Prvi hrvatski sportaš od svjetskog formata koji se doista vratio, ne samo preko ljeta i ne tek igrati košarku, nego i živjeti u domovini, govori za Playboy o svom postupku: treba li za takvu odluku još nešto osim pozitivne ludosti koja, po njemu, resi veliki splitski sportski trio Rađa - Kukoč - Ivanišević, i kako, zapravo, izgleda život iz perspektive čovjeka koji je, kaže, zaradio dovoljno da ne mora više maknuti ni malim prstom, a svejedno može svake godine ići brodom na Karibe!
?Volio bih da me ljudi pamte kao čovjeka koji nije volio gubiti?, tim riječima stavio je u zimu 1997., Dino Rađa točku na zadnje od dvadeset Playboyevih pitanja. U tom su se trenutku i karijera i privatni život jednog od tri najbolja hrvatska košarkaša svih vremena doslovce okretali naglavce: nakon četiri godine Dino je ostavio NBA, vratio se u Evropu, prošao kroz razvod braka i započeo novu vezu s Viktorijom Đonlić. Ukratko, za dvadeset pitanja tada je toga bilo dosta, čak možda i previše za sugovornika poput Rađe, koji vlastitu intimu štiti uljudno, ali zato ne manje odlučno. Danas, kad mu je život neusporedivo spokojniji, valjda ni šezdeset pitanja u velikom intervjuu ne bi bilo dovoljno za Dina Rađu. Kako to?
Hoće li čovjek koji i danas, u trideset i trećoj godini i pri kraju svog igračkog puta, vrijedi 2,000.000 dolara po sezoni otići kao definitivni košarkaški pobjednik - i kada - još je neizvjesno, no jedno je sigurno: sam čin kojim se Dino odrekao tog novca i vratio u Hrvatsku odigrati domaću ligu za Zadar, presedan je za čudesnu generaciju vrhunskih sportaša koji su, ruku na srce, ipak još i danas najefektnija legitimacija kojom možemo mahati pred nosom takozvanog velikog svijeta: Kukoč, Ivanišević, Boban, Šuker... i, dakako, Dino!
Neven Bertičević, koji je za Playboy odradio veliki intervju s Dinom, ovdje je pouzdani svjedok. Još, naime, pamti epizodu s Olimpijskih igara 1996.: ?U Atlanti sam sreo čovjeka iz Bostona, jednog od rijetkih kojem nisam morao ponavljati odakle dolazim. Čim je čuo Croatia, uzvratio je ?da, čovječe, znam - Dino Rađa?.? Priča dalje Neven:
?Brod je na prvom vezu i čeka, poput mog sugovornika - kraj sezone. Priča o jednoj velikoj karijeri, o deset velikih godina: Split, Evropa, NBA liga, Evropa i opet doma. Doma je za Dina, barem ovih mjeseci Zadar, iako je često u Splitu: ?78 puta sam ove sezone prošao od Zadra do Splita autom.? Dan kasnije doznat ću i zašto.
Popodne je Dino bio u Zadru, odradio trening i zakazao mi sastanak za deset i po navečer. Društvo, osim Viki, meni uglavnom nepoznato. Dino Rađa govoriti će kasnije o svom krugu prijatelja, a posebno strasno o mjestu gdje smo sjedili. To je ?Koralj? u splitskoj marini ACI. Utorak navečer u ?Koralju? nema gužve, opet, svi koji su dolazili i odlazili, zastali bi pored našeg stola, ?ideš, vidimo se sutra?. Na jutarnjoj kavi, naime, ali jutro je za Dina Rađu negdje oko podneva. Dino bi bio idealan novinar. Navečer do ?neke ure?, ali može i iza ponoći. I ujutro - u podne...
Priča o karijeri koja se rodila s velikom generacijom na Gripama. Priča o dva čovjeka, koji su tada, kasnih osamdesetih, za Evropu bili ono što su Michael Jordan i Scottie Pippen bili u Chicago Bullsima i NBA. Konačni pobjednici. Toni Kukoč i Dino Rađa. Dino Rađa osvojio je gotovo sve. Pogotovo u Splitu: prvak Jugoslavije, kup, prvak Evrope. Ni u Messageru nije ostao bez trofeja, iz Rima je otišao s Kupom Koraća. NBA liga ga nije mazila, ?nikad nisam mogao shvatiti igračče koji su bili ravnodušni nakon poraza?. No, onda je stigao novi dan. I nova utakmica. Shvatio je da u NBA nema vremena razmišljati o porazima. Opet, ostvario je san, shvatio da može igrati i tamo i vratio se Evropi kao pobjednik. Dva naslova prvaka Grčke s Panathinaikosom.
S reprezentacijom je, kao i Toni i Dražen, osvojio sve, sve osim olimpijskog zlata. No, u vremenu Dream Teama zlato je relativan pojam. Definitivno jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, čovjek koji je uz Dražena i Tonija gurnuo Hrvatsku na naslovne stranice.
U utorak navečer rastali smo se negdje iza ponoći. U srijedu smo nastavili razgovor na kavi. Podne u ?Koralju?. Očale nije skidao, ?rano je, tuče sunce?. I kad smo popili prvu kavu, došao je sin Duje. Brod se također zove Duje, ali brod, iako je velika ljubav, ne može ni blizu trogodišnjaku.?Ne znam jesi li vidio moje slike kad sam bio mali, isti ja.? Duje je najveća ljubav Dina Rađe, dovoljno je bilo pet minuta: ?Koga tajo voli najviše na svitu? Mene. Koga Duje voli najviše na svitu? Mamu i tatu. Bravo sine.? Shvatio sam zašto je dvaput tjedno u Splitu. Duje...
