Pravnih prepreka da Slobodanu Miloševiću bude suđeno u Haagu nema. Nejasan je argument da Ustav zabranjuje ekstradiciju jugoslovenskih državljana, s obzirom na to da Međunarodni sud nije druga država već tijelo UN, koje je uspostavilo Vijeće sigurnosti, i to s nadležnostima koje je u Daytonu ugovorio Slobodan Milošević - iako kao predsjednik Srbije za to nije bio ovlašten.
Za djela kojima ga tereti Haaški tribunal, Miloševiću, međutim, može biti suđeno i ovdje, jer su u naše zakone unijete odredbe međunarodnih konvencija na kojima se temelji i haaška optužnica.
Naravno, teško je bez potpunih činjenica i dokaza govoriti o svim krivičnim djelima koje je izvršio Slobodan Milošević, ali je, u svakom slučaju, uz sudjelovanje nekih od predsjednika bivših republika SFRJ, počinio krivično djelo napada na ustavno uređenje iz člana 114. Krivičnog zakona SFRJ.
Postoji još cijeli niz djela iz jugoslavenskog Krivičnog zakona, koji bi se, po svemu sudeći, mogli staviti na teret Miloševiću, kao i njegovim suradnicima iz nekadašnjih jugoslovenskih republika:
- priznanje kapitulacije i okupacije (čl.115), u svezi s potpisivanjem Daytonskog i Kumanovskog sporazuma;
- ugrožavanje teritorijalne cjeline zemlje (čl. 116);
- oružana pobuna (čl. 124), kao krivično djelo koje je izvršeno sa četiri strane - Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Kosova;
- poticanje na agresivni rat (čl. 152), kao djelo počinjeno u skoro svim bivšim jugoslovenskim republikama. U Srbiji je to činjeno pomoću izvršitelja u liku tadašnjih urednika režimskih medija, kojima mora biti suđeno za to što su činili, unatoč tome što su se neki od njih sad svrstali uz novu vlast. Konačno, zbog tadašnjeg čelnika RTS Dušana Mitevića, 9. ožujka 1991. godine, poginulo je dvoje ljudi.
- poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina (čl. 145);
- ratni zločini protiv civilnog stanovništva (čl. 142), što bi se odnosilo i na zločine počinjene u Sarajevu, Kninu i Srebrenici;
- genocid (čl. 141), što bi se odnosilo na krivce za operacije ťOlujaŤ i ťBljesakŤ, kao i na zločine u Srebrenici;
- izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti (čl. 134);
- rasna i druga diskriminacija (čl. 154);
- uzimanje talaca (čl. 155);
- povreda ugleda strane države (čl. 158);
- povreda ugleda međunarodne organizacije (čl. 159);
- zloupotreba službenog položaja (čl.174);
- neovlašteno prisluškivanje (čl. 195)
Slobodanu Miloševiću i njegovom režimu bi se, zatim, mogao pripisati cijeli niz djela u oblasti narušavanja jedinstvenog jugoslovenskog tržišta i stvaranja monopola, kao i kršenje skoro svih odredbi iz Zakona o deviznom poslovanju (čl. 168, 169, 170, 171...)
Sve skupa, skoro da bi se moglo reći da su Newtonovi zakoni skoro jedini zakoni koje Milošević i njegov režim nisu prekršili.
Međutim, sve dok se ne uspostavi politički neovisno pravosuđe i javno tužiteljstvo, odluke o tome hoće li netko od prethodnih ili budućih počinitelja krivičnih djela biti gonjen, biti će političke prirode. Oni koji, i poslije političkih promjena, oklijevaju osigurati neovisnost suda i tužiteljstva, nemaju želju samo amnestirati počinitelje prošlih krivičnih djela, već i stvoriti podlogu za buduću nekažnjivost tih djela.
Možda postoji političko opravdanje da se protiv nekih počinitelja krivičnih djela u ovom trenutku ne vode postupci. Međutim, po zakonu i Ustavu nitko na takvu odluku nema pravo. Odluka da se zločinci ne gone također predstavlja krivično djelo.
