Od gubljenja nevinosti svi smo puno očekivali. Zagaziti u tu vodu, visoko podignute puške, i prijeći rijeku, pa se s druge strane prezrivo osvrnuti na drkadžije što su ostali... Da, to je bilo to!
Dakle, braćo, idemo konačno jebati!
Dvije su stvari definitivno precijenjene: nevinost i gubljenje nevinosti. Stanite načas, razmislite o tome. Prvo, dakle - djevice. Prodavali su ih (lažne, naravno) po bordelima za kilogram zlata, pisali im pjesme, knjige, pjevala je čak neka od njih da ?samo jednom prva zora sviće?, ma što to značilo, a po mom mišljenju, jedino dobro što su činili s njima kroz povijest jest da su ih tu i tamo žrtvovali kakvom božanstvu. Jer, vjerujte, braćo, bolje nisu ni zaslužile. Što se mene tiče, neka se junferice koprcaju na kamenom stolu!
Sjetite se koliko su nam puta odmakle ruku s pipice nakon što smo se pola sata probijali do nje. Suknje i šosevi još kako-tako, ali onda dolazi najaseksualniji proizvod koji je (pokvareni) um izmislio - hulahupke. Kako je našim dedekima bilo lijepo! U gradu halteri ili podvezice, na selu pletene bičve, široke gaće i unutra slobodna pičkica. A hulahupke? Nešto poput divovskih kurtona. I zašto su nas uopće puštale da kopamo po njima? Mogle su odmah reći: ja sam TA, ja ne dam i gotovo. OK, idealni primjerak za žrtvu na kamenom stolu, pa ti budi junferica još sto godina.
Stoga, ako se i složite, braćo, da su one same po sebi zlo, od gubljenja naše nevinosti svi smo ipak puno očekivali. Mislim, to je bilo u ono vrijeme nekakvo mitsko mjesto, ultimativni trenutak koji nas svrstava ?među redove?, među braću, a to nije malo. Zagaziti u tu vodu, visoko podignute puške, i prijeći rijeku, pa se osvrnuti i na drugoj obali s prezirom pogledati sve one drkadžije koji su ostali. Da, to je bilo to! To se pisalo!
San svakoga od nas bila je iskusna treba. Malo starija, ali ne previše, puna razumijevanja (bez suvišnih pitanja) i naravno - prekrasna. To su, otprilike, one cure s kojima u pičkoplačljivim američkim filmovima smotani ali simpatični regruti iz Velikog rata doživljavaju prvo iskustvo. One im se obraćaju sa smiješkom, poljube ih u čelo, a nakon svega još im i operu pimpeke u limenom lavoru, pa sretnici još jednom svrše. Isti ti dečki poslije nađu curu s plavom kosom i bijelim soknama, a onoj prvoj namignu iz auta na kraju filma.
Kao što nas iskustvo uči, takvo što ne postoji. Svi filmovi, osim nekih hrvatskih, lažu. Sanjali smo, dakle, iskusne, i pitali se zašto tamnokosa šetačica dobermana sa Zrinjevca, nakon što smo se usudili obliznuti fiksirajući je zavodnički, poprima izraz kao da je ugledala hrpu govana ili, u najmanju ruku, hodajući prišt. Nije li negdje pisalo da vole mlađe muškarce, zar ne zna da smo na vrhuncu spolne moći?
Nekima od vas, edipovska braćo, to se i obistinilo, ali moj primjer zorno prikazuje razliku između mašte i okrutne zbilje.
Zbilo se to u nevinim godinama, ostao sam ljeti sam u Zagrebu; moja je majka, unatoč samoupravnom socijalizmu, a glede moje apsolutne neurednosti, unajmila izvjesnu gospođu da mi jednom tjedno očisti stan. Jutro je, plus trideset, ležim gol u svom krevetu, bunovan i nesvjestan blažene jutarnje erekcije. Zvono. Preko interkoma čujem glas (iskusne) žene, poručim da ću joj otvoriti vrata, a da ja idem još malo odspavati jer sam noćas tulumario. ?Naravno, dušo.? Rekla je dušo, kaže meni moj pimpek, ali ja ga samo pogladim. Prerano je. I tu se vratim u postelju, u fetus-položaj, zaspim, snivam... U moj san ulazi ženska ruka i blago me uhvati za rame. Ljubavi - šapće glas - ljubavi. Slina vam curi, braćo, priznajte. Ruka klizi niz moja, usput budi rečeno, prekrasno razvijena leđa, uz stalno ponavljanje te slatke riječi. Polako se okrećem, osmijeh mi je na usnama, krmelji u očima, a pimpek se definirao u kurac, i pogledam je. Ne, nije to bio san. Stajala je pokraj kreveta, odjevena samo u gaćice, i gledala me požudno. Bila je starija, dapače toliko starija da sam joj mogao biti praunuk, tako je izgledala. Nije to bio san, braćo, nije, nažalost. U ustima je, istina, imala još par zubi, sise su joj završavale tamo gdje su nama jaja; sve u svemu - teta Pehta u hard core verziji.
Smotao sam plahtu oko svoga, sada krhkog, tijela, iskočio iz kreveta i uz tipičan pederski, zrinjevačko-zagrebački krik: gospođo, kaj vam je?!, projurio kraj nje.
Poslije sam shvatio da je u tih par sati koliko sam ja snivao, dotična popila pola litre podgorske rakije, probudio joj se u vrijeme Informbiroa zaspali libido, a ja sam bio najbliža lovina. Ganjali smo se mi još poslije i oko stola, ona mi je pričala svakakve prostote koje su me, kao, trebale popaliti, a ja sam ponavljao svoje: gospođo! gospođo! prijekornim glasom.
Bilo mi je prvi put, samo jednom prva zora sviće. Da, sigurno. Stan nije pospremila.
Da probamo ipak TE s jebenim hulahupkama?
