Unatoč kvaliteti naših vina, Hrvatsku na svjetskim tržištima još ne prepoznaju kao vinsku zemlju, zbog čega domaći vinari svoje proizvode vani mogu teško plasirati. U godinama velike gospodarske krize vino nije lako prodati niti na domaćem tržištu. Prema procjenama, u 2009. prodaja finih vina pala je za oko 30 posto, a uvoz je pet puta veći od izvoza.
Vinari su odlučni promijeniti status vina i vinara u Hrvatskoj, otkriva nam Ivica Matošević, predsjednik udruge Vinistra i vlasnik tvrtke Matošević vina.
U kojoj mjeri je gospodarska kriza pogodila hrvatske vinare? Mi kao vinari koji radimo fina vina automatski ulazimo u kategoriju luksuza, barem jednim dijelom. Ljudi umjesto da u restoranu popiju dvije boce vina, oni će stati nakon prve i u tom smislu, naravno, kriza se osjeća. Sigurno možemo utvrditi da je u 2009. došlo do pada plasmana vina, tj. pada potrošnje vina. Možda je zakon o zabrani pušenja jednim dijelom izazvao takvu situaciju, ali, generalno, trend je sigurno smanjena potrošnja vina. Zalihe u našim podrumima veće su nego što su bile u proteklih deset godina, što znači da će u jednom segmentu proizvoda morati doći do pada cijene proizvoda ili će se morati prodati negdje drugdje.
Koliko ste Vi osjetili krizu, kako se pad prodaje vina odrazio na poslovanje tvrtke Matošević vina? Osjetio sam bitno, ne toliko kroz konačni rezultat, nego kroz svoj angažman. Vrlo rano sam shvatio što se događa i razletio sam se u sve aktivnosti, tako da sam do kraja godine amortizirao te neke negativne trendove. To je značilo strašno puno posla oko otvaranja novih tržišta.
Kako teška vremena preživljavaju istarski vinari okupljeni oko udruge Vinistra? Oni koji su pozicionirani, poznati vinari koji već postoje na sceni, nešto će lakše preboljeti tu situaciju. Mladi vinari koji traže svoj prostor na tržištu imaju velikih poteškoća, jer će se ugostitelj vrlo teško odlučiti odabrati novu etiketu i krenuti u promociju. Kultura vina u Istri i Hrvatskoj posljednjih godina ide uzbrdo, i to je činjenica, ali ukoliko sada ne napravimo neke kvalitetne iskorake, u smislu brendinga, riskiramo da ta vinska priča, koja je lijepa, polako sklizne u neka vremena koja smo gledali prije petnaestak godina.
Tko bi trebao poraditi na brendiranju Hrvatske kao vinske zemlje u svijetu i mogu li vinari u inozemstvu biti konkurentni bez podrške države? Država je napravila mnogo u smislu podizanja novih nasada, stimuliranja investicija, kapitalnih ulaganja, i to je vrijednost koju mi cijenimo. Ono što država nije napravila je da pozicionira Hrvatsku kao vinsku zemlju u svijetu. Kad odem u Ameriku ljudi znaju za Hrvatsku kao turističku zemlju, i to je brand koji objektivno postoji u svijetu, ali kad pričamo o Hrvatskoj kao vinskoj zemlji, postoji jako puno pitanja. Hrvatska je dio starog vinskog svijeta, mi smo dio originala, kod nas se vino radi tisućama godina. Tu priču treba ispričati. Nažalost, do sada država u tome nije sudjelovala, a ne postoji niti jedan primjer u svijetu u kojem su se vina afirmirala bez podrške države. I to je ono što procjenjujemo da je strašno važno napraviti u ovom trenutku. Mjeseci pred nama su presudni, moramo krenuti s jednom strategijom. Kroz sljedećih nekoliko godina moramo se vani pokazati kao vinska zemlja, vani moramo prodati određeni postotak vina, jer će se liberalizacijom tržišta u sljedećih nekoliko godina stvoriti sve veća gužva ulaskom stranih vina.
Imate li u udruzi konkretan prijedlog i je li po tom pitanju već nešto učinjeno? Naše viđenje je da je austrijski model promocije i tržišnog pozicioniranja vina onaj koji je nama najbliži. Austrija je turistička zemlja koja nastoji vina progurati kroz tradiciju, identitet i turistički proizvod. Mi kao zemlja koja ima turistički proizvod moramo vina ugraditi u tu sliku. Model koji ima Austrija kroz njihovu agenciju, koja je dosta zgodno napravljena i koja ima fantastične rezultate u posljednjih deset godina, držimo kao neku ishodišnu točku u građenju priče o hrvatskoj agenciji za marketing vina.
