Ako imate nekoga koga volite, a ne znate kako da mu to kažete, onda mu posadite drvo, na taj način ćete mu najbolje reći.
"Vi ne znate koliko boli kada vam unište stablo koje ste posadili. Jako. Ali opet moje je da sadim, nekome je da lomi. Valjda je to njegov zadatak. Ja sam odlučio da se ne osvrćem i ja i dalje radim ono što ja radim", kaže Vladimir Dimić, Zagreb.
I tako već 30 godina. Gdje god je u Zagrebu nedostajalo kakvo stablo, Vladimir je sadio.
"Ova cijela priča oko sađenja stabala počinje 1986. godine, godina kada se rodio moj drugi sin Damir. To je godina kada je bio Černobil, to je godina kada sam ja imao 33 godine. I to me sve dovele u jednu situaciju da razmislim što mi tu na Zemlji radimo i kako bi se mi mogli odužiti toj zemlji što tu živimo svoj život", govori Vladimir.
Dug planetu ovoga je puta vratio magnolijom.
"Najbitnija vam je ljubav. To vam je najbitnije. Ako ga volite, prepoznat će ono pa će se solidarizirati i uspjeti", govori Vladimir.
"Ako ga mi sada budemo zalijevali i brinuli se o njemu, i to radimo na proljeće i ljeto, onda će ono bez problema rasti. Nakon toga ja nemam više brigu, kada on prođe jedan ciklus od godinu dana. Ono onda može samo bez mene, ono je darovano od mene planeti Zemlji, Hrvatskoj mi je malo preusko", govori Vladimir.
Sadnicu je posadio u čast braći Sinković.
"Dečki su zaista zaslužili i u kontaktu sam s njima. Bili su na nekoj emisiji i zamolio sam ih da im se želim odužit te sam ih pitao koje drvo bi željeli, a oni su rekli da hoće magnoliju", kaže Vladimir.
E sada dolazi onaj završni čin, kao da smo u operi.
"Kod mene to nije pitanje hortikulture, nego svijesti. Ja smatram da ja to ne radim, da bi se ja razbolio. Ako to uradim, osjećam se bolje. Zato ja to preporučam i drugima, posadite drvo. I to nema ljepšega", kaže Vladimir.
Vladimir obično posadi 10 stabala u proljeće, 10 u jesen. To radi potpuno sam, kaže - mimo procedure.
"Ljudi vole upotrebljavati taj pojam, da je to ilegalno. Nije to baš ništa ilegalno, ja ne sadim bez veze i ne sadim kako ja hoću. Sadim na pozicijama koje su predviđene kao zelene površine projektno i koje su konkretno imale stablo. Na mjestima gdje je porezano i srušeno stablo i koje je pusto godinu dana. I ja tu sada zasaditi stablo. Što je tu ilegalno?", govori Vladimir.
Izgubio bi čovjek volju, kada bi pratio pravila i propise.
"Malo je jedino moj grijeh što ja umjesto jednog, posadim tri. Malo pretjerujem, tako da su me 2 ili 3 puta upozorili i rekli, nemojte praviti šumu. Malo, dajte obuzdajte se, ali to je nešto jače od mene, imam puno razloga i zašto ne?", kaže Vladimir.
Zahvaljujući njemu, na pola puta između mostova Mladosti i Slobode nastala je prava oaza.
"Ovaj park ja zovem park Vladimirovac, kako je jedan susjed nazvao, mali Vladimirovac", kaže Vladimir.
Sve o sađenju naučio ga je glumac Đorđe Rapajić - Đo, Nosonja iz Smogovaca koji je završio Šumarski fakultet. Ima stablo posvećeno njemu, ali i drugim, Vladmiru dragim ljudima.
"Tu je jedna lipa, koja je za Enu Begović. Postavljeno je 2004.godina, a Ema Begović je umrla 2000. godine, kada je umro i Đo. Oni su bili prijatelji, te sam njemu posadio orah, a njoj sam posadio lipu", kaže Vladimir.
Danas Zagreb ima oko 600 živih stabala koja ondje rastu samo zbog Vladimira. Još oko 400 dio su raznih akcija koje je pokretao tjekom godina. Većinu je sam platio.
"Običaj je da meni moji prijatelji donose sadnice za rođendan. Mi smo stariji ljudi tako da nemamo puno prijatelja, ima nas jedno 8, tako da dobijem 3 - 4 sadnice, jer su to većinom parovi", objašnjava Vladimir.
Uvijek pita struku, nikada ne sadi vrstu koje ondje prije nije
bilo i pazi da ne naruši ravnotežu.
"To je moj zadatak i moja misija. I ja osjećam da je to moje
poslanje na Zemlji, da ja sadim stabla. I čuvam ih i poklanjam ih
gradu Zagrebu", kaže Vladimir.
Dok u razgovoru pokušava dočarati što njemu stabla znače, Vladimir objašnjava kako na sve medijske istupe pristaje samo iz jednog razloga. Da inspirira potencijalne nasljednike.
"Dobijem li jednog čovjeka koji shvati da mi želimo da on to uradi, onda smo napravili super posao. Samo jedan čovjek i samo jedno drvo. Zbog toga vrijedi ovo sve skupa. Inače, da toga nema, nemam ja što u ovim godinama da se slikam i pričam", kaže Vladimir.
