Sjedim pod suncobranom na terasi uz more, srčem macchiato i klapam neki excel po notebooku. A zapravo vrijedno radim. Mislim, 'vrijedno' za hrvatske standarde, a to je 'nikako' za njemačke i 'nadljudski' za grčke.
Bavim se trenutno nekim kriznim managementom, restrukturiranjem nekog biznisa, a misli mi bježe šire - na Europu... S jedne strane mi Mediteranci koji volimo umakati noge u more dok radimo, a s druge strane ovi sjevernjaci kojima je sirotima toliko hladno da moraju rintati ko' crnci samo da se zagriju. Onda od toliko rintanja dobiju neke pare, koje potom potroše na umakanje svojih nogu u naše more.
Ma zapravo, zabole me kobilica za njihovu krizu. Mene jedino brine što možda više neću moći raditi vrijedno (po mediteranski) ako sjevernjaci prestanu dolaziti umakati noge u naše more. Ili još gore... ako nastave dolaziti i za to nam krenu nuditi neki euro koji više niti Grci ne žele primiti.
Trebamo akciju!
Znači moramo se zapitati – quo vadis Europa? ili koji ti je k**** Europo? U suštini postoje samo dvije opcije. Jedna je raspad eura i monetarne unije, a druga je učvršćivanje federativne Europe. Separacija ili supernacija? Cijeli niz dosadašnjih planova i mjera spašavanja je pao u vodu, a Europska centralna banka je pružila samo kratkoročna olakšanja. Rana se produbila i zagnojila. Europa očajnički treba plan. Krizni management i restrukturiranje. Akciju!
Mnogi navijaju za raspad, jer bi time pojedine zemlje (re-uvođenjem svojih valuta) ponovno uspostavile kontrolu nad monetarnom politikom, uskladile plaće s produktivnošću (barem privremeno) i ograničile povlačenje bankarskih depozita, dok bi vlade uvele određenu kontrolu (čitaj: prisilu) nad odljevom kapitala. Sve je to divno i krasno, ali ovakvi potezi su užasno skupi. Pored toga, velikim europskim bankama bi ostala značajna disproporcija između domaće i strane aktive i pasive (imovine i obveza), potpuna valutna neusklađenost, cijeli kaos rizika i kreditnih rejtinga... Vrlo brzo bi uslijedio niz blokada, bankrota i sudskih sporova. Vlade bi se našle u deficitima dubljim od uobičajenih te bi trebale štampati novac, nemilice se zaduživati i brutalno kresati potrošnju.
Realno? Totalno sranje
Možemo još reći da je to optimistična procjena. Realna procjena? Totalno sranje! Krah burze, navala na šaltere, kolaps proizvodnje. Slaba gospodarstva bi devaluirala svoje valute, a bijeg kapitala prema kvaliteti (manjem riziku) bi doveo do aprecijacije valuta jačih zemalja, devastirajući njihovo gospodarstvo. Europa bi se i s pravne strane našla u vakumu, zbog ilegalnosti kontrole tijeka kapitala i samog razbijanja eurozone, što bi zasigurno neke zemlje potjeralo prema protekcionizmu, uništavanju jedinstvenog europskog tržišta i ograničenju imigracije.
Takav razvoj događaja bi s političke strane dao vjetar u leđa raznim desničarima koji bi tom prigodom za katastrofu mogli kriviti razne grkoljube, liberale, bogataše, lijene Mediterance i razne strance. Ali ne i nas. Nas Hrvate fakat nitko (još uvijek) ne može kriviti za europsko sranje. To govno je uvozno, a ne domaće.
Ima načina
Usprkos tome, moramo se nadati onom drugom razvoju događaja – spasu eura i Europe. Ima načina. Europljani moraju shvatiti da jedini izlaz leži u dijeljenju tereta. Problem eurozone nije u veličini duga, već u njegovom rasporedu. U cijelosti, javni dug eurozone iznosi 87% BDP-a. U usporedbi s javnim dugom SAD-a od 100%, to nije pretjerano. Također, europske banke (tj. rizik koji nose) nisu prevelike za kontinent kao cjelinu, ali su postale daleko prevelike i prerizične za pojedine zemlje. Rješenje stoga leži u jačem federalizmu Europe.
Pitanje je samo koliko bratstva i jedinstva želimo. S jedne strane, Europljani su se usrali od sve ove frke i spremni su na promjene koje će ih spasiti. S druge pak strane su ljudi razočarani eurom i Europom, gubljenjem suvereniteta i pretjeranom birokracijom, a pored toga iz čistog inata nerado prihvaćaju pompoznu njemačku ili francusku dominaciju i pametovanje oko proračunske discipline.
Raspad ili federacija?
Stoga stručnjaci predlažu neku srednju mjeru federalizma u financijskom i fiskalnom smislu. S financijske strane je nužno uspostaviti kontinentalni sustav bankarskog nadzora, regulacije i osiguranja, dok je s fiskalne strane potrebno djelomično objediniti europske dugove. Sugerira se npr. objedinjavanje svih nacionalnih dugova preko 60% BDP-a, čime bi sve pojedine zemlje u smislu nacionalnog rizika jednim potezom bile svedene u prihvatljive okvire, dok bi svaka zemlja u različitoj mjeri sudjelovala u objedinjenim europskim dugovima, ukupnog iznosa oko 2,3 bilijuna eura. Dug bi se mogao otplatiti kroz 25 godina uvođenjem namjenskog poreza za tu otplatu, a visina poreza bi od zemlje do zemlje ovisila o participiranju u zajedničkom dugu. Tako bi ovi zaduženiji ipak plaćali veću cijenu, ali ne bi trpjeli abnormalne kamate ili stalni strah od kraha.
Dakle, raspad ili federacija? Bilo kako bilo, naš ulazak u EU čini se kao neki 'last-minute' aranžman, kao kasni dolazak na party. Špica zabave je davno prošla, a ostala je samo jadna, pijana skupina zagrljena u kolo pred raspadom. No, nema nazad. Već razmičemo isprepletene ruke, uguravamo se između Grčke i Njemačke i mašemo rupčićem sa šahovnicom. Eto i nas u pijanom kolu.
Možda se još netko s nostalgijom sjeti one "Igra rock'n'roll cela Jugoslavija".
