Bilo kakva tvrdoglavost na Himalaji plaća se životom. Jedan je to od savjeta poznatog alpinista Stipe Božića. On je na 8848 metara visokom krovu svijetu bio čak dvaput – a ovaj neprocjenjivi savjet dao je Anti Kotromanoviću. Jer bivši ministar obrane i umirovljeni general ovih dana privodi kraju pripreme za avanturu života.

"Bio bih jako sretan kad bih bio drugi muškarac, to jest drugi Hrvat nakon Stipe koji se popeo na Mount Everest", govori Ante Kotromanović, umirovljeni general. 

"Najvažnije je odvagnuti svoje sposobnosti. Bilo koja tvrdoglavost može te odvesti s onu stranu života i smrti", rekao je Stipe Božić na Planici 8. lipnja 2019.   "Trenutačno smo na slovenskim Alpama, Planica. Danas smo uvježbavali hodanje u navezu. Pripremamo se za jedan vrh, Mustagh Atu, to je vrh na Himalaji s kineske strane. Mojih pet prijatelja iz Slovenije i ja smo se odlučili za koji dan krenuti u malu avanturu", pripovijeda Kotromanović.

Cilj prema kojem streme umirovljeni general Ante Kotromanović i njegova ekspedicija visok je sedam i pol tisuća metara. Vodič na Mustagh Atu je najiskusniji od njih. Slovenac Aleš Simčič ima 69 godina. Prvi je put na Himalaji bio 1975. godine. S jedinim hrvatskim članom svoje nove ekspedicije prvi se put sreo prije tri godine.   "Dobio sam poziv od generalštaba Slovenske vojske s molbom da vodim četiri hrvatskih planinara na Triglav. Tih četiri su bili Ante sa suprugom i bivši premijer Milanović sa suprugom. Tako je počelo. Išli smo na Triglav i onda polako, svaki put smo se penjali sve više", govori Aleš Simčič, alpinist.    Više od Himalaje ne postoji. Zato moraju pripremiti opremu do najsitnijeg detalja jer oštri uvjeti ne praštaju pogreške. 

"Bili smo dolje na Dinari tijekom zime 1994. godine. Bilo je gadno, teško, s nekoliko metara snijega i užasnom burom dok je hladnoća palana - 22 Celzijeva stupnja. Ali sve smo svladali. Drukčiji je adrenalin i drukčiji je bio motiv. Cilj je bio poraziti neprijatelja, a sad se neprijatelj ne vidi. Sad jednostavno uživamo u hladnoći, u mrazu, u snijegu, u vjetrovima, u kiši kad nas poklopi", govori Kotromanović. 

"Naravno, oni koji su probali i nisu zavoljeli, reći će da je ovo samo muka i patnja. Kažu što će ti to, što će ti spavanje u šatoru, tako si pothranjen, svaki put kad se vratiš s planinarenja izgubiš još 4-5 kila i izgledaš kao netko tko je došao iz logora... ali meni je to zasad O.K. i jednostavno uživam u tome", nastavlja Kotromanović.   Fizičke pripreme za uspon traju mjesecima. U teretani Ante Kotromanović provodi četiri dana u tjednu. Vježbe je trener Goran Sajko posebno prilagodio dugotrajnim usponima.   "Sajko je Atila, bič koji goni, koji tjera i ne zna za milost. To je na jedan način u redu. Uživao sam s njim raditi. Mi se penjemo skupa", govori Kotromanović.

"On je idealan penjač. Ima duge noge, duge 'krake', odlično se penje, ima dobro srce, dobra pluća, dobru glavu. Ja bih iskreno samo tu glavu još malo smirio, još bih je usporio i bit će to O.K.", kaže Sajko. 

