Mnogi njegovi kolege su nakon igračke karijere ostali u rukometu, kao treneri, dužnosnici, foteljaši, ali ne i on. Nikša Kaleb danas radi kao špediter za njemačku tvrtku DB Schenker u Pločama, a uz to pomaže punici Nadi i supruzi Tamari u privatnom obiteljskom poslu – vođenju tiskare u Metkoviću.
Nema više napornih treninga, ali legendarni šaljivac hrvatskog rukometa i dobri duh reprezentacije niti danas ne miruje, jer nije, kao neki, osigurao egzistenciju za vrijeme igračke karijere, unatoč silnim osvojenim medaljama.
"Ma, ja sam sretan i zadovoljan životom, obitelji, suprugom Tamarom, kćeri Paolom i sinom Tonijem, prijateljima, poslom, ronjenjem. Drago mi je što se nogometaši osiguraju tijekom karijere. Ako mogu, neka uzmu i 10 puta više milijuna. Nogomet je oduvijek bio biznis, a svi mi ostali smo samo sport", kaže Kaleb.
Karijeru je zaključio u Zagrebu, a jednu polusezonu igrao je i u Kataru, no to je tužna priča.
"Ne bih išao ni tada da nisam morao. Rodilo nam se bolesno dijete i morao sam u Katar iz financijskih razloga, da mu osiguram skrb. Tamo sam zarađivao 14 puta više. Nažalost, dok sam bio vani sin je umro u dobi od 10 mjeseci", prisjetio se Kina velike obiteljske tragedije za 24sata.
S Hrvatskom je osvojio zlatnu olimpijsku medalju u Ateni 2004., zlatnu medalju na SP-u u Portugalu 2003., te srebra na SP-u u Tunisu 2005. i EP-u u Norveškoj 2008. Zadnji nastup za reprezentaciju je imao na EP u Norveškoj 2008., a u toj sezoni završava i aktivnu rukometnu karijeru. Unatoč svim tim uspjesima, nimalo ga ne smeta što danas radi s mandarinama.
"Posao je zanimljiv, nisam vezan uz kancelariju, stalno trčim okolo, tako da održavam formu i kilažu. Trenutačno najviše radimo izvoz mandarina, a inače kontejnerski posao za Bosnu i Hercegovinu. Posložio sam život tako da preko tjedna radim, a subotom i nedjeljom sam s obitelji, odmaram se ili odem s ekipom na ronjenje."