Rastali smo se u vrijeme ručka. Opet su svi na odlasku navratili, ?di si, vidimo se?. Nešto poput doma, na kraju, tu je brod, a Dinu je, barem ljeti, brod sve. Ja sam otišao doma na bakalar, ?nisi ni ti lud?, Dino je ostao. Malo blitve i dvi lignje. Onda je pitao Duju, ?hoćemo li malo ubit oko popodne?. Hoćemo. Navečer je na svojim Gripama, ali u drugom dresu, odigrao još jednu utakmicu. Jednu od posljednjih u velikoj, velikoj karijeri. Iako, siguran sam, nije rekao ?da?, Dino će odigrati još jednu sezonu. Doma ili vani - svejedno. I otići u legendu. Hrvatski i svaki drugi Hall of Fame...
PLAYBOY: Misliš li i danas da je tvoj bivši igrački kolega Goran Sobin najsret-niji čovjek na svijetu zato što radi ono što je uvijek želio?
RAĐA: I dalje mislim tako. Nikad ga nisam čuo ronzati o vremenu koje je prošlo: ono, ?mogao sam još nešto zaraditi?, ili ?mogao sam biti nešto u košarci?. Priča mu je uvik ista, ?danas sam izvadio brod, pa ga piturajem, pa ću na ribe?. Vidiš na njemu da gušta. Ma slušaj, promijenio je stan samo da može na većem balkonu roštiljat.
PLAYBOY: Veliki sport, kažu, nudi sve što si uvijek želio - ali i ponešto uzima?
RAĐA: Ja sam, ne samo kroz košarku, ostvario neke svoje snove. S godinama sprintaš, uporno sprintaš, pa malo sma-njiš, na kraju hodaš, ali si još tu. Nema više svakodnevnog opterećenja, iako moram trenirati. Na sreću, nije mi se dogodila neka kapitalna ozljeda. Nekako sebe vidim u ovom gradu. Ima puno stvari koje možeš raditi, iako o tome nisam previše razmišljao. Košarka je još uvijek broj 1...
PLAYBOY: Nedostaje li nešto...
RAĐA: Naslov prvaka. Ništa više, samo naslov prvaka.
PLAYBOY: Vratio si se u hrvatsku košarku, ali i u Hrvatsku. Dakle, ne samo igrati, nego i živjeti! Poslije Rima, Bostona, Atene, na što ti se ovdje bilo najteže adaptirati?
RAĐA: Znaš što mi najteže pada? Kad odem u Sloveniju i vidim koliko su oni ispred nas. Da ne pričam o nekoj Špa-njolskoj, Italiji ili Njemačkoj. Idem materi doma i vidim čovjeka kako kopa po kontejneru. I kako ćeš sad biti sritan taj dan! Netko možda može, ja ne. Ljudi misle: Dino ima lovu, njemu je lako, a opet nije tako. Ne mogu biti sritan ako su svi oko mene u kurcu...
PLAYBOY: Split je i tu nešto posebno, mislim na reakcije na takvo stanje...
RAĐA: Misliš na ono što se događa po nogometnim stadionima? Mora postojati razlog, nismo preko noći poludjeli i postali divljaci. Ljudi nemaju novaca, loše se živi. Ljude je za razumit, malo sitnih stvari skupa čini veliku, jer se sve sitne događaju s razlogom. Da svak ima, recimo, tisuću maraka plaću i da to dobije svaki misec, ne bi bilo te mržnje između sjevera i juga, jer bi svi bili zadovoljni. Ima plaću, ima svoj mir, ima kruva svaki dan. Kad čovjek to nema, onda frustracije liječi na svoj način. To je kao s pijancima. Jedan je agresivan, drugi piva od sriće, a treći se umiri.
PLAYBOY: Opet, prvi si vrhunski sportaš koji se vratio doma iako je mogao vani zaraditi više. Nitko još nije propustio dolar više, iako svi znaju reći: doma je najljepše...
RAĐA: Ne znam za druge, ali ja sam vani mogao uzeti dva milijuna više nego u Zadru. Dva milijuna, tu negdje. Sada, godinu dana kasnije, kad god sam pomislio na to, ni jedne sekunde nisam zažalio. To što mi je pružila ova godina, to nitko ne može platiti. Ne može se opisati ričima. Primaju te kao brata, gdje god dođeš, od samoposluge do policije, svima je drago. I to vidiš da nije poza, nije falš, iskreno je, iz srca, iako su i oni ludi na svoj način.
Nakon poraza od Cibone bilo je ?triba ih istuć?, ali kad sjedneš, objasniš koliko smo napravili ove godine, sve je opet dobro. Oni to toliko emotivno doživljavaju, nije im za zamjeriti kad ponekad pretjeraju. Slušaj, igramo s nekim bezveznim Cipranima, vodimo 40 razlike, dvorana puna, oni minutu prije kraja navijaju kao da je finale play-offa. To samo možeš doživjeti u Zadru. Posebni su, duhoviti na svoj način.