Koliko bi godišnje državu koštala promocija vina i vinara na inozemnim tržištima? Možda pet posto od onoga što je dodijeljeno na zadnjim pregovorima o poticajima seljacima. Ne traži se od države novac koji će se istresti negdje, nego je riječ modelu u kojem proizvođač daje određen novac, a država ga podržava drugim postotkom.
Što mislite, je li problem u novcu ili jednostavno problem vinara u ovom trenutku nije prioritet državi i nadležnom ministarstvu? Mislim da su u ovom trenutku naši dužnosnici zaokupljeni nekim dnevnim stvarima. Uz nemire koje smo imali, oni se teško mogu koncentrirati na ovo što ja govorim, ali kad-tad će morati. Ako to ne napravimo, krenut će trend pada kvalitete vina. Moje kolege će početi proizvoditi rinfuzu, koju će moći lakše dati u sivo tržište. Ako država sad ne odradi svoju ulogu, riskira da izgubi veliki dio prihoda od PDV-a na vino. Jesu li hrvatski vinari dovoljno povezani. Istra ima Vinistru, razmišlja li se o udruzi koja bi okupljala vinare iz cijele zemlje? Da. Jedan od problema artikuliranja naših ideja je nedostatak krovne nacionalne udruge vinara. Upravo smo ovih dana o tome razgovarali u Hrvatskoj gospodarskoj komori i ova atmosfera neke krize na toj sceni sigurno ide u prilog ubrzanim pripremama za osnivanje jedne takve udruge. Ako pričamo o poljoprivrednim proizvodima, vino je sigurno ono koje ima svoju lijepu priču. Autentični je dio našeg teritorija i država treba igrati na takve proizvode. Kad radite hektar pšenice potrošite 16 sati rada, a tražite da za to dobijete kao jedan vinar koji će na to potrošiti 20 puta više vremena, znači da su neki kriteriji u našoj zemlji poremećeni. U tom smislu mislim da je vino proizvod kojim će se Hrvatska u svijetu prije pozicionirati i od kojeg će država imati puno veće koristi, nego angažmanom Ministarstva poljoprivrede, koji danas više nalikuje na angažman neke socijalne ustanove. To nije strategija razvoja poljoprivrede, to je gašenje požara i zadovoljavanje nekih ljudi koji su traktorima izašli na cestu.
Koliko su istarski vinari uspjeli osvojiti inozemna tržišta? Vrlo malo jer smo prije svega bili orijentirani na domaću scenu. Imamo 10 tisuća hektara koje smo posadili i koji dolaze u rod i ulazak novih vina izvana koja će zauzeti 30 posto domaćeg tržišta. To što gubimo na domaćoj sceni moramo nadoknaditi vani, i u sljedećih nekoliko godina 30 posto svoje proizvodnje moramo plasirati vani. Sada je to oko pet posto.
Ako gledamo potrošnju, Hrvatska je zapravo 'pivska zemlja'. Čini li se što na promociji kulture pijenja vina? Podizanje kulture vina u svakoj od naših regija je nužnost. Dok nemamo razvijenu kulturu vina, može se muljati – ponuditi loše vino i reći da je dobro. Danas je u Hrvatskoj ključna stvar standardizacija kvalitete. Razvoj kulture vina je nužnost i mi na tome radimo svaki dan, ali se to teže primjećuje jer mi za to nemao novca kao pivska industrija. Krajem travnja u Poreču će se otvoriti 17. Vinistra. U odnosu na prošle godine, hoće li ovogodišnji sajam, s obzirom na krizu, biti skromniji? Dapače, bit će još ljepši. Lani smo krenuli s manifestacijom Svijet malvazije, koja je pod patronatom svjetske organizacije za vino. Napravili smo svjetsko prvenstvo u malvaziji, čime smo se pozicionirali u prvu ligu svjetskih manifestacija. S ponosom kažemo da je Vinistra ključna vinska manifestacija na području bivše Jugoslavije. To govorim u kontekstu stalnog obogaćivanja sadržaja. Vinistra je posebna zato jer je ona vezana isključivo uz promociju istarskih vina, za razliku od mnogih drugih sajmova koji sakupljaju izlagače sa strane. To je manifestaciju na koju Istrijani dolaze i donose sve najbolje što su proizveli u zadnjih godinu dana, od vina, ulja pršuta i svih ostalih stvari.
