuna. Šimun ima osobnu invalidninu 1500 kn, dječji doplatak za oboje djece još tisuću. Kad se sve zbroji i oduzme, ispada da im ostaje 900 kuna. Iskreno, teško je povjerovati da ova četveročlana obitelj na hranu troši tisuću kuna, koliko Božica skromno navodi.
"Živimo od prvoga do prvoga"
„Živimo od prvoga do prvoga, sve se može kad se hoće, uskratite sebi dosta toga, normalne izlaske baš i nemate, ali eto, čovjek se navikne jednostavno na to i nada se da će biti bolje“, rekla je Božica.
Bilo bi bolje s naknadom za status njegovateljice koja iznosi dvije i pol tisuće kuna. Doktorica u Zavodu nam objašnjava, za ostvarivanje tog statusa Šimun mora imati tzv. dvije četvorke, koje znače postojanje teškog invaliditeta. Prema nalazima Šimun ima samo jednu.
„Mi nismo zakonodavac, čak kod tog djeteta i piše da dijete sa takvim poteškoćama treba kontinuiranu njegu, ali mi nismo zakonodavac“, rekla je Lončar.
Zakon o socijalnoj skrbi provodi ministarstvo Nade Murganić. Na naš upit oni su odgovorili tek jednom rečenicom – obratite se Zavodu za vještačenje. Iz slijepe ulice izlaz smo potražili u Centru za socijalnu skrb koji dodjeljuje pravo na status roditelja njegovatelja. Božica mora pričekati novo vještačenje kažu, po kojem će oni promptno postupiti.
„Ja vjerujem da u ovom konkretnom slučaju da sve ono što smo mi mogli, na koji god način da smo mogli pomoći djetetu da smo odradili, trebali bi svi raditi u najboljem interesu djeteta“, rekla je ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb,Tatjana Brozić Perić.
U praksi to znači da Šimunovo ime već mjesecima prežvakuju administracije, sustavi, odredbe i zakoni. Važu i odvaguju treba li im država pomoći. Tijekom protekle godine status njegovateljice ostvarilo je otprilike 70-ak njih poput Božice. Ne znamo koliko snage, živaca i novaca ih je koštalo ostvariti to pravo istovremeno brinući o bolesnom djetetu. Trošak njihove naknade za svih 70 državu stoji otprilike dva milijuna kuna.
