Izgubljeni, napušteni i devijantni. Desetogodišnjaci iz Doma za nezbrinutu djecu skitaju, prose, puše, kradu. Riječ je o nekolicini maloljetnika s teškim poremećajima u ponašanju. Obitelj je od njih digla ruke, odgajatelji čine sve što mogu, ali su im ruke vezane. Dvojicu dječaka u skitnji je zatekla naša reporterka. Što se kasnije dogodilo, doznajte u našoj priči.
Nije neobično vidjeti uličnog svirača u sumrak na praznoj tržnici. Ali jest neobično kad zateknete dvojicu desetogodišnjaka, bez nadzora i kontrole. Iznenadili su i nas, pa smo ih tad snimili mobitelom.
“Ovo proljeće su se ta dva dečkića pojavila negdje u ranom proljeću, drugom, trećem mjesecu. Prošla su nekakva dva dana dok smo mi shvatili da su to djeca bez nadzora. Vidjeli smo da se nekontrolirano tu motaju i vidjeli smo da nemaju nikakve roditelje sa njima i stupili smo nekako u kontakt i onda su oni rekli da su oni iz doma iz Selske”, kazao je Krešo.
Naš sugovornik molio nas je da mu skrijemo identitet jer radi na tržnici i ne želi probleme. I sam je roditelji i sam šokiran njihovom pričom.
“Mi smo s njima razgovarali ali oni su rekli da su oni čak bježali iz doma i da to njihova odgajateljica ne primjećuje i prošlo je nekakvih dva tri dana i onda se pojavila odgajateljica ujutro i onda ih je ona odvela i s njima tu razgovarala”, rekao je Krešo.
Dječaci su nam priznali da često znaju ostati vani do kasno, da ih nitko ne traži te da iz doma znaju da često ostaju poslije 10 sati navečer.
“Pa nisu nikad radili nikakve probleme, čak su ljudima bili simpatični na neki način, pa su im kupovali u dućanima sokiće i grickalice, dečkići su bili dobri”, ispričao je Krešo.
Rekli su nam svoja imena. Jednog od njih odmah smo pronašli i u evidenciji nestale djece. Bježanje iz doma za nezbrinutu djecu njihova je praksa, ne iznimka.
“Pa dečki su onak dosta ovako mogu reći na mangupski način se razgovaraju s ljudima, sve je u redu minutu dvije dok se razgovarate s njim ali onda vidiš da im fali nekakvog odgoja , oni su prepušteni ulici i borbi za svoje ja u domu i to se dosta primijeti na njima. Dosta su bahati, arogantni. Nisu agresivni ali se po njihovom ponašanju vidi će biti fakini jednog dana”, kazao je Krešo.
Kaže nam sugovornik, ali i ostali koji rade na Trešnjevačkoj tržnici – dječaci su se mjesecima motali onuda. Po danu, po noći, kad god su htjeli. Potražili smo ih i neku večer. Taj put ih nismo zatekli, ali jesmo djelatnike tržnice koji ih dobro poznaju. Djelatnici su nam rekli da često dolaze “žicati” cigarete, a ponekad ih vide da piju alkohol.
Kažu, sažale se nad njima
“Jednog od dječaka sam vidio ne znam koji je praznik bio, tržnica je bila prazna i kak sam ja došao na poso evo ti i njega. Praznik je i nema jadan valjda kuda. A nema kuda sigurno jer su neki s roditeljima otišli, a njega su valjda pustili bude po gradu…”, rekao je jedan od zaposlenika tržnice.
Dodaju, nisu oni jedini. S njima je još i lako. Ali s njihovim starijim cimerima zna biti gadno.
Spomenuli su kako stariji štićenici doma često znaju provaliti u tuđe objekte i ukrasti novac. Policija ih je često puta upozorila da zaštite svoje objekte. Najčešća im je mete – benzinska pumpa na Savskoj.
“Bojim se da nemaju neki autoritet tamo u tom domu da im to malo manjka. Čudim se da njima mogu tako pobjeći iz takve ustanove. Da budu cijelo popodne vani i da to ni ne primijete”, čudi se Krešo.
Ovo što smo do sad čuli već zvuči grozno. Ali, nismo očekivali da će nas u domu dočekati još strašnije priče. Pedagozi, odgajatelji, psiholozi – pristali su nam ispričati sve što se ondje događa, ali pod uvjetom da zaštitimo djecu.
“Nekad smo i mi ti koji dobijemo masnice i modrice…”, rekla je odgajateljica Jadranka Risek.
“Ja bih rekla da nema zločeste djece, postoje samo nesretna djeca”, smatra psihologinja Stanislava Jenić.
“Mi smo dječji dom koji zbrinjava djecu s intenzivnim poremećajima u ponašanju i osjećajima”, kazala je predstojnica doma Đurđa Ćaćić.
To su sve djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. To je ona službena rečenica koja zapravo krije stravične priče.
“Djeca dođu zanemarena, zlostavljana fizički, pa i spolno, svi oblici zlostavljanja su prisutni. Ona su traumatizirana od najranijeg djetinjstva, a većina njih nema onaj osjećaj privrženosti i prihvaćenosti majke i dijeteta. Nisu sigurni da ih netko prihvaća bezuvjetno”, objasnila je Jenić.
