Što zbog objektivnih, što zbog subjektivnih okolnosti, mnogi od "prebjega" napustili su, međutim, Santiago Bernabeu nedugo nakon dolaska u Madrid. Svjetla reflektora zamijenjena su "izlazom na sporedna vrata", a razvikana imena i bombastični naslovi pohranjeni su potom u najdalji kut navijačke svijesti. Kao što se neuspješni treneri Primere ispraćaju mahanjem bijelih rupčića, tako su se i "pojačanja koja su zatajila" morala povinovati "glasu naroda" i napustiti "kraljevski klub". Većina njih nije se snašla, izdržala početni pritisak, promjenu "životne filozofije" u dva "krvna neprijatelja". Povratak na Camp Nou u dresu Reala zasigurno se najviše utisnuo u sjećanje Michaela Laudrupa, no ni Figov povratak na "mjesto zločina", 22.listopada u šestom prvenstvenom kolu, kada Real dolazi u Kataloniju, neće proći bezbolno. Zvižduci će parati puno više od ušiju, psihička snaga u tom će trenutku Figa smjestiti s jedne ili druge strane karakterne crte. . .
Prvi nogometaš koji se "usudio" prijeći iz Barcelone u Real bio je Josep Samitier. Iako je u sezoni 1932./1933. preuzeo pionirsku ulogu i prvi se "posvađao sa zdravom pameti", u katalonskoj prijestolnici i dalje ga smatraju klupskom legendom. Zbog financijskog kraha tadašnje Barcelone 30-godišnjak je otišao u Madrid i odmah s Realom osvojio naslov prvaka Španjolske.
Na sljedeći prijelaz iz "periferije" u "metropolu" čekalo se punih 28 godina. Razlog je bio iste prirode, ovoga puta na takav se korak odlučilo perspektivno krilo Justo Tejada. Povijest se ponovila, Tejada je po dolasku na Santiago Bernabeu s novim klubom otišao do kraja, osvojio titulu najboljeg u državi. No danas živući Tejada psihozu uoči potpisivanja ugovora opisao je "stravičnom", izjavivši kako je transfer izveden u najvećoj tajnosti, a za njega nije smjela znati ni njegova supruga.
Samo godinu kasnije Tejadin primjer slijedio je Evaristo de Macedo, a 1965. u Realovu svlačionicu "ušetao" je Ferdinand Goyvaerts. "Štofa" za nove priče nije bilo do 1988., kada je "sušu", jednim od najkontroverznijih transfera u bližoj prošlosti, prekinuo Nijemac Bernd Schuster.
Bijes Barceloninih navijača bio je tim veći jer je Schuster kapetansku vrpcu Katalonaca nosio punih osam godina. U svim klupskim ljetopisima njegov autoritet među suigračima opisuje se rijetko viđenom stvari. Schusterova riječ "prvog među jednakima" bila je toliko snažna da je nakon Barcelonina poraza u finalu Kupa prvaka protiv rumunjske Steaue 1986. uspio artikulirati gnjev igrača i pretvoriti ga u otvorenu pobunu. "Vlastodržac" Nunez nije dvojio ni trenutka, Schuster je odmah gurnut niz stube, i to ne bilo gdje, već na pladanj Madrižanima. Nakon svega Nijemac nikad nije dosegao istu kvalitetu i razinu igre. Poslije neuvjerljive epizode u "kraljevskom klubu" promijenio je svlačionicu, ali ne i grad, otišavši u madridski Atletico.
1990. "neoprostivi grijeh" učinio je jedan od tada najpopularnijih Barceloninih nogometaša, Luis Milla. Omiljeni "veznjak" u novom je klubu krenuo suverenim i sigurnim korakom, u prve dvije sezone s Realom osvojio dva naslova prvaka Španjolske. U Madridu je ostao dugih sedam godina, nakon čega je prešao u Valenciu, u kojoj i danas zarađuje za starost.
1992. dresove dva ljuta suparnika zamijenio je središnji branič Nando Munoz, a dvije godine poslije transfer "danskog nogometnog Mozarta" Michaela Laudrupa još je jednom podigao nakladu sportskih dnevnih listova.
Laudrup je bio neizostavni dio Cruyffova "Dream teama", te je, usprkos istjecanju ugovora s Barcelonom, njegov transfer među "bijele" izazvao neviđenu konsternaciju i frustraciju "Barcinih" navijača. Danac je u novoj sredini krenuo "kao u najljepšem snu", dajući značajan prilog osvajanju vrha Primere, koje je dosegla momčad Jorgea Valdana. No te je sezone morao "preživjeti" dolazak na Barcelonin travnjak. Od nekadašnjeg idola postao je "lice s potjernice". Nije izdržao pritisak i tijekom drugog poluvremena morao je biti zamijenjen.
S druge strane, kartu u suprotnom smjeru "kupilo" je sedam nogometaša. Među njima pamte se imena Roberta Prosinečkog, Gheorghea Hagia i Luisa Enriquea. Prva dvojica nisu izbjegla raznorazne probleme, golem pritisak, lošu aklimatizaciju i blijede igre. Prosinečki je nakon godine dana morao priznati "švercanje" prilikom liječničkog pregleda. Transfer je "prekrižen", igranje "Velikog Žutog" za dva ponajbolja europska kluba završilo je na taj način neslavno, oslikano ružnim komentarima i sjenama sumnje. Hagi je, pak, u oba kluba zapamćen kao prgav nogometaš "velikih mogućnosti i slabih igara".
Uspjeh je ponudila tek priča Luisa Enriquea, igrača koji je u Realovoj obrani "kupio" mrvice, a zatim 1996. prešao u Barcelonu i postao standardni član "crvenih furija" te jedan od najcjenjenijih "veznjaka" u zemlji. Istina, prilikom svakog nastupa na Santiago Bernabeuu dočekuju ga salve zvižduka, no sam će reći "karijera profesionalca ne trpi previše osjećaja".
Izdrži li Figo prve tjedne novoga ozračja i uspješno prebrodi gostovanje na Camp Nou, kao što je to pošlo za rukom njegovom dojučerašnjem klupskom suigraču, brdo novaca, "teško" nešto više od 56 milijuna američkih dolara, moglo bi se pokazati dobro uloženom investicijom u jednu od najvećih zvijezda suvremenog nogometa.