PLAYBOY: Recimo, sjednete za isti stol ti, Šuker, Boban, Toni - bi li im bio spreman ponuditi slične argumente za povratak, iako vani mogu uzeti više?
RAĐA: Sigurno, sigurno. Ne mogu reći da bi tako bilo u Splitu, Zagrebu, ali otići i godinu dana igrati u Zadru meni je vrhunac karijere. Uz sriću koju također ne možeš platiti. Mogu malog vidjeti dva puta tjedno. A to mi je iznad svega.
PLAYBOY: Kako je to zapravo točno izgledalo s tvojim povratkom?
RAĐA: Ništa nije slučajno, nekoliko posljednjih godina uporno sam razmišljao o povratku, rekao sam to nekim ljudima u Splitu. Pogotovo nakon razočaranja koja sam doživio u Ateni. Odlučio sam otići u trenutku kad sam pregovarao s Olympiakosom, inače najljućim rivalom mog tadašnjeg kluba Panathinaikosa.
U Olympiakosu su pokušali oboriti cijenu u odnosu na ono što vrijedim u Evropi, a ja sam smatrao da moram dobiti kunu više od najbolje plaćenog igrača u Grčkoj. Ispod toga nisam htio ići, oni su otezali, ne znam što su mislili, ali me sigurno nisu dobro poznavali. Onda sam u Splitu slučajno naletio na Buru (trener Zadra, Ivica Burić, op. a.). Pita me što ćeš dogodine, tako, riječ po riječ, i u jednom trenutku kaže: dođi u Zadar. Ne znam jesam li ga šokirao odgovorom, ali rekao sam - hoću. Znaš, ona varijanta, ako nađeš nešto bolje do početka sezone, uvijek možeš otići. Iako je to sve bila neka zajebancija, kaže on: potpiši. Ako ne nađeš nešto bolje, bolje ti je igrati u Zadru. Povratak, to mi se dugo vrtilo po glavi, iako tada nisam razmišljao o Zadru. Italija bi bila najbolja opcija, blizu je doma, ali neka momčad koja ne igra Evropsku ligu da povremeno mogu uteć vidit malog. Onda se dogodio Zadar, kad sam čuo što se u gradu događa nakon potpisa, to je bio kraj.
Kad su u Olympiakosu shvatili da ne blefiram, nudili su svašta, odštetu Zadru, meni koliko god sam tražio, ali zakasnili su. Jednostavno me povukao taj Zadar, sve što se događalo kad su čuli da dolazim, ponekad je to važnije od novca. I nemoj me pitati zašto. Dođi u Zadar i vidjet ćeš, nije to lako opisati...
PLAYBOY: Može li netko, tko je bio deset godina građanin svijeta, stvarno reći da je Hrvatska dobro mjesto i za povratak, a ne samo za ljetovanje?
RAĐA: Najlakše je dić ruke i reći: jebiga, mi smo u kurcu. Hrvatska ima ogromnu perspektivu, neviđene mogućnosti. Jedino svojom glupošću možemo sve upropastiti, čak i šansu za priključak velikoj Evropi. Iako, nisam toliki pesimist, sve će doći na svoje.
PLAYBOY: New York ili Pariz, dakle, nisu životni ideal Dina Rađe?
RAĐA: Evo, vidiš, ovdje sam svaki dan, u ovoj lučici, tu mi je lipo, stvarno ne mogu zamisliti da živim negdje drugdje. Bez obzira na situaciju, koja će se, nadam se, popraviti.
PLAYBOY: Ostvario si ono o čemu većina običnih smrtnika uglavnom sanja. Imućan si, situiran - je li ti problem govoriti o novcu? Što ti zapravo novac znači?
RAĐA: Dovoljno, dovoljno sam zaradio, iako ne želim govoriti u kakvom je stanju moj konto. A što mi znači? Ništa više od mirnog života. Znaš, svi se uvijek uhvate za cifre, kažu Dino je potpisao 5 milijuna dolara za sezonu s Bostonom, ali zaborave da 50 posto od tih milijuna nisam ni vidio. U startu ih nisam vidio.
Tamo možeš sve zajebati osim poreza. I ako zajebeš - najeba si. Uzmu odmah 50 posto, pa kasnije vrate ako ima što za vratiti. Nikad ti nisi dužan njima, oni će vratiti na kraju godine, ali samo ako moraju. Zaradio sam dosta, iako su ljudi skloni pretjerivanju.
PLAYBOY: Dovoljno da do kraja života ne moraš ništa raditi?
RAĐA: Mogu i tako, iako, kad prestanem igrati, kad prestane stizati na konto, neću moći svake godine mijenjati brod, niti svake godine kupiti neki bijesni auto, ali da ću moć? svake godine otići na Karibe - moći ću. Dovoljno za dobar život.
Zaradio sam, ali i potrošio, iako nisam previše zahtjevan. Nisam od onih koji stavljaju u ččarapu, volim živjeti dok sam relativno mlad, neću valjda čuvati lovu za vrijeme kad budem imao 60, 70 godina i stat doma gledati televiziju. To mi nije potrebno...
PLAYBOY: Evo nas, dakle, kod stvari koje čine život ljepšim. Tu je brod , ako se to uopće može nazvati običnim brodom. Jedva stane na vez, pravo čudo...
