Svake godine stotine ljudi prijavi prijevaru zbog spornog ugovora od dosmrtnom uzdržavanju. Potraga istražuje slučaj u kojem je od trenutka potpisa ugovora do smrti prošlo, pazite sad, samo par sati.
Samo Petar zna odgovore na zavrzlam u koja je nastala. Ali, njega nema već četiri godine.
Stjepan, Petrov brat bio je uz njega kad je doživio moždani udar i kad je tjednima ležao u bolnici. Bilo mu je 70 godina. Nevjenčana supruga davno je umrla. Djece nisu imali. Trebalo je naći nekoga tko će se brinuti za njega kad izađe iz bolnice.
“Ja nisam tražio da se netko brine za njega, njegova susjeda ga je na neki način trebala uzdržavati… No, ona ga niti jednom nije posjetila u bolnici”, kazao je Stjepan Fluks, Petrov brat.
I tu počinje priča.
Petar je imao kuću, vikendicu, klet, vinograde. Nije bilo teško pronaći kandidata koji će o njemu brinuti u zamjenu za svu tu imovinu. Ali, teško je shvatiti da je nekolicina zainteresiranih Petra iz bolnice posjela u automobil i odvela ravno javnom bilježniku.
“On u tom stanju nije bio baš dobro. Nije mogao razgovarati, uzeo sam mu vodu da malo dođe sebi… Niti riječi nije progovorio”, rekao je Stjepan.
Dovezli su ga na parking u Novom Marofu, pred zgradu u kojoj ured ima javna bilježnica. Petar nije bio u stanju popeti se do njezina ureda. Nema problema, spustila se ona do automobila.
“Ja se nisam htio mješati u to, bio sam udaljen negdje oko 20 metara od njih. Vidio sam da Petar nije htio potpisati i da se nije mogao odlučiti… I onda je potpisao”, ispričao je Stjepan.
Potpisao je Petar da su svoju imovinu, nakon smrti, ostavlja ženi koja će se do tad brinuti za njega. Klasičan ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali u njegovu slučaju doživotno uzdržavanje trajalo je tek dva sata. Gospođa mu je presvukla pelenu i to je bila sva njezina briga. U roku od dva sata Petar je preminuo, a ona naslijedila sve što je on stjecao cijeli život.
“Ali je žalosno da ona njega nije posjetila u bolnici, uopće nije bila kod njega. Navodno je rekla da čeka dok ne potpiše ugovor ali sam to čuo od drugih ne od nje. Čuo sam da ona ne zna hoće li potpisati ili neće, jer zašto bi ona njemu išla u posjete ako neće. Trebala je otići do njega i pomoći mu i spremiti ga za doma...”, kazao je Stjepan.
Bilo je to prije četiri godine. Od tad još uvijek traje sudski proces. Kuća koju je naslijedila potpuno je prazna jer braća i sestre pokušavaju osporiti ugovor.
A njezina priča malo je drukčija.
“Nisam ja znala da će čovjek umrijeti. Ja sam išla do njega u bolnicu. Imam sva njegova otpusna pisma”, ispričala je Božena.
Tvrdi, uopće nije bio u tako lošem stanju, iako i sudski vještaci tvrde drukčije.
“Petar je bio svjestan svega, pa ne bi javni bilježnik pristao da on potpiše ugovor, pa to je krivično dijelo. Istina je da se on nije mogao doći do ureda javnog bilježnika, zato se gospođa spustila dolje, pročitala mu cijeli ugovor. Ona ga je pitala da li on zna tko sam ja na što je on odgovorio da”, kazala je Božena.
Razgovarali smo i s Petrovim susjedima. Ne žele pred kameru, ali posjećivali su ga, kažu, dok je bio u bolnici i tvrde, nije bio dobro. Vještaci su također ustanovili da nije bio u stanju razumjeti detalje ugovora koji je potpisao.
Nazvali smo gospođu Valentinu Žugec, javnu bilježnicu koja je vodila slučaj gospodina Petra. Nije željela komentirati slučaj jer to, kaže, službena tajna.
“Javni bilječnik u tom slučaju nije trebao je odbiti solemnizaciju. On je time zapravo povrijedio javnobilježničku dužnost. Odmah mogu apriori reći da osoba koja pretrpi moždani udar da nije u stanju normalno rasuđivati. Mi pravnici kažemo to nazivamo - mana volje i zbog toga se ugovor mora obavezno raskinuti”, kazao je Milan Tomičić, pravnik Sindikata umirovljenika.
