arti-201005040402006'Mi smo maksimirski Bonnie i Clyde', 'Policija nema pravo na osvetu', 'Žilina u Hrvatskoj', 'Ciperalili ljude do nesvijesti'..., samo su neki od naslova priča desetaka Zagrepčana, koji nisu huligani, a pretučeni su i poniženi na maksimirskom stadionu 1. svibnja.
Derbi je ponudio sve osim nogometa, a tužne brojke ni najmanje ne dočaravaju strah za život koji je te večeri vladao Maksimirom. Najmanje su se plašili pravi huligani, a najviše obični 'obiteljski' navijača koji su osjetili deblji kraj policijske palice.
arti-201005040201006Sve je počelo na istočnoj tribini, onoj obiteljskoj, gdje dolaze i očevi s kćerima, kao što su pokazale fotografije i snimke sada već poznatog zagrebačkog tateka koji je jedva uspio pobjeći iz kaosa s djetetom.
Upravo su tu zapaljene te dvije fatalne baklje i policija je u skladu s ovlastima imala pravo ući na istočnu tribinu i privesti osumnjičene. Pitanje je, međutim, koliko je to bilo u interesu reda i mira. Od samog početka susreta bilo je jasno da će na proslavi naslova prvaka biti zapaljenih baklji. Je li netko unaprijed dao naredbu da se starta već na prvu bengalku, i to nemilosrdno, gaženjem i batinanjem kao što je sve počelo na Istoku?
arti-201005020244006Pretučeni mladići, djevojke, očevi, pa i poneka bakica, dakle ne huligani, tvrde da je bilo upravo tako. Tvrde da su interventni organi palicama mlatili sve po redu, bez puno biranja, vođeni mržnjom, čak i prije nego je tragično stradao njihov 33-godišnji kolega Kristijan Trokter.
Ovo je svjedočenje stanovite Mirjane, koja je naslov prvaka željela proslaviti s dečkom na Sjeveru.
"Jeste li kada doživjeli nepravdu? Znate li kako je to kad vam se ne vjeruje? Jeste li ikada doživjeli to da ste u pravu, a da toliko toga govori protiv vas? Ako niste, možete biti sretni, jer to boli… Tu više nije riječ o huliganima. Na sjeveru su bili nazočni i djeca, i žene, i obitelji, i cure, razna populacija. Pa kako jedan policajac može bacat stolice i baklje na te ljude, oni su tu da osiguraju red, mir i da se svi osjećamo sigurno!
Ne želim opravdavati navijače koji su reagirali nasiljem, nisu smjeli, ali policija je imala glavnu ulogu, oni su trebali smirivati situaciju, od njih se to očekuje, ali oni su postupili suprotno, udarali su koga su stigli, psovali, galamili, bili bahati i arogantni!! NASILNI I AGRESIVNI!!!
Na kraju utakmice dogovor je bio da svi zajedno krenemo kroz rotor prema izlazu. Tako je i bilo. U jednom trenutku vidjela sam kako se minimalno četrdesetak policajaca zatrčalo prema nama, s pendrekom u položaju za udaranje.
Svi smo počeli trčati, tražiti izlaz da pobjegnemo od policijskog nasilja, ali ja sam bila u grupi koja to nije uspjela. Stisnuli su nas uza zid i staklo na rotoru, toliko su nas tiskali, a istovremeno i udarali, da sam ostala bez zraka. Čuli su se jauci djece, curica, dječaka pa i mene. Čekala sam trenutak kada ću se onesvijestiti jer sam hvatala zadnje atome zraka. U tom trenutku puca staklo, svi padamo. Jedina pozitivna stvar u tome je što sam barem došla do zraka.
Ali njima to nije bilo dovoljno! Svi oni koji su pali kroz to staklo, ostali bez obuće, e oni su još dobili čašćenje s pendrekom, toliko žalosno i jadno, suze su mi počele teći, ali od jada i bespomoći, a ne od bolova!
Počela sam trčati prema dolje, a kad tamo se skuplja policija i samo udara pendrekom kako smo izlazili iz rotora. Nisu gledali koga udaraju, niti kako jako, samo su nas mlatili kao stoku! Došla sam do izlaza, vidjela sam da je nekolicina njih krenula prema meni, počela sam vrištati i trčati samo da me ne udare, ali nažalost našli su oni druge žrtve. U trku sam prelazila cestu, kad čujem iza sebe:
Zatrčala sam se u "Jurju", po putu ljudi na podu, isprebijani, krvavi u plaču i strahu... ušla sam unutra, stala kraj šanka, kad evo njih i u Jurji. Ulazi policajac urlajući sa šakama u zraku, pazite ovo, njegov kolega je stajao iza njega i smirivao ga, nemoj nemoj, u njegovim očima sam vidjela taj bijes i mržnju...
Digla sam ruke u zrak i govorila:
"Molim vas nemojte!", a on je urlao iz petinih žila i sve nas izbacio van. Ovo je ništa što sam sve doživjela i osjetila tu subotu. Jad i nemoć ljudi u odnosu na brutalnu policiju!"arti-201005020230006Ovakve priče preplavile su internetske forume posljednjih dana. Činjenica je, međutim, da na forumima ima skoro jednaki broj i suprotnih mišljenja. Ljudima su se, jednostavno, huligani popeli na vrh glave. Previše je posljednjih godina bilo njihovih bolesnih ispada, kako u Hrvatskoj, tako i kada god prijeđu granicu.
arti-201005030869006A čini se da su najviše dojadili policiji. Dozlogrdilo im je konačno ove subote stalno izvlačiti deblji kraj, a kada su čuli kako im je tragično stradao kolega, zakon se provodio u djelo 'do najsitnijeg zareza'.
arti-201005040751006Ipak, problem je što postoje više nego opravdane indicije da su i sami kršili zakon. Propucanog navijača Dinama držali su, po vlastitom priznanju, sat i pol vremena u stanici, a Hitna pomoć stigla je kad je mladić već bio na samrti. Mlatilo se oko stadiona nakon utakmice, po kafićima, po ulicama, koga god se stiglo, pričaju svjedoci. Ako je policija te večeri bila faktor straha do te mjere da su držali ranjenog čovjeka sat i pol bez liječničke pomoći, što god da je napravio, onda su se ponijeli jednako kao i huligani koji ne priznaju nijedan zakon osim zakona osvete. Odgovorni za to moraju snositi sankcije, isto kao i krivci s druge strane. Evo što o svojem dijelu odgovornosti zasad kažu u policiji.