80 kilometara sjevernije, u okolici Varaždina - priča o sađenju stabala pustila je korijenje. Tri prijateljice iz Varaždina pokrenule su akciju pošumljavanja - Zasadi drvo, ne budi panj.
"Građanska inicijativa je pokrenuta s idejom da svaki pojedinac može bez ičije pomoći zasaditi stablo i na taj način doprinijeti očuvanju svoje vlastite životne sredine i dati svoj doprinos u borbi protiv klimatskih promjena", govori Mateja Angelina Kramar, Građanska inicijativa Zasadi drvo, ne budi panj.
Ideja je krenula kao Facebook status, a ubrzo se proširila cijelom Hrvatskom. Tako da gotovo i nema grada u koje se ovog vikenda neće pošumljavati.
"Podružnice HR šuma će osigurati sadnice. Mi smo u pismu namjere apelirali da grad sam nađe adekvatnu lokaciju za koji će dati dozvolu da građani sade stablo", govori Mateja.
Svaka županija ima svoj tim koji je, u suradnji sa šumarima, odredio lokacije za pošumljavanje. Također, s njima je dogovoreno i što će saditi.
"Sadnica bukve, to je autohtona vrsta kojem ćemo upotpuniti taj teren. Ima puno posla s njom, dok se ona posadi, pa je potrebno intenzivno je njegovati barem jedno 4 - 5 godina, da bi ona uspjela izdići se van iz korova i napoželjnjih vrsta", kaže Mladen Svržnjak, čuvar šume na Ravnoj gori.
Ovakve akcije, ističe Igor Anić sa Šumarskog fakulteta, uvijek su dobrodošle. Jer se šumu dragocjene.
"Hrvatske šume godišnje vežu negdje 10 milijuna tona CO2. To je negdje trećina emisije CO2 u RH. To je jedna od njihovih općih koristi koje nam pružaju. U šumama se negdje 45 posto padalina profiltrira i pročisti. HR šume štite nas od erozije i osiguravaju izvore čiste, pitke vode", kaže Igor Anić, profesor na Šumarskom fakultetu u Zagrebu.
Prekrivaju 44 posto hrvatskog kopna, a zauzimaju ukupno 4 milijarde hektara svijeta. U opasnosti su zbog pretjeranog krčenja, lošeg gospodarenja.
"Konkretno, ovo u Brazilu nije gospodarenje šumama, to je pravo krčenje. Kada nekakav kupac kupi površinu šume, on ju posjeće za dobivanje poljoprivrednih površina ili investiranje, to se tamo krči i pali i to je jedan sasvim drugi problem", govori Igor.
Da se planirana sadnja isplati - valjda je svima jasno. Park mladenaca u Zagrebu jedan je pozitivnih primjera.
"Vjenčali smo se, moj muž i ja u vijećnici na gornjem gradu i nakon ceremonije vjenčanja vani je čekao jedan stol, s jednim albumom s raznim vrstama drveća i pitali su nas da li želimo imati svoje drvo u parku Mladenaca u Novom Zagrebu. Naravno da jesmo željeli jer smo tu živjeli u Trnskom. Mislim da smo izabrali brezu, to jest ja sam izabrala brezu", govori Zdravka Šugar, iz Zagreba.
Zdravka i njezin suprug bili su jedni od stotine mladenaca koji su zbog ljubavi tu dali posaditi stablo. Prvo je posađeno 1967.godine, Zdravka je tada bila djevojčica.
"Sjećam se da je cijela škola išla na male radne akcije. Znači umjesto sata tjelesnoga, doveli su nas u prirodu gdje je bila navežena zemlja, ravnalo se sve, a mi smo dobili one velike valjke, koje smo vukli sa sobom, lopate i tako. Nama je to bilo jako zanimljivo druženje, a bilo je i korisno", kaže Zdravka.
Danas se park proteže na 9 hektara, prošlog je stoljeća zasađeno oko 8000 mladih stabala. Uz očite dobrobiti zelenila u gradu, park kao javni prostor godinama stvara i oblikuje identitet zajednice koja ga koristi.
"Park je nama bio dobro mjesto za druženja. Društvo, osnovnoškolsko i srednjoškolsko se nalazilo gdje je sada dječji park. To smo mi zvali rupa i postojale su samo klupe. I tu smo mi dolazili, dečki s gitarama, malo smo se družili, uzeli bi malo vina, pive i to su bili naši nekadašnji izlasci", kaže Zdravka.
Bez obzira na to je li riječ o akciji koja je pokrenula cijelu Hrvatsku ili o životnoj misiji jednog čovjeka da sebi i nama ovaj grad učini ljepšim mjestom za život, trebamo paziti na stabla i šume.
"Ne treba, ljudi, saditi 10 stabala. To sam ja, malo pretjerujem. Dovoljno je jedno, jedno u jesen i jedno u proljeće. I onda ćete sebi kupiti neizmjernu sreću. Prvo kada gledate stablo kako lista, kako cvjeta eventualno, a posebno kada možete sjesti u njegov hlad", kaže Vladimir.
"Jer samo jedno stablo proizvede dovoljno kisika za godišnje potrebe 4 osobe, šume su dom oko 80 posto svih kopnenih biljaka i životinja, a u posljednjih 30 godina izgubili smo više od milijun četvornih kilometara zelenih oaza. Zato - ne budi panj!
