S devet godina Anisia govori pet jezika.
"S mamom pričam ruski, s tatom nizozemski, sa sestrom hrvatski,
još i njemački i engleski", rekla je Anisia.
Korijeni njezine kozmopolitske
obitelj razgranati su po cijeloj Europi. Majka
Irina je Ruskinja koja je odrasla u Letoniji, otac u Nizozemskoj.
S Hrvatskom do preseljenja nisu imali nikakve veze.
"Živjeli smo nekoliko godina u Nizozemskoj pa smo se preselili u
Francusku. Iz Francuske smo došli u Hrvatsku. No kasnije, kada
smo dobili naše cure, one su se rodile u Splitu, u bolnici. Tada
nam je postalo malo dosadno, nismo imali što raditi tijekom zime
jer je bilo veoma tiho i izolirano pa smo se odlučili
preseliti u Njemačku", rekla je Anisianina majka Irina
Aidinova Wulff iz Postira.
Iz Njemačke su stigli u Postire na Brač.
"Tamo smo radili pet godina, ali smo se svake godine, barem
jednom ili dvaput vraćali u Hrvatsku. Htjeli smo se vratiti
za stalno u Hrvatsku, nismo htjeli dugo ostati u Njemačkoj. Na
kraju smo se odlučili vratiti, to je bilo prije četiri
godine", rekla je Irina.
A četiri kilometra zapadnije od Postire, leži Splitska. Malo
mjesto od 350 stanovnika uskoro će dobiti još dvoje -
Njemicu Petru i njezina sina
Martina.
"Moj otac je poginuo 2016., a brat 2018. godine. Moja 82-godišnja
majka živi ovdje i htjela sam nastaviti očevo
nasljeđe. Od 2018. putovala sam na relaciji Njemačka -
Hrvatska i od travnja ću živjeti samo ovdje", rekla je Petra
Sprühel iz Splitske.
Nakon što završi ovu školsku godinu i Martin dolazi u
Splitsku.
"Najljepša stvar u Hrvatskoj je mentalitet ljudi
i njihova sloboda", kaže Martin Sprügel iz Splitske.
Oni nisu izolirani primjeri, a odabrati život u malome mjestu, na prekrasnom otoku, nije neka novost. Ipak, u kontekstu sve većeg iseljavanja - i s jadranskih otoka, i iz ostatka Hrvatske, ali i povijesnog gravitiranja stanovništva prema velikim gradovima - dolazak stranaca u mala mjesta uvijek je zanimljiv.
"Valjda su to mladi ljudi koji imaju neke interese, koji žele nešto postići u životu, koji žele zaraditi, bolji auto, gužva, grad... Ali ne znam, ja mislim da ako živiš skromno, da ti priroda, dobri ljudi i neki osjećaj da ti živiš dobro, da ti to onda više znači od toga da budeš u gradu, da imaš novca. Ako bi to meni nešto značilo, onda ne bi ni dolazila ovamo na Brač", rekla je SimonaČrešnar iz Postire.
Simona je na Brač došla iz Maribora prije dvije godine.
"Radila sam u bolnici, u Kliničkom bolničkom centru u Mariboru, 25 godina kao medicinska sestra, na Odjelu za intenzivnu medicinu. Jako sam voljela taj posao, ali odjednom se nisam snašla, to mi je sve bilo jako suvišno, svaki dan ići na posao, tako je to pripomoglo da dođe do neke promjene, da presiječem, preselim se i počnem živjeti neki drugi život", rekla je Simona.
Da joj ovi razlozi nisu nimalo strani, potvrdila je i Mađarica Silvija. Na Braču živi 13 godina sa suprugom i dvoje djece.
"Muž i ja prvi put smo bili na Braču 2000. godine na medenom
mjesecu i poslije 2003. smo kupili parcelu i gradili tu kuću.
2007. smo došli živjeti na Brač. To je bila ljubav
na prvi pogled, ako možemo tako reći", kaže Silvija
Kalamar iz Splitske.
Tada s Hrvatskom ni na koji način nisu bili povezani, a danas ih,
kaže, više nitko ne smatra ''fureštima''.
"Najviše na otoku volimo svoje nove prijatelje, čak smo i kumovi u selu. Povezani smo i s drugim ljudima iz Supetra i u Splitskoj. Ne nedostaje nam Mađarska i tamošnji život", rekla je Silvija.
Josef je završio osnovnu školu u Postirima i sada ide u srednju u Supetru.
"Više se smatram Hrvatom nego Mađarom pošto sam tu išao i u vrtić i u osnovnu, kako bih rekao. Da se sada moram vratiti u Mađarsku, ne bih se uklopio. Samo se sjećam didovog vinograda. Puno smo tamo izlazili, ali ne... Ja more gledam kao svoj dom", pripovijeda Josef Kalmar iz Splitske.
Malo mjesto, blaga klima, općenito opušteniji život - da, u teoriji je svima jasno zašto netko živi na otoku. No, ipak većina nas to ne čini. Naše sugovornike smo pitali: "Zašto baš Brač?"