RAĐA: Sve je to stara priča. I brod i BMW. Rekao sam ti, nisam pretjerano zahtjevan tip, sutra mogu sjesti u Clio i voziti ga do kraja života, apsolutno bez ikakvih problema. Uopće ne patim od toga da sjednem u Ferrari, izbacim ruku i đirajem po gradu, da bi netko rekao vidi kakav auto ima Dino.
PLAYBOY: Kakav je tvoj odnos prema stvarima koje novac može kupiti?
RAĐA: Ne znam, auto stvarno volim, iako se nisam rodio u BMW-u, još manje u svilenim lancunima. Prvi auto koji sam vozio bio je Peugeot 404 star 20 godina, mogao bih opet. Kad bi mi netko stavio nož pod grlo, ako se nečeg ne bih mogao odreći, onda je to samo brod. Može biti i manji, ali brod i more, to je nekakva ljubav. I budućnost.
PLAYBOY: Jesu li najbolje godine prošle, ili tek dolaze?
RAĐA: Ovisi. Što se tiče košarke, čini mi se da ove godine igram nekako zrelije. Najmanje sam gladan nekih svojih performansi, više gledam oko sebe, pomoći nekom drugom, mlađem. Jednostavno, nisam opterećen Rađom. Devet godina sam bio vanka, tamo se moraš dokazivati svaku večer, moraš uvjeriti gazdu da je platio pravog. Ovdje sam došao posve neopterećen, mogu dati 2 ili 44 koša, uopće me ne zanima.
PLAYBOY: A ono iza košarke, što tek dolazi...
RAĐA: Je, tek sam zadnja tri lita osjetio što znači biti slobodan. Iako ne možeš tri miseca zaustaviti mašinu i reći: sad ću se pripremati. Moraš svaka dva, tri dana otići na Marjan, ili u teretanu, nikad ne možeš do kraja ugasiti mašinu i reći: sad ću tri miseca svirati kurcu. Jednostavno, ne smiješ se zapustiti. Ali kad prestanem, ono najbolje sigurno dolazi.
PLAYBOY: Znači li to da više nećeš trapiti tijelo strogom disciplinom?
RAĐA: Svi mi kažu da ću biti debela krava kad se ostavim košarke. A ja ću za dišpet biti još mršaviji nego danas. Ne pada mi na pamet ostaviti se sporta. Imam sve doma, imam teretanu, sve što mi treba.
PLAYBOY: Sauna još nije potrebna? Mislim na saunu iz one tvoje televizijske reklame...
RAĐA: Ne, trčanje te održava zdravim, sve ostalo je, uglavnom, finta.
PLAYBOY: Vrhunskom sportašu nužna je samodisciplina. U čemu ti je najteže bilo postići takvu samodisciplinu?
RAĐA: Najteže je kad se svi kupaju, a ja moram na Roglu. Na pripreme. I onda ti dođu nakon 10 godina i kažu: tebi je lako, ti imaš para. A sve se drugo zaboravi. Tako, neke stvari, navečer ekipa ode u đir, zajebancija, popiju nešto, a ti moraš u neku uru doma. Uvik ima neka granica do koje možeš ostati vani.
PLAYBOY: To je, dakle, najveće iskušenje s kojim si se susretao? Zar ništa drugo: piće, kocka, drugi poroci...
RAĐA: Tako nekako. Znaš, uvijek sam volio biti najbolji, najbolji onoliko koliko sam ja mogao otići daleko. Nikad nisam dopustio da mi nešto pobjegne jer sam popušio 10 cigareta previše ili popio dva whiskeya previše. Pušim cijeli život, ali nisam od onih koji će popušiti kutiju. Vidiš, tu je, ali još nisam zapalio. I kad sam otišao u NBA ligu, rekao sam: nema pušenja. Ništa do kraja sezone. Jednostavno, moram tako. I kad je došao posljednji dan, kupim kutiju, stavim je u džep i nakon posljednje utakmice - zapalim.
Nikad nisam proveo tri noći u điru i onda rekao: možda bi bilo bolje da sam išao doma spavati. To je, možda, pizdarija, ali uvijek sam bio profesionalac, sto posto profesionalac.
PLAYBOY: A ventil za pražnjenje?
RAĐA: Volim malo brže voziti, ali nikad nisam ugrozio promet, nikad nisam ušao u škare. Malo brže, to da, ali život bez rizika. Ili kad ronim. Lipo je uvatit ribu, ali moja glava je prva.
PLAYBOY: Manjka li ti adrenalina na kraju karijere, čime ćeš ga kompenzirati?
RAĐA: Ne, neće mi nedostajati, ovi ludi Zadrani nekakvim su vibracijama sposobni da ga prebace koliko treba. Jedino se bojim kud ću s viškom vremena kad se ostavim košarke.
PLAYBOY: Tri su velika splitska sportaša: Toni Kukoč, Goran Ivanišević, Dino Rađa. Ako je Goran poznat kao živac, Toni kao good guy, što je onda Dino Rađa?
RAĐA: Slušaj, ja sam zajeban karakter do temelja. Oni koji žive u mojem okruženju to mogu najbolje reći. I ja sam toga svjestan. No, bez te crte ne bih mogao napraviti ono što sam u košarci ostvario.
PLAYBOY: Hajde, budi malo određeniji s tim ?zajeban?...
