<p<
Na njemu već godinama vladaju ? stanodavci, kojima se ulaganje u nekretninu u Zagrebu, definitivno isplatilo. Oni, naime, sami određuju koliko će koštati i u kakvom će stanju biti stan koji će iznajmiti. Kada ga iznajme, iz mjeseca u mjesec nesmetano ubiru stanarinu, režije plaćaju podstanari, porezna uprava ništa ne zna... a trebalo bi da zna. Jer, iznajmljivati stan ili kuću dodatni je prihod na koji bi se morao plaćati porez. Koliko stanodavaca to zaista i čini, govori brojka legalnih postanara. Sve se ostalo zove utaja. No, tu počinje začarani krug. Jer, kada bi stanodavci i počeli plaćati porez, to bi uz neke pozitivne, izazvalo i jednu negativnu pojavu ? rast cijena stanova. I opet bi podstanari, kao i do sada, izvukli kraći kraj.
Cijene zagrebačkih stanova variraju s obzirom na lokaciju i "luksuznost" koja se nudi. Uvjerljivo je najskuplji gradski centar, slijedi ga Jarun, a u posljednje vrijeme i Novi Zagreb. No, najjeftinija cijena jednosobnog, a za život pristojnog stana u Zagrebu je 300, dvosobnog 500, a trosobnog 600 njemačkih marka. Ponuda je prilično bogata, no često je upitna njezina kvaliteta. U oglasnicima se, naime, može pročitati: "iznajmljujem stan bez kupaonice", u nekima je oglasima topla voda navedena kao nešto što se ne podrazumijeva, a stanodavci često izražavaju i želju da stan iznajme "vikendašima" ili ljudima koji u njemu neće boraviti baš često. A tu je i prijava boravka koja se obavlja na policiji... Ako podstanar nema prijavljen boravak u stanu gdje živi, policiji će (ako ga uhvati) platiti 150 kuna kazne.
Kada smo stanodavce telefonski upitali hoće li nas prijaviti ako iznajmimo njihov stan, odgovarali su: "Što ja znam, nismo baš tak` prijavljivali", "pa nismo baš o tome razmišljali", "nismo to nikad radili", dok je tek jedan odgovorio da to zaista nije problem. No, ono što zna biti problem jest traženje stana. Mučan proces počinje kupovanjem oglasnika, telefoniranjem, dogovaranjem, odlaskom do stana... To su prije nekoliko godina uvidjeli ? današnji vlasnici agencija specijaliziranih za traženje stanova. Za proviziju od 30-ak posto tražit će stan umjesto vas. Vi ga morate samo doći vidjeti i ako vam se sviđa, unajmiti. (Uz nužan oprez, jer događa se da jedan stan dođe istovremeno vidjeti petero ljudi, a u agenciji vam tvrde kako baš vi imate prednost kod odabira stana i vi im za to dakako plaćate spomenutih 30 posto.)
I na kraju pitanje koje, sigurni smo, muči sve podstanare ovoga svijeta: "Kako do vlastitoga stana?" U potrazi za odgovorom, neki su bili vrlo domišljati. A njihove se metode mogu učiniti i moralno upitnima. Riječ je o ovakvome tipu oglasa: "Nudim doživotnu skrb starijoj osobi u zamjenu za stan ili kuću."
Možda je etičnije rješenje stambena štednja. Etičnije, ali i dugotrajnije. Recimo da u stambenoj štedionici mjesečno štedite 2 tisuće njemačkih maraka. I tako dvije godine. Nakon tog perioda (to je najbrža stambena štednja) ušteđeni će vam novac biti polog za neki od izuzetno zahtjevnih i isto toliko nepovoljnih stambenih kredita.
