Da su božićna čuda moguća pokazali su stanovnici malih mjesta Vukšinog Šipka, Čeglja i Guca. Organizirali su akciju za pomoć obitelji Kišan čija je kuća izgorjela u požaru. Prvo su im osigurali smještaj, pa su skupljali posteljinu i deke, zatim kućanske aparate te alat za rad u šumi.
A onda su u samo dva dana skupili 30-ak tisuća kuna te uz pomoć grada Jastrebarskog pronašli kuću u kojoj bi šesteročlana obitelj trebala dočekati Božić.
Bilo je oko 11 navečer, Marijan i Barica sjedili su za kuhinjskim stolom. U kući su bila i trojica sinova: 9-godišnji Matija, 11-godišnji Nikola i 6 godina stariji Ivica.
"Ja sam njih probudila, obukla se i s njima van. I onda sam spojila šlauf da ću gasiti. Kak su oni otvorili vrata tako je plamen buknuo. I onda sam ih brzo iznesla van", priča Barica Pahanić iz Vukšinog Šipka.
Nakon što su iznijeli obitelj na sigurno - nije bilo puno vremena. Marijan se vratio po plinske boce. To je jedino što je Izvukao iz goreće kuće.
"Ja sam otvorio vrata i jednu plinsku bocu izvukao. Jednu sam izvukao, 3 su ostale, ja nisam mogao motorke i alatku izvadit jer je sve već bilo puno ognja", izjavio je Marijan Kišan iz Šipka.
U jednoj večeri - ova obitelj ostala je bez svega.
"Bez svega. Roba koju nosim nije ni moja... To su mi ljudi dali da si imam kaj obući. Jer sam imao stare cipele, kak smo iz šume došli", dodaje Marijan.
Cijela situacija najteže je pala djeci.
"Mama i tata su pokušali ugasiti, ali nisu mogli jer su vidjeli da su plinske boce u kući. Onda smo pobjegli, pa je mama zvala vatrogasce i onda smo ih čekali", prisjeća se sin Nikola.
"Izašli smo van i čekali smo vatrogasce i dok su došli već je pola kuće izgorilo", dodaje drugi sin Matija.
Ono što nije izgorjelo - uništeno je u gašenju požara.
"Pa onak bilo je ono.. krenuli smo od nule. Ono kada sam ja došla tu, suprug je imao malu prostoriju i onda smo to krenuli sve graditi. Kad smo sve napravili onda se desilo to", kaže Barica.
Njihova želja - selu zapovijed. Dva dana nakon požara Okupili su se mještani Vukšin Šipka i dva okolna mjesta - Guca i Čeglja. Njihova misija: pomoći obitelji Kišan.
"Trebamo odabrati ljude koji bi išli skupiti nešto novaca, po selu jednom, drugom. Žene već po selu su skupile posteljine, plahte, deke, sve kaj je potrebno. Ljudi su me već zvali za šporete, vešmašine, ostalo. Ali prvo moramo pronaći kuda bi familija otišla živjeti", Miro Puškar, stanovnik Puškina Šipka.
Tu večer - već se govorilo i o novoj kući.
"Grad bude plaćao najam, to je dalje između njih, 6 mjeseci. Znači, Grad bi platio da budeš unutra. Poslije tih šest mjeseci, kako sam i rekao, moraš dalje rješavati ili sa Štefom dogovoriti, postoji mogućnost otkupa te kuće", Nedeljko Bujan, vijećnik u Gradskom vijeću Jastrebarskog.
Mještani nisu zaboravili ni alat koji je Marijan izgubio u požaru, a bez kojeg ne može raditi.
"Što se tiče nastradalih alata, motorki, i to je u proceduri, nešto će se riješiti", pričao je Bujan.
A istu večer odmah su počeli skupljati novac da obitelj Kišan ima za osnovne potrebe.
Na kraju sastanka, plan je jasan, svatko ima svoje zadatke. Za vikend kreću od vrata do vrata, skupljati novac.
"A gledajte, krenut ćemo sa prikupljanjem novčanih priloga, on nam je sumještanin, prijatelj, školski kolega, da mu se pomogne, da bar za prvi trenutak ima s čim živjeti", Josip Šimicak.
U samo dva dana - zajedničkim snagama - mještani su našli i novu kuću. Grad će plaćati najam šest mjeseci dok obitelj Kišan ne stane na noge.
"I nakon 6 mjeseci ili će se njihova kuća obnoviti ili će se alternativno rješenje tražiti. Za sada je rješeno stambeno pitanje", pričao je Bujan.
A cijela akcija ne staje na nekoliko sela - prizvani su Vukšinšipčani, Gučani i Čegljani iz cijelog svijeta.
Na Facebooku smo na grupi, koja se zove Vukšin Šipak danas ili najkasnije sutra objaviti žiro račun na koji će ljudi, kojih imamo puno u Njemačkoj, Kanadi, Australiji, naši ljudi i plus domaći ljudi, uplaćivati novce.
No - da ovdje nije stvar samo u novcu - jasno je svima.
