Neprocjenjivo blago skriva se u dvorištu jedne, naoko obične, međimurske kuće. Predivni konji koji su kroz život pratili generacije Međimuraca mogli bi nestati - i to jako brzo.
„Zara i Čila su kobile pasmine međimurskog konja, prvozabilježene pasmine u hipološkoj literaturi Europe čije tragove možemo pratiti još od polovice 17. stoljeća. Na žalost, to je pasmina koju danas svrstavamo u kritično ugrožene. Prijeti joj izumiranje i nestanak ako ne nađemo pameti, mudrosti i ideja kako očuvati ovu pasminu. Od ovih je konja ostalo još samo 28 kobila i 4 pastuha“, kaže Marijan Belčić iz Udruge uzgajivača međimurskih konja "Međimurec".
Da Zara, Čila i još mali broj njihovih živih rođaka ne bi nestali, brinu se ne samo entuzijasti iz udruge „Međimurec“ već i znanstvenici koji rade u posebnom laboratoriju u Poljani Križevačkoj: u Banci gena domaćih životinja Republike Hrvatske.
Na minus 20 Celzijevih stupnjeva čuvaju grivu lipicanaca, komadiće uha ovaca, više tisuća uzoraka genskog materijala.
„Počeli smo banku gena raditi s dlakom... kasnije smo krenuli i s uzorcima krvi, uveli smo metodu uzorkovanja tkiva, a na kraju i depo sjemena. Može se dogoditi da pojedino grlo treba testirati, a njegov uzorak može biti u banci gena pa uzimanjem uzorka majke i oca i tog grla koje je živo, može se potvrditi podrijetlo, iako roditelja već godinama nema na životu“, kaže Belčić.
U bačvama hlađenim tekućim dušikom, na iznimno niskim temperaturama, čuva se još nešto jako dragocjeno - bikova sperma.
„Jedan dio banke gena je deponiranje sjemena koje se u slučaju potrebe vadi iz baze banke gena i upućuje na teren za oživljavanje populacije. Trenutačno imamo više od 12.000 doza sjemena raznih pasmina bikova. Neka sjemena ovdje su starija od 25, možda su stara i 30 godina“, dodaje Belčić.
Baš je sperma izvađena iz depoa bila ključna za očuvanje jedne autohtone vrste goveda.
„Prije osam godina nestala je jedna linija u pasmini slavonsko-srijemski podolac. Tad je iz depoa banke sjemena povučeno sjeme i osjemenjeno je nekoliko krava tako da neki potomci tog bika i dalje žive iako 'tata' nije bio živ kad su se oni počeli teliti“, govori načelnik Sektora za stočarsku proizvodnju u Ministarstvu poljoprivrede Mato Čačić.
Ali, seljaci koji put ne prepoznaju što znači dobar pedigre pa je i jedva spašena linija bika umalo opet nestala.
„Tako je uočeno da je jedan mladi bik zadnji bik od linije koji je bio namijenjen za prodaju na klanje. Kad smo shvatili o čemu se radi, službeni dopis smo poslali vlasniku da je bik od neprocjenjive vrijednosti i da se zaustavi da ne ide na klanje... Na kraju je završio u stadu s dvadesetak krava gdje je brzo dao svoje potomstvo i brzo se linija muških bikova od te linije oporavila“, govori Čačić.
Njegov je potomak i ovaj snažni bik koji nas mjerka dok čuva svoje krave. Slavonsko-srijemski podolci autohtona su hrvatska pasmina. Na farmi u blizini Virovitice ima ih 40 komada, od ukupno jedva tristotinjak u Hrvatskoj.
„To je nekad bila radna pasmina goveda s kojom su seljaci orali, radili u polju. Zaštićena je, danas se uzgaja samo radi mesa. Uzgajamo ih po principu krava-tele na ovom gospodarstvu. One nisu zahtjevne, rekao bih da su jednostavne za uzgoj. Same se za sebe brinu. U proljeće, ljeto i jesen, kad ima dosta hrane, praktički ih ne moramo ni hraniti. Same se snalaze“, objašnjava direktor za proizvodnju u tvrtki Biofarma Josip Ivanec.
Slavonsko-srijemski podolci u današnje vrijeme i nisu komercijalno najisplativija pasmina stoga je potreban veći napor kako ne bi nestali. Važno je redovito uzimati uzorke s genskim materijalom i čuvati ih u bazi. Ova dva teleta se boje jer ne znaju kako se uzorak iz njihova uha uzima za dobrobit i njih i njihove pasmine. Uplašeni telići pokazuju kako imaju čvrst karakter i tek nakon duljeg nagovaranja nevoljko su dopustili da se s njih skine povodac i utjehu potražili u maminu vimenu. Imaju sreće jer slavonsko-srijemski podolci još su tu. Posavska gulja i svinja šiška nisu imale tu sreću. Potpuno su izumrle i sjećanja na njih polako blijede.
„Republika Hrvatska baštini 28 izvornih i zaštićenih pasmina... Najugroženija populacija trenutno ne samo u Hrvatskoj, nego nije nam poznato ni ima li ih uopće u drugim državama je međimurski konj, čija ukupna populacija broji manje od pedeset grla. Uvijek kad se govori o kritičnoj ugroženosti, mora se znati o kojoj se vrsti radi, o kojim životinjama... Kad se radi o multiparnim životinjama kao što je svinja koja nosi više potomaka ili kokoš koja snese više jaja, onda to brzo ide. Ako je riječ o konjima, kod kojih je u 99 % slučajeva jedno ždrijebe potomak, onda oporavak ide jako dugo“, govori Čačić.
