Obično kad dolazimo snimiti priču o nečijem stanu, u taj stan i uđemo. Ali ne i u ovom slučaju. Jer Aleksandrin stan, stan u kojem se rodila i odrasla, više nije njezin.
„Mene jedino mrtvu mogu iz ovog stana iznijeti van, ja se borim do zadnjega, ja se borim za svoje, a moj otac to nije mogao na žalost, izdržati. On je bio depresivna osoba i nakon prvog ročišta on je nakon tri mjeseca napravio to što je napravio, ja ne mogu to dan danas izgovoriti.“ - ispričala je Aleksandra Mihaljević.
Otac joj se bacio pod vlak prije tri godine. Zbog drame koja je počela nekoliko godina prije. Naime, ovaj je stan u samom središtu Zagreba bio u vlasništvu Aleksandrine tete, očeve sestre. Pokojna Đurđica iza sebe je imala tri braka. Nije imala djece, ali je, uz ovaj stan imala i kuću u Varaždinskim Toplicama. U njoj je živjela, a brata i njegovu obitelj ostavila je da žive u ovom stanu. Priča nam to Aleksandra dok odlazimo do obližnjeg parka jer u stan ne smijemo.
„Imala je 81 godinu i bila je u jako lošem stanju, više nije mogla biti sama. Kad smo razgovarale na telefon, teta je rekla da bi ona išla u dom u Varaždin, ali to je procedura, znači mora obaviti liječnički pregled, mora sve to obaviti i u međuvremenu dok sam ja ishodavala sve te papire, kako i na koji način – došli su do tete.“ – nastavila je Aleksandra Mihaljević, Đurđičina nećakinja.
A do tete su došli tada socijalna radnica, danas ravnateljica Doma za starije i nemoćne Koprivnica - Vesna Križan i njezin suprug Stjepan. S tada 81-godišnjom Đurđicom sklopili su ugovor o doživotnom uzdržavanju. Obvezali su se plaćati joj dom, grobno mjesto i ukop u zamjenu za stan u središtu Zagreba. Đurđica je smještaj u tom domu službeno zatražila pet godina prije. Dobila je tada i rješenje Centra za socijalnu skrb Novi Marof u kojem uz ostalo stoji da će dio troška smještaja snositi Ministarstvo rada i socijalne skrbi. Iako je u zahtjevu navela da želi prioritetan smještaj, na mjesto je čekala pet godina. Dobila ga je tri dana nakon što je s Vesnom Križan potpisala Ugovor o doživotnom uzdržavanju. Vesna Križan tada je bila predsjednica Povjerenstva koje je odlučivalo o prijmu u dom.
REPORTERKA: A je li teta možda ikad spominjala vama da bi s vama potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju ili s nekim od familije?
ALEKSANDRA: Ne. Teta je rekla, dok je ona živa, da ona nikome neće prepisati taj stan. Kad ona umre, onda je moj pokojni tata tu.
Đurđica je prije potpisivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju imala potvrdu Centra da će joj Ministarstvo pokriti dio troška smještaja koliko joj bude nedostajalo od mirovine.
REPORTERKA: Zbog čega je trebalo doći do potpisa ugovora?
ALEKSANDRA: Imala je mirovinu, brat joj je slao novce... Znači, da je falilo, mi bismo to snosili ili bismo pomogli, to nije bio problem, ali očito je interes tu, i to je tako.
Imala potvrdu da se slabo snalazi u vremenu i prostoru
Ono što priču čini još zanimljivijom jest podatak iz rješenja Centra za socijalnu skrb Novi Marof - Đurđica pati od demencije uslijed starosti zbog koje je zaboravljiva i slabo se snalazi u vremenu i prostoru.
REPORTERKA: A je li teta uopće bila svjesna što je potpisala?
ALESKANDRA: Ne, ona je žena s dva razreda osnovne škole… Ja sumnjam da je ona razumjela šta potpisuje. Kad sam je našla, rekla sam joj: 'Teta, ništa više ne potpisuj.', a ona je rekla: 'Pa istjerat će me iz doma van.' Ja velim, tko će te istjerati? 'Pa Vesna'. I onda me molila da ju vodim u Zagreb, a ja sam rekla da ne mogu sada i da ću, ako ju odvedem u Zagreb, imati problema s policijom.
REPORTERKA: Sjećate li se Đurđice?
LEDINSKI: Sjećam se Đurđice da, kako da ne. I nje, i mnogih drugih…
REPORTERKA: Kakva je bila?
LEDINSKI: Pa jedna, onako, prosječna starica, jednog relativno lošijeg zdravstvenog stanja o kojoj su se sestre i njegovateljice savršeno brinule.
"Nisam znao da je njezina štićenica"
Darko Ledinski tada je bio ravnatelj doma. S Vesnom Križan je, kaže, dobro surađivao iako su politički na suprotnim stranama. On SDP-ovac, ona u HDZ-u. Nakon smjene vlasti u Županiji, koja je vlasnik doma, Ledinski je smijenjen, a Vesna Križan postavljena je za ravnateljicu.
