Komentirajući njezinu neistraženost, Sigmund Freud je početkom dvadesetog stoljeća žensku spolnost nazvao ?tamnim kontinentom?. Ta metafora nije iskazivala samo nedostatak znanstvenih činjenica o seksualnom životu žene, već je odražavala i tradicionalnu predodžbu iracionalnog, preosjetljivog i mentalnim poremećajima sklonog ?slabijeg spola?. Ženska se spolnost stoljećima usko vezivala uz - bolest. Prema klasičnoj medicinskoj teoriji, reproduktivni su organi žene vrlo osjetljivi i iznimno ćudljivi. Ženska je konstitucija - dugo se vjerovalo - neprikladna za intelektualne napore. Tako je, krajem 19. stoljeća, Edward Clark, poznati harvardski profesor medicine, inzistirao na tome da žene u dobi od 12 do 20 godine života treba zaštititi od svih mentalnih napora. Clark je tvrdio da žene imaju dva, međusobno povezana, nervna sustava: prvi sa središtem u mozgu, drugi u maternici. Razvoj prvoga, smatrao je zabrinuti doktor, ozbiljno šteti razvoju drugoga.
Vibrator i histerija
Slične su premise usmjeravale i višestoljetnu dijagnostiku histerije - bolesti za koju se smatralo da pogađa isključivo žene - poglavito djevice, udovice i nerotkinje, ili, naprosto, temperamentnije žene. Uobičajena je mudrost histeriju - koja se iskazivala nizom simptoma (od nesvjestice i grčenja mišića do odsutnosti apetita, glavobolje, umora, nesanice i agresivnih reakcija) - pripisivala pomicanju ili, Platonovim riječima, ?lutanju? maternice. Hipokrat je predložio liječenje masažom, a Galen, nalazeći uzrok histerije u nedostatku (odgovarajućeg) seksualnog podražaja, naložio supruzima i babicama masiranje genitalnog područja.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dr. George Taylor patentirao je epohalni stroj, vibrator. To glomazno mehaničko sredstvo za masažu pokretano parom, koje će uskoro zamijeniti manje, prikladnije i jeftinije naprave pokretane električnom energijom, mnogi su liječnici dočekali s olakšanjem. Više se nisu morali truditi oko usavršavanja vještine potrebne za uspješan tretman ?histeričnih pacijentica?, a naprava je štedjela i vrijeme i energiju.
Početkom 20. stoljeća vibrator je ušao u masovnu proizvodnju. Njegova je uporaba, prema svjedočenju ondašnjih medicinskih autoriteta, rezultirala kratkotrajnim povlačenjem histerije i radosnim povratkom pacijentica njihovim obiteljima.
Nepunih stotinu godina kasnije, vibratore više ne možemo pronaći u ordinacijama i klinikama. Uspijete li ih nabaviti izvan zakritih i getoiziranih sex-shopova, proizvođač ih reklamira kao sredstvo za opuštanje mišića ili liječenje glavobolje. No, nije riječ samo o moralnoj dimenziji. Ženska je spolnost i dalje djelomično prekrivena velom neznanja, bez obzira na to je li riječ o fiziološkoj ili psihološkoj dimenziji. Lako si je, stoga, predočiti poteškoće vezane uz dijagnosticiranje i liječenje ženskih seksualnih problema - područja na kojem su fiziologija i psihologija nerazmrsivo isprepletene.
Premda se, od šezdesetih godina našeg stoljeća, interes medija za spolnost neprestano povećava, razmatranje ženskih seksualnih problema u pravilu je zaobilaženo. Čak i novi ženski časopisi, koji se ponose seksualnom liberalnošću i otvorenošću, često zaboravljaju na žene kojima nije do usavršavanja erotske tehnike i potrage za ?novim i smjelim senzualnim doživljajima?.
Masturbacija u vezi
Za ne tako mali broj žena, seks je, prije svega, izvor problema. Dok nas često podsjećaju na muke muškaraca koji imaju problema s erekcijom, o čemu svjedoči i planetarna popularnost Viagre, u javnosti se seksualni problemi žena u pravilu ili prešućuju ili vulgarno ismijavaju, kao što je to slučaj s mitskom ?nimfomanijom?. Posljedica je toga osjećaj izoliranosti, bespomoćnosti i apatije žena, koje svoj seksualni život doživljavaju tegobnim.
O čemu, zapravo, govorimo? Što su to seksualni problemi? Premda pojednostavljeno, možemo ih definirati kao stalne ili česte psihofiziološke reakcije koje imaju za posljedicu nedostatak ili izostanak seksualnog zadovoljstva. Razmislimo li na trenutak o kriteriju ?nedostatka ili izostanka seksualnog zadovoljstva?, brzo se suočavamo sa zamršenim pitanjem kuta gledanja. Tko procjenjuje je li doista riječ o nedostatku seksualnog zadovoljstva? Osoba koja ima problem, njezin partner/partnerica, ili pak seksualni terapeut? Jednoznačna odgovora na to pitanje nema. U pravilu, subjektivna je procjena, percepcija klijentice, dovoljan i nužan uvjet za početak profesionalnoga tretmana.