RAĐA: Što znači zajeban? Kad nešto odlučim, onda je to tako, bez obzira na to što znam da ponekad nisam bio u pravu. Opet idem svojim putem. Kad su me ?89. uzeli na draftu, išao sam u Ameriku iako su svi bili protiv toga. I otac i mater i svi živi. Cili grad. Ali, jebi ga, ja sam iša. To je bio moj put. Ili neke situacije na treningu, radili bismo Zmaj i ja...
PLAYBOY: Tko je Zmaj?
RAĐA: Krolo (Rađin kondicijski trener, op. a.). Kaže mi da moram istrčati dionicu za 9 minuta, a ja sam tada najbrže mogao u 10 minuta. Kažem: ja to ne mogu, jebi ga, onda dođem za 8:50, padnem u nesvijest, pjena na usta, ali ja to moram. Da nisam takav, pozitivno lud, sve sa mnom možeš zaboraviti. I još nešto, moraš imati golemu izdržljivost na bol. Ja to imam.
PLAYBOY: Dobro, što bi onda uzeo od Ivaniševića i Kukoča?
RAĐA: Što bih uzeo od Zeca, od onog ludonje? Njegov je sport zajeban, nas je ipak deset u momčadi. Možeš popričati, posvađati se, možeš se dogovoriti, može te netko izvući. On je sam, toliko godina, stalno je na tom jebenom terenu sam. Kad se iznervira, nema nikog tko bi mu rekao: ?Stani malo, smiri se.? Onda pukneš, non-stop drugi, četvrti, drugi. A sam si, za popizdit. Iako on sam sebe uništava. Zec je jednostavno self destructive, popizdim kad ga gledam.
PLAYBOY: Ali, da nije takav, ludonja kako ti kažeš, nepredvidljiv, ne bi nikad došao ondje gdje jest...
RAĐA: Ne bi sigurno, kako ćeš biti drugi na svitu uz zajebanciju, nije Zec slučajno deset godina na vrhu. Nema sporta u kojem možeš toliko trajati ako nisi pravi. Kilometre je pretrčao, tone podigao, a to je dosta samo za početak.
PLAYBOY: Toni je drukčiji tip. Drukčiji i od Ivaniševića i od Rađe?
RAĐA: Toni je miran, njegova igra nije kao moja...
PLAYBOY: A kakva je to tvoja igra?
RAĐA: ...moja je igra snaga, plus nekakav šarm. Toni, naravno, ima više toga šarma, te lucidnosti, poteza, što publika voli...
PLAYBOY: Opet, kad bi im mogao nešto posuditi od sebe, što bi im posudio?
RAĐA: Zecu bih posudio glavu, to bi mu možda pomoglo da dođe do broja 1, da osvoji Wimbledon. Možda govorim pizdarije, to je samo moje mišljenje, ne kažem da bi bilo tako. Nisam ja neki teniski stručnjak. Ali, s vremenom sam sazrio, dosta sam jak u glavi.
PLAYBOY: A što bi Rađa preuzeo od njih?
RAĐA: Što bih uzeo? Goran je veći fizikalac, prirodni fizikalac. Isto kao i Toni. Ja sam samo velikim radom došao do nekakvog vrha, deset godina teškog rada s Krolom. Da sam imao njihove fizikalije, tko zna, možda bih danas bio dvaput bolji košarkaš.
PLAYBOY: Postoji li zajednička crta među vama trojicom, nešto što će definitivno povezati Kukoča, Ivaniševića i Rađu?
RAĐA: Imamo tu zajedničku crtu da smo svi pozitivno ludi. Crtu bez koje jednostavno ne možeš biti vrhunski. Kad je najteže, iskoči ono ludilo koje nosiš u sebi. Kad sve ide u kurac, ti se jednostavno izdigneš iznad svega. Oni luduju, tebe ništa ne dira. Ni protivnik ni publika, jednostavno si u svom filmu, ideš dalje. Samo pozitivno ludilo.
PLAYBOY: Kad bi provalnici pohodili kuću Dina Rađe i usput pokupili kasete, što bi našli? Ako se već ne bi ponovio slučaj Pamele Anderson i Tommyja Leeja...
RAĐA: E, to neće naći, sigurno. Istina, u mene doma ima svega, 300, 400 filmova, dosta košarke. Ima i pornića, ali to ionako može unajmiti u svakom videoklubu. Ništa spektakularno...
PLAYBOY: Jednog dana kad sinu budeš vrtio neki video, što ćeš mu pokazati? Jugoplastiku, Barcelonu ?92, Boston...
RAĐA: I Kup sa Zadrom...
PLAYBOY: Toliko je velik?
RAĐA: To su tri najemotivnije stvari. Jugoplastika u Evropi, srebro iz Barcelone i Kup sa Zadrom u Zagrebu. München smo osvojili kad se nitko nije nadao. Sve ovo ostalo, prvo osvojeno prvenstvo ima neki naboj, međutim, osvojio si doma, očekivalo se. Ali u taj München išli smo kao u ralje, bacilo nas u lavlji kavez, a mi ostali - živi.
Profa (Aleksandar Nikolić, pokojni košarkaški trener, op.a.) nam je došao u svlačionicu samo s jednom porukom: nemojte se osramotiti, nemojte izgubiti 20 razlike. A mi smo došli, kao totalni anonimci, i osvojili Kup prvaka. I taj doček u Splitu. Ne možeš zaboraviti. Barcelona? Nacionalni naboj bio je enormno velik, u polufinalu s Rusima bili smo u rupi, minus 7 koševa dvije minute prije kraja. Okrenemo rezultat, finale s Dream Teamom, opće ludilo u glavama, pogotovo što si okrenuo utakmicu pod tim golemim nabojem.
