Ima 81 godinu. Nikad nije imao obitelj. Radio je svašta i svugdje, od Njemačke i Austrije do Podravine. Iako je sve kaže, raskućio, zaradio je mirovinu pa nije socijalni slučaj.
Iako, živi u potleušici koju je sam napravio na njivi. Stjepan Goldin skrasio se pored obilaznice Zaprešića, na kraju puta, na komadu zemljišta čiji ga vlasnik ne obrađuje pa mu ne smeta što je ondje napravio svoju kućicu.
Na minusu i pod snijegom Stjepan živi bez struje i vode i bez obzira što bi si vjerojatno mogao prisuštiti starački dom kaže da mu još nije vrijeme za to.
“Supruga i ja smo se pogledali i rekli jedno drugome, idemo vidjeti da li je uopće moguće u 21. stoljeću živjeti u takvoj baraci. Nadam se da ćemo mu pomoći”, rekao je Albert Finta.
“Nije zgodno za čovjeka da tako mora živjeti, da se sramoti”, kazao je Stjepan Goldin.
Albert i njegova supruga svakoga dana odlaze na svoje imanje nahraniti udomljene pse. Uvijek istim putem, obilaznicom prema Zaprešiću, uz koju su zamijetili nešto čudno.
“Primjećivali smo tu baraku, iako smo mislili da je nemoguće da u toj baraci netko može živjeti. Dok nismo jučer prolazili, i vidjeli da se iz te barake nešto dimi. Stali smo, izašao je čovjek u svojim osamdesetim godinama. Uplašen, sav u strahu. Ja sam ga pozdravio i upitao je li on tu živi. On je rekao da on tu živi”, ispričao je Albert Finta, veterinar.
Šokiran onime što je vidio, Albert je drugoga dana poveo i nas.
“Možete vidjeti u kakvom je stanju ta baraka, u kakvim je uvjetima. Zapravo, nemoguće je da čovjek u 21. stoljeću živi u ovakvim uvjetima i u ovakvom smještaju. Bez vode, bez osnovnih higijenskih uvjeta”, kazao je Albert.
Pored ceste, na osami, usred njive, a oko nje stotinama metara nigdje nikoga stoji drvena koliba, ako ju tako uopće možemo nazvati. A u njoj živi 81-godišnji umirovljenik Stjepan Goldin.
“Ljudi imaju tu svoje imanje, al ovo je ostalo ovakvo, ruševno. (A kako ste vi došli da tu živite?) Imao sam prijatelje u Bistri, pa sam tako i saznao za ovo mjesto, došao sam i vidio da je prazno. I od tada sam ja tu. Prvo sam donio kontejner, onda sam kontejner prodao, pa sam napravio baraku. (To ste sami napravili?) Da, sam sam napravio”, ispričao je Stjepan Goldin, umirovljenik.
Mještani su mu darovali daske i ostali materijal, ali svaki je čavao zabio sam, govori nam Stjepan, pri obilasku svog utočišta.
Po struci kovač, trideset i dvije godine radio je u zagrebačkom "Jedinstvu", a zatim se umirovio.
"Živio sam u Podravini. Ali više ništa nemam. Imao sam vanbračnu ženu i nakon što je umrla došao sam ovdje. (A imate li braće?) Svi su umrli. Samo sam ja ostao. Imam dvije nećakinje u Vrapču. (Je li vas obilaze?) Pa prije sam ih je znao obilaziti. One imaju svoj život. Ne mogu im više smetati”, rekao je Stjepan Goldin.
Bez vode i struje, oslobođen svih izuma 21. stoljeća, Stjepan život usred polja živi već više od pet godina.
“Imam kišnicu s time perem suđe. (Gdje inače idete po vodu?) Vodu si donosim iz Gajnica. Imam vrećicu i skoro svaki dan si donesem po pet litara vode. Ili iz dućana u blizini. (Idete pješice?) Da. Dućan je u blizini. Autobus vozi svako malo. Ne traže me za kartu. Vjerojatno me ne traže zbog godina pa se vozim besplatno. Imam i peč koja super grije. Ali nemam frižider jer nemam struju”, kazao je Stjepan.