Prema priručniku Američke psihijatrijske udruge, jedan od nužnih uvjeta za dijagnosticiranje određenog problema kao seksualnog poremećaja jest ?izraženo nezadovoljstvo ili tjeskoba pacijenta?. Isti status imaju i ?poteškoće koje osjeća u vezi?. Tijekom terapeutskog postupka subjektivni se prikaz problema nastoji, dakako, dovesti u vezu s objektivnim kriterijima, kao što je, primjerice - nemogućnost vaginalne penetracije u slučaju vaginizma. Također, razgovor s partnerom/partnericom nezaobilazan je element u formiranju terapeutove slike o seksualnom problemu.
Nakon uspostavljanja dijagnoze, u razgovoru s klijenticom i njezinim partnerom/partnericom terapeut nastoji definirati zajednički cilj, to jest stanje nakon čije uspostave seksualnu terapiju valja smatrati uspješno okončanom.
U najjednostavnijim, danas sve rjeđim slučajevima, problem nestaje čim par usvoji osnovne informacije o prosječnom seksualnom ponašanju. Par koji je umislio da ima seksualni problem jer im se seks ne događa svaki dan, ili osobu koja partnera smatra devijantnim jer i dalje povremeno masturbira, treba naprosto ?privesti? stvarnosti. Educiranje ponekad doista čini čuda, osobito kada je riječ o osobama koje su socioekonomske okolnosti, religija ili osobine ličnosti držale podalje od činjenica o seksualnom i reproduktivnom životu.
Koliko su seksualni problemi česti? Prema američkim studijama, između 50 i 25 posto parova barem će se jedanput susresti s problemom koji odgovara dijagnostičkim kriterijima seksualne disfunkcije. Dob je pritom pozitivno povezana s vjerojatnošću seksualnih problema: stariji su parovi izloženi nešto većem riziku, poglavito zbog fizioloških promjena koje zahvaćaju oba spola.
Pitate se kakva je situacija u našoj zemlji? Ako ste očekivali da o tome postoje ikakvi podaci, još jednom ste se pokazali naivnima. U nas je spolnost i dalje prostor u kojem se svatko treba snalaziti sam, kako najbolje umije. Ne čudi, stoga, da u Hrvatskoj danas ne postoje kompetentni, formalno educirani seksualni terapeuti.
Erekcija klitorisa
Suvremena klasifikacija seksualnih problema temelji se na tzv. faznom modelu seksualne reakcije ili, jednostavnije, na koracima koje svatko od nas prolazi u seksualnom činu, bez obzira na to je li riječ o masturbaciji, koitusu ili nečem trećem. Zahvaljujući fiziološkim studijama Williama Mastersa i Virginije Johnson tijekom pedesetih i šezdesetih godina, te terapeutskoj praksi Helen Singer Kaplan u sedamdesetima, ljudska je seksualna reakcija podijeljena u četiri faze.
Prva od njih, seksualna želja, zbiva se u glavi i prethodi fiziološkim reakcijama. Seksualna je želja motivacija za seksualnu akciju, istkana od erotskih fantazija i drugih emocija, uključujući romantični interes za partnera. Ta gotovo trivijalna faza u seksualnom funkcioniranju ima, kao što ćemo vidjeti, golemu važnost za razumijevanje seksualnih problema. Trenutno se, naime, procjenjuje da je poremećaj seksualne želje najčešći seksualni problem u ženskoj populaciji.
Drugu fazu čini uzbuđenje, pri čemu se poglavito misli na temeljne fiziološke reakcije kao što su erekcija penisa u muškarca te erekcija vanjskih genitalija (klitorisa, velikih i malih usana) i ovlaživanje rodnice u žene. Protivno uobičajenoj predodžbi, te fiziološke reakcije nisu nužan uvjet za seks, već samo za određene seksualne radnje - one koje uključuju penetraciju. U tom smislu, zadatak seksualne terapije može biti i omogućavanje seksualnog užitka usprkos nemogućnosti uživanja u koitusu. Terapeut u takvom slučaju nastoji pomoći paru da napusti opsesivnu vezanost uz klasičnu predodžbu o seksualnom odnosu (zašto bi samo koitus bio seks?).
Vrlo važan dio druge faze jest tzv. granica ili predorgazmična platforma, to jest granični intenzitet seksualne stimuliranosti nakon kojega neodložno slijedi orgazam. Prepoznavanje tog trenutka neobično je važno za oba spola, doduše iz posve suprotnih razloga. Naučiti raspoznavati granicu središnja je stanica na putu rješavanja problema prerane ejakulacije, odnosno, kada je riječ o ženama, poteškoće s postizanjem orgazma.
Orgazam predstavlja treću fazu u ciklusu ljudske seksualne reakcije. (Četvrtu fazu, razrješenje, ostavljam po strani, jer nema važnosti za razumijevanje seksualnih problema.) Kao što je poznato, ženski i muški orgazam fiziološki su posve jednake pojave, a ono što ih može razlikovati jest mogućnost uzastopnih orgazama kod znatnog broja žena.
Istini za volju, ta je sposobnost klinički uočena i dokumentirana i kod nekih muškaraca, no njihov je broj zanemarivo malen.
Možete li vi doživjeti vrhunac?