"Jednostavno, malo smo selo, svi smo povezani, a ja osobno previše sam emotivan, dosta sam emotivan i onda me to sve dosta pogađa", kaže Miro Puškar.
U nevolji kakvu je zadesila obitelj Kišan - ovakva reakcija puno znači. Pomoć je obitelj pronašla gdje god se okrenula. Odmah prvu noć - u svoj ih je dom primio prijatelj Štef.
"Mene je Marijan nazvao i rekao da mu je izgorila kuća, da su bili vatrogasci, da su pogasili. Onda sam im rekao da dođu k meni. Jer nemaju gdje. Mi se jako dugo znamo, jako smo dobri prijatelji, morao sam ga uzeti", rekao je Stjepan Barković, iz Draganića.
No - iako su zahvalni - kod Štefa nemaju puno mjesta. Ivica je trenutačno na praksi u Puli, a četvrto dijete - 20-godišnja kći Stefanija otišla je u Bjelovar, živjeti kod prijateljice. Tako da se u malom Štefovom sobičku gužvaju njih četvero.
"Najbolje kad si svoj na svome, imaš svoju slobodu i tak. A ovako djeca, tuđa kuća, neugodno je", priča Marijan Kišan.
Baš i nije dobro. Zašto? Dobro je, ali moramo se gužvati.
"Dobro, ali bi samo htio imati svoju sobu i svoje stvari koje sam prije imao, a sad je to sve izgorilo",
U ovoj sobi nema mjesta ni za što - osobito ne za 11-godišnjeg Nikolu koji ima cerebralnu paralizu.
"Pa onako, to mu je već malo naporno. Dok je bio manji to je lakše prihvaćao, sada kad je veći to teže prihvaća. I kao on je veći i sada vidi da on ne može, ono trčati. A druga djeca mogu, bez pomagala, pa mu je to teže", kaže Barica.
Da u ovoj nevolji nisu sami - seljani dokazuju svaki dan. Organizirala se i škola. PrIkupili su školski pribor, odjeću, hranu. I tu - nisu stali.
"Preko žiro računa Naša djeca Jastrebarsko prikupljat će se sredstva za pomoć obitelji Kišan, za njihovo dugoročno stambeno zbrinjavanje i tu ćemo se aktivno uključiti. Potvat ćemo roditelje i ostale škole", Helena Beketić, ravnateljica OŠ Kardinala Alojzija Stepinca Krašić.
Kada smo Vukšin Šipak ponovno posjetili 8 dana nakon požara - cijela situacija je bila praktički riješena.
"Od zadnjega puta ona kuća, kako je propala, našli smo drugu kuću. Kuća je, za njihove prilike zadovoljavajuća. Znači četiri sobe, kuhinja, još neke prostorije. Znači zdrava kuća, dobra kuća, danas smo dogovorili cijenu s vlasnikom - 100 tisuća kuna", rekao je Bujan.
Dakle - kuću neće samo unajmiti već će je kupiti. Potpisan je i ugovor - a mještani su dali 30 tisuća kuna koje su prIkupili od kuće do kuće.
"Kako smo mi i to susjedno selo skupili 30 tisuća kuna, kroz 6 mjeseci grad se obavezao, uz donacije koje očekujemo na onaj broj žiro računa, da ćemo otplatiti toj ženi ostalih 70 tisuća kuna", kaže Miro Puškar.
U jednom danu - dva sela koja ne broje više od 700 ljudi - skupila su 30 tisuća kuna.
"Većina ljudi je dala 200 kn na više, imali smo osobu koja je dala 1000kn, jedan je dao 100 eura, nekoliko njih po 500kn. Imali smo jednu ženu, nećemo ju imenovati, dala je zadnjih 10 kn. Mi smo inzistirali da ne daje, rekli smo to je 2 kg kruha. Međutim, ona je rekla: to je od srca, imam kćer u Italiji, ona će mi poslati pa ću dati još", priča Puškar.
Obitelj Kišan u samo tjedan dana, zbog dobrih ljudi - umjesto zgarišta - gleda svoj novi dom.
"Dosta brzo, nisam se nadala tako brzo da ćemo dobiti. Zahvalna sam svim ljudma koji su pomogli i koji budu pomogli. Sve se onda zaboravi brže kaj se desilo", rekla je Barica.
Kuću treba urediti - no svi su uvjereni da će obitelj Božić dočekati u novom domu.
"Sutra već bageri su tu, kopaju to dvorište, navazaju, kuća se bude uređivala, sobe... koliko se bude moglo. Ja sam zahvalan što imamo krov nad glavom da bumo Božić i Novo leto vani ili pod tuđim krovom", priča Marijan Kišan.
A čini se da su se Nikoline i Matijine želje ispunile.
"Ja bih najviše svoju kuću i svoj krevet i svoju sobu a za ostalo bi vidjeli poslije", kaže Nikola.
"Svoju kuću i svoje sobe i svoje stvari. Svatko će imati svoju sobu. On će imati svoju, ja ću svoju, Ivica će imati svoju, mama svoju, seka ako dođe i ona bude imala svoju", priča Matija.
Svoju sobu u svojoj kući. Samo nekoliko tjedana nakon što su izgubili sve.