I još taj Zadar, meni je to bilo ogromno zadovoljstvo. Kad vidiš da netko to toliko voli, doći u situaciju da dobiju Cibonu u Zagrebu, kad vidiš koliko su sritni. I ona kolona koja nas je čekala na Masleničkom mostu, napravili su branu, nitko nije mogao proći. Slučajni prolaznik bi pitao: što je ovo, neka invazija?
Toliko sam to želio dobiti za njih, ne za sebe. Meni to nije bilo nešto najveće, toliko sam toga osvojio u karijeri. No, toliko emocija mora na rang-listu među prva tri.
PLAYBOY: Katkad se čini da osjećaš veliku odbojnost prema NBA ligi, otišao si, ako se tako može reći, razočaran?
RAĐA: Pazi, NBA liga je meni dala sve što sam tražio. Mogućnost da provjerim koliko vrijedim. Znao sam da vrijedim na evropskom nivou, ali na svjetskom? To sam tek morao otkriti. Imao sam nesreću da me na draftu uzeo klub s najvećim imageom, 16 puta prvaci NBA lige, to će, možda, netko dostići za 100 godina, ali klub koji nije pružao mogućnost da napraviš nešto više. Nešto posebno. Za razliku od Tonija, koji je imao sriću da ga uzme klub koji je imao Jordana i Pippena. Nisam bio prvak, ali kad sam odlazio u Ameriku, nisam imao neke snove, htio sam jednostavno doznati koliko vrijedim. I to su mi pružili, da igrački dosta ostvarim, ne kao neki prolaznik, nego igrač o kojem se tri godine pričalo u Bostonu.
PLAYBOY: Kakva je danas evropska košarka u odnosu na vrijeme kad je Jugoplastika šokirala Evropu u Münchenu?
RAĐA: Promijenila se, dosta se promijenila. Prije je bilo 100 koševa svaki dan, iako smo i mi znali živjeti od obrane. Danas? Danas je 100 poena vijest za CNN. Iako je sve manje poena i u NBA ligi. Obrane su drukčije, igra se tvrdo, ali ima nešto i u istini da su najbolji Evropljani u NBA. Prije je bilo nemoguće doći do NBA, ali kad je već i jedan Rusconi došao, onda stvarno mogu svi. Kupuju sve što je iznad 210 centimetara.
PLAYBOY: Znači, ipak je istina da pate od manjka bijelih košarkaša. Svaki će preko noći dobiti status zvijezde, iako nisu svi Larry Bird?
RAĐA: U Bostonu sigurno malo pate. Pogledaj samo, od Cousyja, Havliceka, Waltona, Aingea, Birda, McHalea... sve sami bijelci. Dobro, Russell je bio zakon, ali u gotovo svakoj su generaciji imali velikog bijelog košarkaša.
PLAYBOY: Netko će reći da je i Dino Rađa došao u Boston kao velika bijela nada?
RAĐA: Velika bijela nada? Došao sam kao nula. Oni me jesu, barem neki ljudi tamo, tretirali kao čovjeka koji bi mogao biti nekakav novi Kevin McHale. Malo sam podsjećao na McHalea, tako je barem govorio čovjek koji me doveo tamo, Jan Volk. I vjerovao u mene. No, brzo sam shvatio da sam običan Indijanac.Tu moraš početi od nule. Čak i oni koji su znali da sam osvajao nešto veliko u Evropi uopće nisu bili impresionirani. Svaki put sam se morao dokazati. Od tri minute u predsezonskoj utakmici do posljednjeg dana. Uvijek je netko čekao iza kantuna, netko tko je pretendirao na mjesto u momčadi.
PLAYBOY: Jesi li ipak mogao bolje i jače eksponirati svoj image dok si igrao u Bostonu?
RAĐA: Ne znam, nisam nešto bio lud za snimanjem reklama. Nije bilo ni nekih velikih ponuda, to je rezervirano samo za Amerikance.
PLAYBOY: Koliko zapravo ima istine u pričama koje se uporno vrte oko rasnih napetosti u NBA ligi?
RAĐA: Ništa strašno, ipak su u pitanju ljudi koji su materijalno situirani. Tenzije se ne osjećaju previše. Iako se naposljetku ipak crnci više drže skupa, bijeli također. No, ništa strašno, još manje dramatično.
PLAYBOY: Kako je izgledalo prvi put kad si ušao u svlačionicu Bostona?
RAĐA: Pusti svlačionicu, znaš li kako je bilo prvi put istrčati na parket u Boston Gardenu? Boston Garden je bio, jasno u sportskom smislu, nešto poput Eiffelova tornja... Ulaziš u muzej, Louvre, Mona Lisa..., a nisi došao kao gledatelj! Momčad koja je osvojila najviše naslova, parket, onaj isti parket na kojem su Bill Russell i Wilt Chamberlain igrali dvoboj svih dvoboja. Tamo gdje su igrali Bob Cousy, Bill Walton, John Havlicek, Larry Bird. A ja dolazim iz grada od 250.000 stanovnika. Na prvu sam skoro zakasnio, nisam navikao na promet, ostao sam usred grada, ostavio auto i na noge do dvorane.
