Nažalost, u nas nagrade ne mogu pomoći ni autorima, ni knjigama. U bivšoj Jugoslaviji je, recimo, jedino NIN-ova nagrada poticala prodaju knjiga. Danas takvih nagrada nema. Nagrade su jako važne kada je čovjek mlad i kada mu treba nekakva potvrda za ono što radi. Sa starošću, čovjek postaje nekako ravnodušniji i sve mu se više čini kako je sve stvari u životu dobio prekasno. Prekasno sam dobio i prve traperice i prvi gramofon. Danas ravnodušno prolazim pokraj glazbene linije za koju u vrijeme čežnje za gramofonom nisam mogao ni sanjati da će jednoga dana postojati.

...

To da ima vjerne čitatelje posve je ugodna spoznaja za pisca, ali pisati se ipak ne može samo zbog toga da bi se nekoga natjeralo na vjernost, ponajmanje se to može ponavljanjem ili pukom serijalizacijom lika. Conan Doyle i Agatha Christie, doduše svojedobno iznimno popularni, isprepleli su svoje kriminalističke zagonetke oko istih istražitelja, ali u meni nikad nisu izazvali nešto što bi se moglo nazvati čitateljskom vjernošću. Intrige Sherlocka Holmesa nisam razumio sve do trena kad bi ih on rastumačio Watsonu, a to se na žalost događalo na pretposljednjoj i posljednjoj stranici knjige. U tom Holmesu također nikad nisam uspio pronaći neku crtu kojoj bih vjerovao ili koja bi me natjerala da se identificiram s njim. Išlo mi je na živce čak i to što je svirao violinu. Slična je stvar i s Herculeom Poirotom, koji je imao običaj otkrivati počinitelja u širokoj nazočnosti svih osumnjičenih, kao da je riječ o partijskom sastanku, a ne o policijskoj istrazi. Mislim da je čitatelju ipak najvažnije o kakvu se tipu kriminalističkog romana i o kakvu tipu istražitelja radi. Eto, kad sam počeo čitati Chandlera, odmah sam bio spreman prisegnuti na čitateljsku vjernost, premda je u tom trenu njegov spisateljski opus bio definitivno završen.