Navečer upali svijeće. Dani su sada kratki, ali sve će biti lakše kada zima prođe, govori nam uz osmijeh.
“Operem si tanjure, skuham si za jesti… Baš sam poriluk skuhao. Pa ga jedem po tri dana. Varivo najčešće kuham jer ga mogu najduže jesti. Imam i krevet, nije nešto, ali krevet ko krevet. Dolje je madrac. Imam deke i bundu pa se s time pokrijem”, rekao je Stjepan.
I to mu je, kaže Stjepan, sasvim dovoljno.
“Ako imaš nešto za pojest, za prespavati i to ti je sve. Živiš dobro. (A bi li vi voljeli više?) Više od ovoga? Ne znam što da vam kažem. Ono što imam imam. Tko će mi dati više. Nitko mi nije dužan pomoći”, kazao je Sjepan.
Stjepanov život nije uvijek izgedao ovako.
“Imao sam puno žena. Jednu Austrijanku pa onda u Mariboru jednu Slovenku. Ma od svugdje”, rekao je Stjepan.
I odjednom mijenja raspoloženje, ljut je na sebe.
“Sam sam kriv za sve što sam doživio. Sam. Napravio sam od sebe budalu. Imao sam imanje, imao sam sve, a sad nemam ništa. I što sad tu mogu”, kazao je Stjepan.
U snijegu koji je gotovo prekrio Stjepanovu kolibu, naziru se samo naši i njegovi tragovi. Jer, mi smo njegovi prvi gosti nakon dugo vremena.
“Inače ne dolazi nitko. (Volite biti sami?) A volim biti, moram biti”, kazao je Stjepan.
Sumještani mu ponekad donesu odjeću i deke, ali ima i onih koji uopće ne znaju da je on tu.
“Nisam znao. (Što kažete na to da on tu već živi godinama u nečemu što je sam napravio bez struje i bez vode?) Pa ja mislim da nije u redu, da bi se trebalo pobrinuti za njega”, rekao je Dragutin, Ivanec Bistranski.
“Ne znam, ali sam sigurna da ostali mještani vjerojatno znaju. Znači da bi se moglo nešto tu napraviti. Popraviti i naći nekakav smještaj za gospodina”, rekla je Vlatka, Ivanec Bistranski.
Da Stjepan postoji, zna vlasnik zemljišta na kojem si je sagradio kolibu.
“Čuo sam od susjeda da tamo živi. Taj komadićak zemlje je na mojoj parceli. I on je tamo već neko vrijeme, već dosta godina. I stalno, svake godine priča da će se odseliti, ali, još uvijek je tamo”, kazao je Martin Lipak, vlasnik zemljišta.
Jasno mu je da Stjepan neće odseliti, ali to mu ne smeta.
“To je jedan komadić zemlje koji nije ni obrađivan, niti se isplati obrađivat. To je možda dvadeset, trideset kvadrata mala parcela. I ako će mu netko ponuditi nešto bolje, adekvatnije, može na tom zemljištu biti. Ja nemam ništa protiv”, kazao je Martin Lipak, vlasnik zemljišta.
Čini se da ništa protiv nema ni policija. Posjetili su ga, kaže Stjepan, čak tri puta.
“Pitao me policajca je sam li ja tu već godina. A ja sam mu na to rekao da ne znam. Važno mi je da si skuham da pojedem nešto. Meni zapravo tu ništa ne fali. Imam sve kao da sam u nekom pravom stanu”, rekao je Stjepan.
Da je u pravom stanu, imao bi adresu i kućni broj. I bez toga Stjepan ipak ima dokumente. U njegovu je osobnu upisana adresa na Borčecu.
“Rođen sam u Borčecu i tamo sam proveo cijelo djetinjstvo. Odselio sam se sedamdesetih godina i došao u Kustošiju. Svugdje sam bio, više ne pamtim di sam sve bio”, rekao je Stjepan.