Prva utakmica, gubimo od New Yorka, uđem i okrenem utakmicu. Prvu! Znaš što je to! Iako to nisu one najveće emocije o kojima sam govorio, ipak traju. Nešto što se ne zaboravlja.
PLAYBOY: Gdje si igrački bio najzadovoljniji?
RAĐA: Ona generacija koja je četiri godine igrala zajedno u Splitu, takva se nikad neće pojaviti. Da smo ostali zajedno, deset godina zaredom bili bismo prvaci Evrope. Svima bismo dosadili. Na kraju bi nas morali dekretom maknuti. To je bila momčad koja se stvara samo jednom u životu.
PLAYBOY: A financijski? Možda ipak u Rimu?
RAĐA: U Rim sam došao kao najskuplje plaćeni igrač. Skuplji od Maradone? To su pizdarije, iako se tako pisalo. Ne znam kakav je Maradona imao ugovor u Napulju, ali je zarađivao sigurno 30 puta više od mene. Istina, pisali su da mi je ugovor bio veći, iako sumnjam. Previše se očekivalo od mene, preveliki teret za jednog klinca, koji se usra, na kraju i slomija nogu. I dok sam se oporavio, novinari su me uredno razapeli. Iako su morali znati da jedan igrač sam nikad nije osvojio prvenstvo. Ni Jordan. No, Rim mi je ostao u krasnoj uspomeni, osvojili smo Kup Koraća, ostali su prijatelji, svake godine idem u Rim s guštom.
PLAYBOY: Grčka je, kažu, najteža?
RAĐA: Vratio sam se nakon operacije i one nesretne Olimpijade u Atlanti, gdje su nas svi pokopali. Vrijeđali? To je, možda, preteška riječ, recimo da su nas optužili za neuspjeh. A tamo sam, u biti, igrao s jednim koljenom. Onda sam rekao svom prijatelju Mosoru (urednik sportske rubrike Slobodne Dalmacije, Milorad Bibić, op.a.): ?Skupi sve te novine, Dino će se vratiti, jači nego što je ikad bio.? To mi je bio veliki motiv. Osvojili smo prvenstvo. I još jedno. I to protiv Olympiakosa, koji je tamo bio sve. Bog. Sljedeće godine dobili smo petu u njihovoj dvorani, to se nikad dotad nije dogodilo.
PLAYBOY: U NBA sve je uredno plaćeno, stiže na vrijeme. U Evropi nije sigurno, pogotovo ne u Grčkoj?
RAĐA: Dobro, Grci su mi nešto ostali dužni nakon zadnje sezone, nagradu za osvojen naslov, ali ne pada mi na pamet da se ganjam preko suda. U NBA ligi to je uvijek najsigurnija oklada.
PLAYBOY: Kako plaćaju u NBA? Mislim, kako tehnički ide s isplatama?
RAĐA: Normalno i u mjesečnim ratama. U NBA liga garantira svaki ugovor, ako slučajno, ovo podvlačim: slučajno, klub ne plati, onda novac dobiješ od lige, a oni kasnije hvataju klub za jaja. No, to je samo teorija, tamo svaki klub vrijedi 200,000.000 dolara, neće se valjda šporkavati zbog ugovora koji je za njih zapravo sitnica. Ma, NBA je apsolutni vrhunac. Mi smo u Bostonu imali privatni avion, jedino si se morao pojaviti na vrijeme. Sve ostalo je bila njihova briga.
PLAYBOY: Vratimo se Goranu i Toniju. Recimo, za dvadeset godina nađete se zajedno za stolom, sjetite se prošlih vremena i na kraju večeri bacite briškulu i trešetu. Tko bio četvrti?
RAĐA: Ma, ima toliko ljudi... S Krolom sam ih najviše odigrao, ali daleko bi najveća zajebancija bila s Mosorom. A kako su karte uvik zajebancija, onda Mosor.
PLAYBOY: Tko je najveći košarkaš s kojim je Dino Rađa igrao?
RAĐA: Igrao sam s toliko velikih, u prvom redu Toni. Godinama zajedno, što li smo sve osvojili... Toni, sigurno. Jednom sam bio i sa Sabonisom u reprezentaciji Evrope. No, Dražen je izvan svake konkurencije. Mi smo spram njega samo obični smrtnici, ono što je Dražen mogao, nitko nije mogao. Ni Toni, ni ja. Samo je Dražen bio u stanju uzeti loptu i reći: ja ću zabiti 63 koša i osvojiti Kup kupova. Ili dati 40, 50, koliko triba. Svaku večer koliko triba. Iako nije bila velika utakmica, uvijek se sjetim jedne prijateljske s Rusima na Tenerifama. Gubimo 10 na poluvremenu, u drugom Dražen uzme loptu i zabije 9 trica. Maknite se svi, sad ću ja igrati. To nitko ne može, tu je jednostavno izvan svake konkurencije.
Kad danas razmišljam o tim danima, sve što mogu reći jest: čast mi je bila igrati s Draženom Petrovićem. Samo tako mogu objasniti njegovu veličinu.
PLAYBOY: Možemo li reći da je Draženov odlazak ujedno i početak kraja hrvatske košarke?
