Time je na listu uvrstio američke potrošače, koji su tek 2008. godine počeli štedjeti više nego što su trošili! Trebalo im je samo 40 godina da dođu do toga, piše Time: živjeli su iznad svojih mogućnosti, pa nije ni čudno što nisu htjeli vjerovati da će tome doći kraj. Dug prosječnog Amerikanca porastao je sa 60 posto u 1982. godini na 130 posto u 2007. godini.

Od konkretnih krivaca nabrojanih imenom i prezimenom, tu je Angelo Mozilo, sin mesara koji je 1969. bio suosnivač kompanije Countrywide, koja je postala najveći izdavač hipotekarskih zajmova za kuće i stanove. Njegova je kompanija odobravala 'egzotične' kredite klijentima s niskim kreditnim rejtingom, što je dovelo do naglog pada vrijednosti dionica kompanije, pa ih je 2008. kupila Bank of America. Mozillo je tad otišao iz Countrywidea.

Phil Gramm je od 1995. do 2000. godine sjedio u senatskom odboru za bankarstvo, te je bio glavni zagovornik financijske deregulacije. Umetnuo je ključnu odredbu u zakon koji uređuje trgovanje robnim izvedenicama u SAD-u, iz kojeg je izuzeo OTC (over-the-counter) financijske derivate.

Na listi je i Alan Greenspan, bivši čelnik američkih Federalnih rezervi, za kojeg Time navodi da je "njegov dugogodišnji prijezir prema regulaciji glavni uzrok krize hipotekarnih kredita". I sam je pred Kongresom priznao da je "pogriješio u pretpostavci" da se financijske tvrtke mogu same regulirati.

Hank Paulson, koji je 2006. napustio mjesto direktora u Goldman Sachsu kako bi postao ministar financija SAD-a, "gotovo sam je uspio uništiti ekonomsku politiku SAD-a u zadnjoj godini Busheva mandata", piše Time. Zamjeraju mu da se kasno uključio u rješavanje financijske krize, da je dopustio Lehman Brothersu da propadne i da je uzalud ishodovao od Kongresa 700 milijardi dolara za spašavanje posrnulih financijskih kuća.

Joe Cassano je bio direktor odsjeka za financijske produkte AIG-a (jedna od najvećih američkih osiguravajućih kuća) koja se bavila CDS-ovima, odnosno osiguranjima naplate potraživanja obveznica. Mnogi smatraju da je upravo trgovina CDS-ovima dovela do pogoršanja financijske krize 2008. godine i dužničke krize u Europi prošle godine. Cassano je iz AIG-a otišao 2008. godine.

Bill Clinton se na listi krivaca našao jer je ukinuo zakon Glass-Steagall i potpisao zakon Gramm-Leach-Bliley o modernizaciji financija, nakon čega su derivati uzeli maha. Iako se još uvijek raspravlja o tome jesu li same te odluke uzrokovale nevolje, sigurno su igrale ulogu u stvaranju povoljne klime za kockanje s financijama.

George W. Bush od početka je podržavao deregulaciju financijskog tržišta, zbog čega su i nadležne američke agencije popustile nadzor nad bankama i hipotekarnim kućama. Iako je relativno rano zatražio da se hipotekarni zajmodavci Fannie Mae i Freddie Mac jače kontroliraju i naknadno potpisao zakon Sarbanes-Oxley, kojim je propisao jaču kontrolu financijskih izvještaja tvrtki i osiguravajućih kuća, ostaje činjenica da se za njegova mandata dogodila kriza.

Chris Cox je bio šef savezne agencije U.S. Securities and Exchange Commission (skraćeno SEC), a njegova je "sljepoća na opetovane optužbe u aferi Madoff dovela do neviđenog skandala". Nije provodio ono za što je bio ovlašten, piše Time, iako je mogao tražiti više podataka od velikih igrača poput Lehman Brothersa ili Merrill Lyncha, to nije učinio.

Tu je i Bernie Madoff, tvorac jedne od najvećih financijskih prevara u povijesti, i to pred nosom svih regulatora. Osnovao je fond u koji je privlačio ulagače velikim profitom koji im je obećavao, ali je novac pohranjivao na bankovne račune, te od nanovo pristiglih sredstava isplaćivao bogate dividende. Njegova je prevara otkrila da su vlade i regulatori grubo nesposobni, što je i bacilo sjenu sumnje i "zaustavilo" protok investicijskog kapitala.

Na listi krivaca su još i Ian McCarthy, Frank Raines, Kathleen Corbet, Dick Fuld, Marion i Herb Sandler, Stan O'Neal, Wen Jiabao, David Lereah, John Devaney, Lew Ranieri, Burton Jablin, Fred Goodwin, Sandy Weill, David Oddsson i Jimmy Cayne.