Uz ostale, na listi izvornih i zaštićenih pasmina nalaze se i istarsko govedo, poznatije kao boškarin, od kojega su Istrani napravili brend. Tu su i hrvatski posavac (konj), zagorski puran, kokoš hrvatica, istarska koza, mnoge pasmine ovaca poput creske ovce i ličke pramenke, autohtone turopoljske svinje i banijske šare. Pasmine su to važne i za nacionalnu baštinu i za gastronomiju.
„Dobro nam je poznata crna slavonska i kulen, što je međunarodno poznato, kao i paški sir, paška janjetina, znači to je nešto što se ne može napraviti ni od čega drugoga osim od paške ovce koje je rasla na Pagu, drukčije ne ide“, dodaje Čačić.
Afrička svinjska kuga, od koje i dalje prijeti opasnost, podsjetnik je kako se nikad ne smijemo previše opustiti. Jer u najgorem scenariju, u slučaju epidemije, mogao bi se dogoditi pomor životinja iznimno važnih za našu malu zemlju.
„Jedan od razloga zašto banka gena treba postojati je i čuvanje populacija u slučaju bolesti. U slučaju da se bolest pojavi, ona ne bira je li riječ o komercijalnoj pasmini kojih ima više milijuna ili o populaciji od samo pedeset ili sto jedinki... U slučaju da se dogodi gubitak vrijednih jedinki ili dijela populacije, iz banke gena izvlači se biološki materijal. Čak mogu biti korištene u tu svrhu jedinke majki koje nisu te iste pasmine, već neke druge, da se stavi embrij koji je sačuvan u depou i da krava jedne pasmine teli tele izvorne pasmine i da se na taj način ponovno vrati populacija u život“, pojašnjava Čačić.
Kod mnogih je životinja, kojih je ostalo jako malo, premala i biološka raznolikost i u daljnjem razmnožavanju potrebno je jako paziti kako ne bi došlo do križanja u srodstvu, što bi dovelo do deformacija i bolesti. Prati se pedigre svake zanimljive životinje i točno se zna tko su joj majka i otac i na kojem su imanju odrasli.
„Mi ovdje jesmo bazirani kao Banka gena Republike Hrvatske pa se ponajprije moramo bazirati na izvorne i ugrožene pasmine. No, dolaze nam i komercijalne pasmine i mi smo potpora onima koji žele svoju selekciju dovesti na jedan određeni nivo i da vide da je to održivo i kvalitetno. Testiraju se komercijalne pasmine svinja na malignu hipertermiju i ispituju se pčele na bolest nozemozu“, kaže voditeljica Banke gena Vesna Orehovački.
Tu na scenu još jednom stupa znanost. Prije svega genetika.
„Ovo je jedan uzorak DNK izoliran iz dlake svinja i na ovom instrumentu izmjerit ćemo njegovu koncentraciju kako bismo znali dalje postupati na PCR-u“, govori Orehovački.
Mutacija na genu RYR1, smještenom na šestom kromosomu kod svinja može uzrokovati malignu hipertermiju koja u stresnim situacijama poput klanja uzrokuje podizanje temperature, grčenje mišića i vodnjikavo meso. Životinju s takvim nasljednim genom poželjno je isključiti iz selekcije. Ovdje se prate i bolesti naše sive pčele i svojstva matica. Baš je pozitivna selekcija od naših međimurskih konja napravila pitome i čovjeku odane životinje.
„Malih su uzdržnih potreba, rane zrelosti, dobre plodnosti, i što je najvažnije, vrlo dobroćudan i prijemljiv za rad jer su ih Međimurci tijekom dva stoljeća tako selekcionirali. Neposlušne i zlovoljne, zloćudne životinje su se eliminirale iz uzgoja. Mogli su ostati samo dobroćudni, kojima su mogli i desetogodišnji dječaci bez ikakva problema upravljati“, govori Belčić.
Da ne nestanu, trud samih seljaka, koji su sve stariji, nije dovoljan. Trebala bi se osnovati i ergela. No, međimurskih je konja malo i razmnožavaju se sporo pa možda ni to ne bi bilo dovoljno. Konkretniju pomoć trebala bi pružiti znanost.
„Banka gena koju srećom imamo u Hrvatskoj čuva i smrznutu spermu ugroženih pasmina domaćih životinja. Međutim, mislim da bismo u ovom slučaju trebali zbrinuti u banci gena, koliko i spermu mužjaka, a toliko i jajne stanice ženki. Samo to je, kao i uvijek, povezano s troškovima i tehnologijom za izuzimanje jajnih stanica, međutim stručnjaka sigurno imamo. Ja ih osobno poznam nekoliko koji su to u stanju napraviti i u banku odložiti tako nešto dragocjeno kao što je genski materijal jedne pasmine kojoj doista prijeti izumiranje ako se ne pokrenemo i ne poduzmemo korake da se ona očuva“, kaže Belčić.
Smrznutih embrija u banci gena zasad nema jer je njihovo dobivanje i deponiranje skup proces, ali novac ne bi smio biti prepreka ako želimo sačuvati ono najvrjednije što imamo. Tradicionalnih pasmina kod nas sve je manje jer ne mogu dati toliko mlijeka, mesa ili jaja kao one koje dominiraju farmama diljem svijeta pa tako i kod nas. Ali, imaju i velike prednosti. Sposobnije su se prilagoditi klimatskim promjenama.
Međimurski konji vole zemlju i blato, ne smeta im hladnija temperatura i znatno su otporniji od plemenitijih i osjetljivijih rođaka koji preskaču prepone. Podsjetnik su da bismo trebali preskočiti i prepreku zvanu financije ako želimo da i naša djeca mogu upoznati životinje koje smijemo zvati - samo našima.