“Odvojena su od obitelji, izolirana od obitelji, odbačena od obitelji. Oni često puta kažu što se meni gore od ovoga može dogoditi… što ja imam za izgubiti kad nemam ništa”, kazala je Ćaćić.
Upravo te riječi govorio im je i dječak kojeg smo snimili na tržnici. Dijete je rastavljenih roditelja koji su pronašli nove partnere, pa za njega više nigdje nije bilo mjesta. To je tek jedan od njegovih problema.
“Dječak je izuzetno teško traumatizirano zahtjevno dijete s nizom vrlo složenih problema koji se manifestiraju u obliku bježanja, agresije i još niza niza drugih specifičnih problema i on nije vidio tu perspektivu”, rekla je Ćaćić.
“Ali isto tako nam se svakodnevno i vraćao. Ipak je s nama imao taj osjećaj pripadnosti i da smo mi uvijek negdje tu za njegovu sigurnost”, kazala je odgajateljica Vesna Orehovec.
Vesna je bila njegova odgajateljica. Godinu dana svakodnevnog rada, muke i suza na obje strane.
Odbijaju se vratiti u dom - jedino mjesto gdje netko brine o njima
“Jednom prilikom ja sam sa štićenicima bila u kraćem obilasku, išli smo na sladoled i sreli smo njega on se udaljio na taj plac i tamo smo ga sreli i pokušavali smo ga nagovoriti da se vrati s nama i objasniti mu da nema što tamo tražiti da mu zaista tamo nije mjesto da nam se pridruži, pojede sladoled.
Nikako nije htio, nismo ga mogli nagovoritit, onda sam ja pokušala i rekla ako te ja primim za ruku onda idemo zajedno. Pružio je otpor i rekao da će vrištati i govoriti da ga želim ozlijediti. Nisamo znali na koji način ga ponovo vratiti, jer može se uvijek vratiti mi smo otvorena ustanova”, ispričala je odgajateljica Risek.
Ovo nije zatvor i nema zakonske osnove po kojoj bi takvu djecu stavili pod ključ. Niti je to, dodaje psihologinja, ono što ovoj djeci treba.
“Djeca su neke stvari naučila u svojoj primarnoj obitelji, nešto što je uobičajeno tamo, što je prihvatljivo, što se tolerira. Kada dođu kod nas teško je odjedanput promijeniti takva ponašanja, dijete uvjeriti da ono što je do sada bilo prihvatljivo i u redu najedanput više nije”, objašnjava Jenić.
A to što je njima prihvatljivo, većini je teško zamisliti. Poput primjerice činjenice da djeca od osam, devet godina k njima dolaze već debelo ovisna o cigaretama.
“Većina njih je počela pušiti s pet šest godina i to je nešto što je bilo prihvatljivo u njihovoj obitelji ili u sredinama u kojima su oni boravili”, rekla je Ćaćić.
“Ta ovisnost je jača, on naprosto objašnjava da mora doći do cigarete do novaca jer da ne može izdržati, podnijeti da bude bez toga”, kazala je Risek.
“Djeca na način što prosjače imaju potencijala da izazovu suosjećanje da dirnu ono ljudsko humano toplo u ljudima i dobiju taj neki kontakt al dobiju i materijalnu nagradu to je najčešće novac koji oni iskoriste za kupovinu cigarete ili za nešto drugo što je njima bitno znači tu su uspješni”, ispričala je Jenić.
S njima rade pedagozi, psiholozi, socijalni radnici. Iz dana u dan, iz sata u sat. Batina nema i to ne samo jer zakon tako kaže nego zato što su ih se u životu dovoljno nadobivali. Neki od njih svoje su prve rođendanske torte i zagrljaje dobili upravo ovdje u domu. Uz puno rada i ljubavi 60 posto ih se uspije resocijalizirati.
“Ne oskudijevaju u ničemu, ali ti bijegovi, prošnja to je dio njihovog poremećaja u ponašanju, dio njihovih problema, s jedne strane oni traže pomoć da im se pomogne, a s druge strane daju sebi na važnosti”, rekla je Ćaćić.
Izolacija, kazne, zatvaranja nisu rješenje. Udomiteljske obitelji i okolina koja ima razumijevanja jesu. No, ova djeca i na tom području često dožive razočarenje i još jedno odbacivanje. Rijetko tko je spreman pomoći im da napokon postanu ono što zapravo jesu, ali samo po godinama – djeca.
“Nama je isto bilo jako teško gledati dijete koje svakodnevno odlazi, a s tim odlaskom on je tražio pomoć da mu se pomogne i da mu se nađe mjesto gdje će pripadati”, smatra Ćaćić.
Prilika za novi život
Maleni čija nas je priča šokirala od prvog susreta sretan je prvi put u životu. Više nije u domu u Selskoj.
“I evo imali smo sreće da smo našli jednu obitelj i da je taj dječak otišao i našao se u toj obitelji. Maknut je s ulice, uspješno je krenuo u školu, presretan i prezadovoljan. I otkad je u toj obitelji više nema lutanja. On je jedno presretno dijete. Kad smo došli u obitelj i kad smo ga došli prvi put posjetiti on je rekao da ide samo mrtav odavde”, kazala je Ćaćić.
U Domu im ničeg ne manjka, baš ničeg osim onog najvažnijeg - osjećaja da imaju dom. Nije to samo krov nad glavom to je nešto što ovim klincima spašava život.