Ante Kotromanović na Himalaju se penje 40 godina nakon što je legendarni Stipe Božić prvi put osvojio Mount Everest. Bio je prvi Hrvat na krovu svijeta.   "Za mene je on najveći sportski heroj Hrvatske, a ne ovi naši nogometaši, koji kad ih protivnik oštro pogleda, padnu na pod i počnu se previjat. Stipe je apsolutna legenda. Moj savjetnik i jedan od meni važnih ljudi. On me je i potaknuo na sve to, slušajući njegove priče, čitajući njegove knjige, i drago mi je da mi je dao potporu", govori Kotromanović.   Stipe Božić osvojio je i Mustagh Atu, a ovo su snimke baš s tog pothvata. Naizgled pitomi vrh koji je pokazao da se ne da baš lako pripitomiti.   "Isprva se nisam popeo jer je bilo slabo vrijeme. Međutim, iz druge sam išao s prijateljem Brankom Šeparovićem iz Hrvatske i kolegama iz Splita, popeli smo se skijama do vrha. To je vrlo ozbiljan vrh. Tehnički nije zahtjevan, ali je vrlo ozbiljan, pogotovo ako je slabo vrijeme. Može se zalutati", govori Stipe Božić.    Stipe je na planinama prošao sve i svašta. Baš u vrijeme kad se 1996. godine penjao na Himalaju, jedna je nagla oluja ubila devetoricu alpinista.    "Od moje generacije kvalitetnih alpinista u Sloveniji i Hrvatskoj 50 posto ih nije živo. Umrli su u planinama. Iz raznoraznih razloga. U lavinama, padovi u pukotine ledenjačke, hipoksija, pothlađivanje, udarac kamenom u glavu, svega je bilo. Uglavnom, to je vrlo opasan sport", govori Božić.    U svojoj se karijeri popeo na najviše vrhove svih kontinenata, a na Mount Everestu je bio dvaput i ne sviđa mu se nimalo što se donedavno najzahtjevniji penjački pothvat pretvorio - u masovni turizam.   "Ljudi plate od 50.000 do 100.000 eura da ih odvedu vodiči šerpe na sami vrh. Pritom, ti vodiči i šerpe sve što treba klijentu pomažu. Nose im hranu, šatore, opskrbljuju ih kisikom, ako treba čak i iz baze. Ako treba, oni ih u onom prvom, najopasnijem dijelu gdje je ledeni slap helikopterom prebacuju s jedne na drugu stranu", govori Božić. 

Nepalske su vlasti, željne zarade, ove godine dodijelile nikad više penjačkih dozvola - čak 381. Zbog masovnog odlaska, ove je godine Mount Everest postao - grobnica alpinista.

"U jednom danu zna se uputiti po 300-400 penjača prema samom vrhu. Oni čekaju u redu onog najslabijeg i dok čekaju, iscrpljuju se, hladno im je, troše zalihu kisika i energije, oslabe i naravno da onda dolazi do nesreća. Pogotovo tijekom silaska jer također je red i za silazak", govori Božić.    Samo ove godine na Himalaji je poginuo 21 alpinist, a otapanje snijega otkriva nova tijela, od kojih su neka tu već desetljećima. Ledena grobnica još skriva tijela dvojice Stipinih prijatelja.   "Ante Bućan i ja smo bili najbolji prijatelji u to vrijeme. Nejc Zaplotnik iz Kranja također", kaže Božić.   U Mravincima pokraj Splita Grgo Bućan prisjeća se svoga brata. Zajedno sa Stipom Božićem i ekipom prve jugoslovenske ekspedicije osvajali su vrh planine Manaslu na Himalaji.

"Bio je, kako bi se reklo, bolji nego kruh. Ne kažem to zato što mi je bio brat. U njemu je bilo dva metra i volio je život", govori Grgo Bućan o svom bratu, poginulom alpinistu.    No, život je izgubio jednog kobnog dana prije 36 godina.   "24. ožujka 1983. godine. Bila je nedjelja", prisjeća se Grgo.    "Pala je golema ledena lavina koja ih je poklopila obojicu", govori Božić.   "Lavina. Kako nam je rekao Stipe: ondje gdje nikad nije bila, a taj put jest", govori Grgo.    "Antu Bućana nikad nismo našli", kaže Božić.   "Nitko ne bi bio sretniji od nas svih doma da ga možemo doma pokopati", kaže Grgo.   "1983., kad se to dogodilo, mislio sam da je sve propalo i da se više nikad neću vratit na Himalaju", kaže Božić. 