RAĐA: Teško je tako govoriti, iako je činjenica da Dražena nitko ne može zamijeniti. To je nemoguće. Ali, činjenica je i to da smo ?92. u Barceloni, uz Božju pomoć, ušli u finale protiv Dream Teama. Jer da smo izgubili protiv Rusa, ne bismo imali šanse mentalno prebroditi taj šok i u 24 sata dobiti Litvu za broncu. Činjenica je također da smo sve ove godine bez Dražena imali momčad koja je mogla biti prvak Evrope, ili igrati finale SP-a. Nijanse su nedostajale da se posložimo bolje, odigramo kako Bog zapovida. Međutim, opet kažem, Dražena je nemoguće zamijeniti.
PLAYBOY: A priča o psihološkoj blokadi od dvoboja s Jugoslavijom i mogućeg poraza? Kad već govorimo o padu hr-vatske košarke, ima li nešto i u tome?
RAĐA: Nikad to nisam tako doživio. Znaš što, siguran sam u jednu stvar, znam da bi u jednoj takvoj utakmici momčad poginula na terenu. A onda jednostavno nikog ne možeš krivo pogledati, kad momčad pogine na terenu. Ne možeš nikom predbaciti što taj dan nije pogodio, što ga je uhvatila trema. Možeš mu zamjeriti da se nije bacio, potukao, ne mislim šakama, nije trčao ili igrao obranu. To možeš. No, kako ćeš nekom zamjeriti ako ga je uhvatila trema? Mi smo ipak ljudi od krvi i mesa.
PLAYBOY: Možemo li posložiti idealnu petorku u kojoj bi igrao i Dino Rađa?
RAĐA: Sad, da ti pričam o Jordanu i Shaqu, ili dolaze u obzir samo oni s kojim sam igrao?
PLAYBOY: Za početak, ovo drugo...
RAĐA: Ovako, recimo da je najjača petorka Sabonis, Toni, Dražen, ja...
PLAYBOY: Još uvijek nedostaje peti.
RAĐA: Čekaj malo. Zdovc, Jure Zdovc, bi bio peti.
PLAYBOY:: A apsolutno idealna?
RAĐA: Sad lupam gluposti. Shaq, Olajuwon, Pippen i Jordan. Ako hoćeš mene unutra, onda bez Olajuwona, ali s Johnom Stocktonom. Iako, iskreno govoreći, nisam otkrio neku mudrost.
PLAYBOY: Može li se reći da je hrvatska košarka danas na izdisaju?
RAĐA: Nismo u briljantnoj situaciji.
PLAYBOY: Zašto?
RAĐA: Nema konkurencije, ne možeš napraviti igrača od četiri jake utakmice godišnje. Liga je slaba, to što se kod nas radi nije normalno. Osijek je trebalo dekretom izbaciti iz lige. Momčad koja je u prvom dijelu bila treća, onda su u drugom prodali sve igrače da bi nešto zašparali. Ne znam kako to objasniti. Ako nemaš novaca, ideš u drugu ligu. Možda je okrutno, ali je tako. Kakve svrhe ima utakmica Cibona - Osijek, ili Zadar - Slavonski Brod? Tko to hoće gledati? Pokušaj ozdravljenja? Liga sa 8 klubova... I tu napraviti nekakvu realnu kvalitetu, pravu konkurenciju. Ovako, dok samo četiri utakmice godišnje budu važne, neće biti dobro. Dođeš u Evropu i ne možeš proći. Jednostavno, ali je tako.
PLAYBOY: Uporno govorimo o mladim zvijezdama, na kraju imamao rezultate u mlađim kategorijama, kadetski smo, ili juniorski, prvaci Evrope, ali se igrači negdje usput izgube. Ili su, možda, te mlade zvijezde precijenjene?
RAĐA: Jesu, jer su prerano proglašeni zvijezdama. Priča je uvijek ista u nedostatku zvijezda. Ajmo ih onda proizvest na silu. Uzmi danas te koje smo proizveli u zvijezde i stavi ih u Panthinaikos umjesto Bodiroge, ili u neku drugu evropsku momčad, i reci: ajde, osvojite Euroligu. Igrajte cijelu sezonu kao nositelji momčadi. Ja mislim da ne mogu.
Oni su umjetno napravljeni, a onda su sami pomislili da je to što o njima pričaju i pišu istina. A nije. Tko od njih danas može uspjeti u NBA ligi, ne da odu kao što je otišao taj Rusconi, nego kao Toni i ja? Da igraju i dokažu se kao igrači, pravi NBA igrači.
PLAYBOY: Možemo li onda, postaviti konačnu dijagnozu hrvatske košarke?
RAĐA: Vać sam rekao, treba Acu pustiti da radi četiri godine. Onda ćemo donositi neke zaključke, U šest godina promijenili smo, koliko ono, osam trenera. Osam načina rada, osam mentaliteta, tako ne Ide. Moraš Imati kontinuitet stvaranja, ne mogu pripreme za Olimpijadu trajati 7 dana. Osim amerikancima, a oni mogu doći u Monte Carlo, zajebavat se 7 dana, Igrati golf, otići na Olimpijadu I prošetati se do zlata. Mi ne možemo, ne samo mi, nitko ne može. Aco Ima Ideju, Ima kvalitetu I znanje, bio je vanka. Samo ga treba putsiti da radi.
(u integralnoj vezriji razgovor s Rađom objavljen je u hrvatskom izdanju Playboy-a)