"To je zanimljivo pitanje. Htjeli smo. Prije Hrvatske smo živjeli u Francuskoj. Tamo je bilo puno ljudi, stresno i to su bili neki od razloga. Tražili smo tiho mjesto, mirnije. Lijepo mjesto, blizu mora, naravno", kaže Irina.
"Zašto na Brač? Puno godina smo dolazili ovamo na odmor. Prvu godinu kada smo došli, ja sam se odmah zaljubila u taj lijepi otok i uvijek mi je bilo 'Joj voljela bih živjeti na moru'. Ali ono djeca, posao, krediti. Nikako mi nije došlo napamet da bi se to ostvarilo. Onda ti dođe neki klik u glavi pa počneš razmišljati: 'Zašto ne bih to napravila, zašto ne bih promijenila život?'", iskrena je Simona.
Postoje razlozi zašto puno ljudi odlazi s otoka
Petra nije htjela dopustiti da djedovina njezina oca postane zapuštena. Zato se i odlučila na iznajmljivanje jedne od dviju kuća koje je naslijedila.
"Volim ovu zemlju, volim ljude i njihov mentalitet. Volim more, sve. Ljudi nisu kao u Njemačkoj. Ovdje ljudi vole uživati, u Njemačkoj ne vole", rekla je Petra.
Irina se također bavi turizmom. Sada iznajmljuju kuću koju su kupili nakon dolaska na Brač.
"Na ovoj smo se terasi zaljubili, potpuno i zauvijek. Kad vidite ovaj pogled, želite tu živjeti cijeli život. Velik je to posao, puno je truda, svaki dan od jutra do mraka. Ali to nam je i veliki užitak", kaže Irina.
No, nije sve ružičasto. Postoje razlozi zašto puno ljudi
odlazi s otoka.
"Zimi je dosta izolirano, to je bilo pomalo šokantno za nas.
Nismo znali što bismo radili i kako da se snađemo jer smo inače
veoma aktivni i volimo raditi cijelu, a ne samo dio godine",
rekla je Irina.
Užitak je bio za Simonu plavu kutu zamijeniti - pregačom. Otkako je na Braču - radi u restoranu.
"Ja sam se pripremila da je tu život mirniji, da tu nema gužve, da tu nema stresa, da ne trebam raditi alarm da odem na posao, da ne trebam raditi po noći. Uopće nisam razmišljala da mi je to neka velika razlika, da je to strašno. Meni se sve čini da je tu sve bolje nego što je bilo tamo", rekla je Simona.
"Radimo svoje ulje i imamo 50 maslina. To je pravi voćnjak s maslinama, narančama, mandarinama, grejpom. Radimo i marmeladu", rekla je ravnateljica OŠ Vladimira Nazora u Postirima Sanja Nejašmić.
Imaju svoju blitvu iz vrta, rade maslinovo ulje i djeca u školi ne služe se mobitelima. Znanju se na otoku drukčije pristupa.
"Drago nam je da naša škola koja ima 144 učenika ima i šest učenika stranaca koji su došli spletom okolnosti, zapravo manje-više odlukom njihovih roditelja. I na neki način pridonose svojom raznovrsnošću i bogatstvu naše škole. Imamo ih iz Engleske, Južnoafričke Republike, Slovenije", kaže ravnateljica Sanja.
Anisia i njezina sestra blizanka ovdje su od predškolske dobi pa su jezične prepreke odavno svladale.
"Čak se i svađaju na postirski, na dijalektu. Prije su naučile dijalekt nego hrvatski jer to govore s djecom", rekla je učiteljica iz OŠ Vladimira Nazora u Postirama Đurđica Kovačić.
"Najveća razlika je to što ljudi imaju više slobode, uvijek se smiješe. A u Njemačkoj se stalno žure od jednog do drugog mjesta. Zemlja nije toliko lijepa kao ovdje", smatra Petra.
Cjelogodišnje zaposlenje je teže
Svi ovi ljudi žive u blizini Supetra pa im trajekt nije daleko, roditeljima je ondje ljepše odgajati djecu, a i život općenito je puno mirniji.
"Super mi je. Zato sam i došla i nikada nisam sumnjala u to da ne bi bilo O. K. Više puta sam se u sebi pitala: 'Kaj si to napravila?', ali uvijek mi je bio odgovor: 'To je super'", rekla je Simona.
"Split je tu, preko mora. Jedna vožnja trajektom od 45 minuta i već si u velikom gradu. Veliki grad diše više, život je užurban, pun ljudi i raznih drugih stvari. Onda se vratiš doma. Ovdje je za nas savršeno", rekla je Irina.
Nije sve bajkovito, postoje ograničenja i nedostaci života na škoju - zimi je pusto, život je izoliraniji, cjelogodišnje zaposlenje teže ostvarivo. No ovi su ljudi - čini se - ovdje su pronašli sreću. Teško da je to ozbiljan demografski trend, no u 2018. pozitivan prirast imalo je samo 58 gradova i općina u Hrvatskoj. Dvije od njih - Postira i Bol - upravo su ovdje, na Braču.
