Carmen ReinhartKenneth RogoffProfesori s Harvarda koju su načinili za Međunarodni monetarni fond, a u kojoj jasno navode da štednja nije izlaz iz krize za prezadužene zemlje. U njoj predlažu niz mjera koje bi dovele do redistribucije novca i tereta krize, ovaj puta na teret kreditora, a ne građana koji su kroz mjere štednje najviše platili posljedice špekulacija na financijskom tržištu, a koje su i dovele do krize.
Otpis dugova razvijenim zemljama po uzoru na reprograme iz razdoblja između dva svjetska rata te nakon Drugog svjetskog rata, po njima je ključ za zaustavljanje dužničke i ekonomske krize u kojoj su se našle te zemlje - najteže u zadnjih 200 godina. Premda ovo nije službeni stav MMF-a, činjenica je da je na tragu nekih ranijih preporuka Fonda.
50 godina mira
Iako su ovi prijedlozi sami po sebi prilično revolucionarni, uzme li se u obzir politika štednje kojima se zemlje u godinama krize neuspješno nastoje razdužiti, pritom uništavajući javni sektor, ekonomist Ljubo Jurčić smatra te mjere - "friziranjem i šminkanjem situacije". On se slaže tek s njihovim dijagnozama stanja, koje kaže da su financije izmakle kontroli zbog ljudske pohlepe. Međutim, rješenjima su nedovoljna.
"Ovdje se de facto ne događa ništa bitno osim da se govori da idemo oprostiti svima dugove i krećemo ispočetka, pa ćemo imati mir 50 godina. No, model se ne mijenja", upozorava Jurčić. A novi model bi morao garantirati da "novac ima pokriće u proizvodnji, jer dok ga je imao pumpanja duga nije bilo". Tu ističe primjer Europe i stanja njenih dugova prije 1960-ih i nakon toga.
Novac dolazi iz proizvodnje
"Dok je trajala poslijeratna obnova, novca je bilo koliko je bilo rada. Kad je obnova prestala, novac se i dalje emitirao, a proizvodnja nije rasla, što je dovelo do pumpanja duga", navodi Jurčić. Taj gubitak pokrića je doveo i do prijekriznog pumpanja duga i gospodarskog rasta bez pokrića, a onda i sloma. Jurčić to pojednostavljeno pojašnjava tvrdnjom da su se bankari "zabunili", ponašajući se kao da su oni zaradili novac koji je položen u njihove banke, dok se zapravo radi o novcu koji je ušteđen iz viškova proizvodnje.
"Dok je ekonomija neopravdano rasla, događalo se neopravdano bogaćenje jednog malog dijela društva. Bankari su si isplaćivali bonuse, koje do danas nisu vratili. Kad je došla kriza, neopravdano je došlo do stradavanja širokih slojeva ljudi. I sada, ako ravnomjerno ideš otpisivati dugove - pojavit će se nepravda prema dijelu kreditora koji su uložili stvarni, realni novac u vrijeme booma. Na takav način ne možeš razdijeliti špekulante i prave novčare, među kojima će sigurno biti gubitnika", kaže ekonomist.
Glad i pohlepa
Ako se ne postigne dogovor da se u financijski sustav, mimo osiguravanja profita i države blagostanja, integriraju još dvije varijable - nepotrebna glad velikog dijela stanovništva i pohlepa malenog postotka ljudi koja im je osigurala neopravdanu zaradu i dovela do sloma - ni ovakve mjere neće dovesti do pravednog rješenja, naglašava Jurčić, zaključujući: "Treba izgraditi sustav gdje će se realni i financijski sustav paralelno razvijati i tek tada će se lako odrediti kamate, javna potrošnja i ostala pitanja".