No, ipak se vratio - i to, još nekoliko puta. Prije četiri godine pokušao je pronaći tijelo Ante Bućana, ali  bez uspjeha. Mustagh Ata, vrh za koji se Ante Kotromanović priprema, tehnički nije ekstremno zahtjevan. Na njega se moguće popeti čak i skijama, što je Stipe Božić i učinio. Svejedno, vrh je to koji je mnoge alpiniste stajao života.   "Kolega je umro gore, baš na Mustagh Ati jer su vremenske promjene brze i strašne. Ako je vjetar preko sto kilometara, to je zima od - 50 stupnjeva. Ako si u šatoru, u taboru, i uhvati te na otvorenom, kao što je mog kolegu prije dvadeset godina, onda nemaš šanse", kaže Simčić.    "Poginuli su ljudi. Prvo je jedan Švicarac zalutao. Tako je jedan Nijemac pao niz stijenu jer je pogriješio put. Znači, planina je ozbiljna", kaže Božić. 

Zrak je rijedak

Mustagh Ata nalazi se na 7 i pol tisuća metara. Gornja je to granica onoga što ljudski organizam može izdržati.   "Ta granica je blizu zone smrti. Aklimatizacija mora biti vrlo dobra", govori Božić.    Na takvoj visini zrak je rijedak. Kisika ima samo 30 posto od one na koju se ljudski organizam naviknuo. 

"Čovjek je usporen. Ne može napraviti tri koraka a da se ne odmori jer se mora ispuhati. Ako nema dovoljno pripreme i ako nije genski predisponiran, nastanu problemi da tijelo reagira na način da mu se voda nakuplja u plućima i u mozgu. Ako se ne spusti na nižu visinu i ne uzme kisik, dolazi do fatalnih posljedica", objašnjava Božić.

"Dosad sam to iskusio jedino na Kilimanjaru. Dobio sam visinsku bolest, ali to je upravo zbog moje prirode. Bio sam prebrz i nisam pio dovoljno tekućine. Dobro je iskustvo što sam to prošao i da sam osjetio što znači povraćanje na 5500 metara visine, glavobolja, pothlađenost, to je jedno dobro iskustvo. Tako da zona od sedam i pol je... Treba biti uporan, imati jaku glavu te se treba dobro pripremiti da bi se ta visinka bolest svladala i mislim da onda neće biti problema", govori Kotromanović. 

Svi koji su se s Kotromanovićem penjali slažu se da će pravom vojniku biti najteže narediti da se - penje polako.

"Kondicijski je izvanserijski i logika mu radi, tako da je odličan. Kod njega je dobro to što ima dobru ravnotežu. To je najvažnije. Iz toga izvire sam hod s derezama, penjanje po grebenima", kaže Simčič.

Ante već razmišlja ne samo dalje od Mustagh Ate, već i više. Tisuću metara više, sve do samog krova svijeta.

"Ante je definitivno vojnik. Ljudina od čovjeka s velikim srcem i ja mu želim da uspije u svojoj namjeri... Imamo namjeru do kraja godine otići i na Aconkaguu, a uskoro nadam se i do najvišeg na svijetu", govori Simčič.

"Znamo da su se 2010. godine četiri cure popele, što je stvarno pothvat i svaka im čast na tome", govori Kotromanović.

"Želim mu svako dobro. Svatko tko se uputi na takvu visinu, neka se uputi srcem i ja mu želim da uspije i ostvari svoj san", kaže Božić.