Milan je pravnik Sindikata umirovljenika, a ondje su se, kažu, nagledali raznih sličnih slučajeva.
“Da je to već postala industrija, pravi posao, biznis određenih krugova… Lešinare jer idu i po kućama ali i u bolnicama ih srećete obilaze. Oni vrlo dobro znaju tko su, imaju svoje dojavljivače u bolnicama i obilaze stare ljude pred smrt. Čest je slučaj da stari ljudi ne zaživi ugovor, a oni steknu nekretninu. To su fizičke osobe koje su jako dobro umrežene i povezane s bilježnicima, liječnicima, odvjetnicima koji svi zajedno dijele profit na neki način jer je tu riječ, možemo reći o organiziranom zločinu”, ispričala je Jasna A. Petrović, predsjednica Sindikata.
“Imam razloga da mislim da su bilježnici često u dogovoru s odvjetnicima davatelja uzdržavanja jer po našim saznanjima vrlo često i propuste upozoriti što su dužni zakonom stranke na sve moguće pravne posljedice”, kazao je Milan Tomičić.
Vjeruje Milan u to i zbog toga što je zakon tako klizan kad su u pitanju javnobilježničke ovlasti. Prema odgovoru koji su nam poslali iz njihove komore – mogu i ne moraju odbiti slomenizaciji. Ovisi o dokumentaciji kojom raspolažu i slobodnoj procjeni.
“Javni bilježnik nema mogućnost istraživati medicinsku dokumentaciju ugovornih strana koja mu nije predočena, kao što ju ne bi imao da je riječ o primjerice, ugovoru o kupoprodaji nekretnine ili motornog vozila…”, kazala je Lucija Popov, predsjednica Hrvatske javnobilježničke komore.
No, ovi su ugovori ipak s malo većim posljedicama. Postoje dva oblika – jedan koji samim svojim postojanjem smrdi na prevaru.
“Dakle, nipošto ugovor o dosmrtnom uzdržavanju niti u jednoj varijanti nije dobar… Onaj tko vam nudi sklapanje toga ugovora ima namjeru da vas doslovno opljačka”, rekao je Tomičić.
Zato što takvim ugovorom čim potpišete prestajete biti vlasnikom svojih nekretnina. Ovisite o dobroj volji onoga koji vas uzdržava i možete se jedino nadati da će se pridržavati ugovora. Ne učini li to, osuđeni ste na sudove. Jasno je što to znači za ljude treće životne dobi.
“Smrt obično dođe prije, a državi kao da odgovara da se što više ostavi neuređeno područje da bi oni mogli itekako ‘omastiti brkove’ kroz razne umrežene interese”, kazala je Petrović.
Ugovor o doživotnom uzdržavanju sretnija je opcija jer dok ste živi nitko vas ne smije izbaciti iz vlastite kuće.
“Također tražimo da ne može biti više od dva ugovora važeća, a danas imate ljude sa stotinjak ugovora koji imaju cijelu industriju, pošalju zaposlene angažirane žene da donesu malo hrane, zapravo njima je cilj da takvi ljudi umru”, ispričala je Petrović.
Petar je umro odmah nakon potpisivanja ugovora. Iznenadilo je to i samu uzdržavateljicu. Tvrdi nam, baš kao što je tvrdila i na sudu, da je njegovoj obitelji nudila poništenje ugovora o uzdržavanju, samo neka joj vrate onoliko koliko je potrošila na ugovor. Nisu se dogovorili i završili su na sudu. Prvostupanjski je ugovor o doživotnom uzdržavanju proglasio nevažećim. Ona se žalila na presudu.
“Ja sam njima prije četiri godine rekla da oni uzmu kuću, oni ju tada nisu htjeli. Onda sam se žalila na presudu…”, rekla je Božena.
I tako, čekajući novi sud, kuća propada. U međuvremenu se pojavila i obitelj Petrove pokojne supruge. I oni bi svoj dio. Tvrde, postojala je oporuka. Nama je jedino jasno da postoji interes. Interes za imovinu. Nažalost, interes za čovjeka putem se davno izgubio.