"U to vrijeme ona je bila moja desna ruka, socijalna radnica Doma, izuzetno smo dobro surađivali i ona je, da, bila predsjednica Povjerenstva, ja nisam znao da je ona njezina štićenica. Ja sam za potpisivanje ugovora saznao tako da je netko od rodbine, neka gospođa, došla k meni nakon ne znam kojeg vremena, zaista je mnogo godina prošlo i ne znam sad dane i datume, ali netko je došao i žalio se na taj međusobni odnos", ispričao je Darko Ledinski, bivši ravnatelj Doma za starije i nemoćne osobe Koprivnica.
Vesna Križan, ponovimo još jednom, tada predsjednica Povjerenstva za prijam u dom, ravnatelju Doma zatajila je informaciju da s osobom koju je preporučila za primanje u Dom ima potpisan Ugovor o doživotnom uzdržavanju. A on joj garantira da nakon njezine smrti postaje vlasnica njezina stana.
"Nakon toga sam ja gospođu Križan pitao o čemu se radi, onda mi je ona rekla da imaju taj određeni odnos doživotnog uzdržavanja. Nakon toga sam, zato što je ona bila zaposlenica Doma, kod nadležnog ministarstva provjerio da i je to po propisima i pravilima. Kada su mi rekli da je po propisima i pravilima, tu je nekakva moja obaveza ravnatelja završila, sve ostalo je bilo regularno", rekao je Ledinski.
Osobe zaposlene u domovima umirovljenika više ne smiju sklapati ugovore
Predsjednica Sindikata umirovljenika ovakvih se slučajeva nagledala. Godinama se bore da se neke stvari promijene. Ono za što su se, prije manje od dvije godine, izborili jest izmjena Zakona o socijalnoj skrbi. Prema toj izmjeni, osobe zaposlene u domovima umirovljenika ugovore o doživotnim i dosmrtnim uzdržavanjima više ne smiju sklapati. Ali ugovor između Vesne Križan i pokojne Đurđice sklopljen je prije te izmjene.
"Očito je da je riječ o koruptivnom slučaju koji će formalno-pravno biti riješen u korist uzdržavatelja, dakle ove djelatnice, odnosno kasnije, ravnateljice Doma", izjavila je Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske.
Unatoč činjenici da se u rješenju Centra za socijalnu skrb spominje Đurđičina demencija:
"To na sudu neće biti dovoljno. Sigurno neće biti dovoljan razlog zato što se postavlja samo pitanje obveznog odnosa je li ona to potpisala, a da joj nije u tom trenutku bila oduzeta poslovna sposobnost i je li pružila ili obećala pružiti neku uslugu kao protuzahvalnost", nastavila je Petrović.
I za sad je tako. I prvostupanjski i drugostupanjski sud presudili su u korist Vesne Križan. Tada, zakonski, nije bilo ničega protuzakonitog ni nemoralnog. Danas bi bilo kažnjivo.
"Nisam bio osoba koja je zadužena da ispituje moralnost i da donosi odluke je li nešto moralno ili nemoralno. Ja imam o tome nekakvo svoje privatno mišljenje koje je gotovo nebitno. Ja ću vam samo reći da nikad nisam bio u sličnoj situaciji niti bih si dopustio da budem u sličnoj situaciji", rekao je Ledinski.
Odbila stati pred kamere
Trebala se, kaže, barem izuzeti iz Povjerenstva koje odlučuje o prijmu u dom. Ali nije. Mogla je, primjerice, Đurđici odabrati neki drugi dom koji bi joj plaćala, a ne ovaj u kojem radi. Mogla je tražiti i medicinsko vještačenje njezine ubrojivosti. Htjeli smo joj postaviti sva ta pitanja, ali nakon više od sat vremena telefonskog razgovora odbila je stati pred naše kamere. Svoj komentar poslala je SMS-om. Vesna Križan u razgovoru je optužila obitelj pokojne Đurđice za nebrigu i pohlepu. Činjenica jest da su Vesna Križan i njezin suprug ispoštovali ugovor. Đurđici su plaćali dom, kupili su joj grobno mjesto i platili pogreb.
"Oni su došli na ispraćaj, ali na ukop nisu došli i to su odmah rekli da neće. To mi je bio najtužniji ispraćaj, samo ja, moj tata i moja djeca. Mislim nakon svega, strašno nehumano...", ispričala je Aleksandra.
Činjenica je i da su Križani u tih pet godina od potpisivanja ugovora do Đurđičine smrti utrošili znatnu količinu svojih sredstava kako bi ispunili obveze iz ugovora. Stan su, pravno gledano, stekli pošteno, a u njega ne mogu ući već 11 godina koliko je prošlo otkad je Đurđica umrla. Je li način na koji su došli do stana moralan, to sud ne zanima. Ali zanima Aleksandru koja bi sa svojim kćerima i unukom uskoro mogla na ulicu. Čeka još samo reviziju Vrhovnog suda. Kaže, borit će se do zadnjega. Jedno slovo u zakonu čini razliku. Da je ovaj isti ugovor s Đurđicom potpisala prije godinu dana, Vesna Križan počinila bi kazneno djelo i prijetilo bi joj do pet godina zatvora. Ovako joj ne prijeti ništa jer je pred sudom čista kao suza. A suze su, čini se, jedino što Aleksandri ostaje.
"To bi me zadovoljilo, da pravda jedanput stane na moju stranu, da ne moram razmišljati jer ja ne otimam ničije, ja se borim za svoje", zaključila je Aleksandra.
