Prvih sto dana vlade. Prošlo 66, ostalo 34. Tih prvih sto dana će nam sve reći. Po jutru se dan poznaje. A jutro nove vlasti poklopilo se sa sumrakom stanja nacije. I sada nam treba neki zaokret, neki hrvatski New Deal.
Sve kreće od Franklina D. Roosevelta (FDR). Ovaj američki predsjednik je u prvih sto dana svoje vlasti proveo 15-ak ključnih zakona i u potpunosti promjenio gospodarsko i društveno ozračje SAD-a. Svojim famoznim New Dealom je zadao odlučan udarac gospodarskoj depresiji i potjerao, skoro na silu, svoju zemlju prema oporavku. FDR je time postavio prag, standard efikasnosti s kojim se kasnije uspoređivala svaka sljedeća vlast, a običaj praćenja 'prvih sto dana' je poprimio globalne razmjere.
Naravno, postoje značajne razlike između tadašnje američke depresije i današnje hrvatske banane. Međutim, visoka nezaposlenost, uspavano gospodarstvo, nedostatak investicija, nelikvidnost i ostalo nam daju za pravo da ipak malo uspoređujemo...
Prva stvar koju je Franky napravio – zatvorio je sve banke dok ne profura novu regulativu koja će tadašnji bankarski sustav u raspadu dovesti u red. Tri dana kasnije banke su otvorene prema novim pravilima igre, a prethodno povučeni novac i zlato počeli su se mahom slijevati nazad u sustav. Povjerenje je vraćeno uz minimalne žrtve i postavljeni su zdravi temelji za sljedeće odlučne korake.
Čistka
OK, naša situacija je drugačija. Umjesto bankarstva, nama je ustvari ugrožena industrija, dok je poduzetništvo prigušeno, a trgovina postavljena naopako. Tu nam treba neki Rooseveltov rez. Jedan moj prijatelj odvjetnik je jednom u šali možda zapravo ponudio najbolje rješenje. Predložio je da se firme trebaju osnivati "u stečaju", a potom tek dokazati da nisu. Po FDR-ovom receptu za banke, na nas bi se to moglo preslikati upravo tako – nekim zakonskim aktom se svi stave u stečaj, pa onda oni koji mogu dokazati da su likvidni i solventni, da na vrijeme plaćaju plaće, ne duguju poreze i općenito posluju uredno – uspješno izlaze iz stečaja i nastupaju na tržištu kao provjereno kvalitetni sudionici i pouzdani partneri i poslodavci. Ostalima nije za vjerovati. Čista čistka.
Onda slijedi napad na nezaposlenost. Roosevelt je pokrenuo masovne javne radove i time postigao dvije stvari – drastično smanjio nezaposlenost i ujedno odradio ključne infrastrukturne projekte. Doduše, imao je potrebnu financijsku snagu. Podijelio je proračun na dva dijela – redovni, koji mora biti izbalansiran i vanredni, koji može generirati deficit, ali isključivo u okvirima New Deal napada na depresiju i to privremeno!
Trajno vanredan proračun
I po ovom pitanju imamo neke razlike. Prije svega, naš redovni proračun nije izbalansiran, nego generira deficit i to ne privremeno. Ustvari, naš redovni proračun je trajno vanredan. Naša zaduženost je značajno viša od tadašnje američke (u odnosu na BDP), pa su nositelji hrvatskog New Deala u zadanim okvirima dobro prepoznali da se za investicije treba osloniti na kapital javnih poduzeća, uz pomoć razvojnih banaka i EU fondova.
Zvuči dobro – javnim investicijama do zaposlenosti u privatnom sektoru. Ali to su dugotrajni ciklusi, a nama treba nešto na naglo, unutar onih 100 dana. Npr. privremeno ukidanje svih poreza i doprinosa na sva novo-stvorena radna mjesta i općenito značajno smanjenje tereta na dohodak građana. Pravi vjetar u leđa zapošljavanju, poduzetništvu i investicijama. Manjak poreza od osobnih dohodaka u državnoj kasi nadoknadio bi se viškom PDV-a i poreza na dobit. Pa ne možeš poticati zapošljavanje i ujedno držati bezobraznu razinu nameta na plaće. Ne možeš i stisnut i prdnut.
Da zapalimo kuruzu?
Ajmo dalje po hrvatsko-američkoj New Deal paraleli... U nastojanju da spriječi pad cijena prehrambenih proizvoda i spasi američke farmere, FDR se odlučio na prilično drastične korake. Naime, sustavno je smanjio obrađene površine i naložio uništavanje zaliha hrane. Navodio se tržišnom logikom – smanjio je ponudu da bi porasle cijene. Iako krajnje kontroverzno, rješenje je dalo rezultate. Cijene su skočile na ciljanu razinu i više se nikad nisu vratile deflatornim trendovima.
Jel to znači da valja zapalit kuruzu i prolit mlijeko? Ne, naravno da ne. Možda se samo svi sudionici poljoprivrednog kruga nezadovoljstva trebaju vratiti osnovama tržišne ekonomije i više pažnje posvetiti usklađenju ponude i potražnje i vjerovati da će upravo tako najbolje regulirati cijene. A možda rješenje leži u sljedećem Rooseveltom potezu...
Potez stoljeća
Naime, upravo je Franky ukinuo neslavnu američku prohibiciju. Sjajan potez! Udarac organiziranom kriminalu uz porast poreznih prihoda, a narodu kruha i igara. Nije ni čudo da je bio tako popularan. Možda bi i mi mogli malo olabaviti propise i dati farmerima da uzgajaju nešto veselije biljke.
Efekti bi bili višestruki... Farmeri bi napokon imali gdje ostvariti profit, policija bi imala jednu brigu manje, država bi mogla ubrati nove poreze, turizam bi cvjetao... ali prije svega – značajno bi smanjili rizik od ulaska u depresiju.