Ali pamti Stjepan, kaže, da je taj stan naslijedio.
“Imao sam roditeljsku kuću. Kuća je sagrađena 1924. godine. Imao sam tri brata, pa smo kuću podijelili, oni su svoje dijelove prodali, ja nisam”, kazao je Stjepan.
Nije prodao, ali mu je stan otuđio bratov šogor, tvrdi Stjepan.
Tragom Stjepanovog posjedovnog lista, posjetili smo adresu na kojoj je prijavljen. Ali ondje već 30 godina živi bračni par. Kažu nam da su kućni brojevi mijenjani, te da je kuća Goldin koju tražimo niže niz ulicu. Na broju 22 živi šogor Stjepanova brata.
Ipak, kaže nam da je stan kupio davne 1966., upravo od Stjepana, i da ima sve papire. Stjepan taj odgovor ne prihvaća.
“Nije on od mene ništa kupio, niti mi je išta platio. On je provalio unutra i bio je u njemu dok ga nije prodao”, ispričao je Stjepan.
Želja mu je povratiti svoje nasljedstvo, ali nema za odvjetnika.
“Nemam novaca, a odvjetnik neće raditi za besplatno. Bolje da sam tu. Bolje vrapca u ruci, nego goluba na krovu”, rekao je Stjepan.
Ima samo posjedovni list, s kojim je, kaže nam, i izvadio osobnu prošle godine. Tome se čude u Centru za socijalnu skrb.
“Koliko ja znam, policija ne dozvoljava da netko boravi, znači, zakonski na mjestu gdje nema prijavljenog ili boravišta ili prebivališta. A s obzirom da to nema adrese, onda ni ne može dozvolit. To je logično”, kazali su iz Centra za socijalnu skrb.
Za Stjepana su prvi put čuli od nas.
(Jel ima on pravo na kakav smještaj ako se ispostavi) Pa treba vidjeti, ako nema druge imovine, ako nema djece dužnosnika uzdržavanja. Koliki mu je iznos mirovine? (Oko 3000 kuna)Da, znači, on ima dovoljno za platili vlastiti smještaj.
(Znači, ovo zapravo ispada da je njegov odabir?) Tako izgleda iz ove vaše priče. Neću ništa reć. Ali mi ćemo napravit ono što mi možemo i moramo i hoćemo. Znači kao centar za socijalnu skrb, pokrenut ćemo cijeli postupak i vidjeti o čemu se radi. Ali, čovjek u današnje vrijeme ima svoj odabir”, rekli su iz Centra za socijalnu skrb.
“Ne želim ići u dom. Još sam jak i zdrav. Meni je bolje ovako nego da idem u dom”, rekao je Stjepan.
Stjepan kaže kako mu je mirovina dovoljna, ali ovdje gdje je sad.
“Ne možete danas dobiti više od par tisuća kuna. Pa zašto bi nešto plaćao, a ovdje ne moram ništa. Tu nema nikakvih režija. Tu me ništa ne košta”, kazao je Stjepan.
Albert s početka priče, koji nas je i doveo Stjepanu, ne miri se s time da bi ovaj usamljeni starac trebao biti prepušten sam sebi.
“Ovo nisu uvjeti za čovjeka u 21. stoljeću. Tako da moramo to riješiti, znate, iako on ima, i mirovinu i hranu i vodu, ali on je već u godinama i treba mu i toplo i skuhano. Nema topline u toj baraci, još je i vlaga”, rekao Albert Finta, veterinar.
“Drago mi je da se toliko ljudi javilo i da ćemo mu pomoći. Da ga maknemo odavde i da normalno živi”, kazao je Albert.
A još je jača Albertova volja da Stjepan ne bude usamljen. Svakodnevno ga posjećuje, donosi mu odjeću i hranu koju prikupi, pravi mu društvo. Nitko, kaže, ne zaslužuje u tim godinama živjeti tako i biti zaboravljen od svijeta. Bilo to vlastitom voljom, ili ne.
>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.
