Ono u čemu ponajviše uživam pri čitanju lirske pjesme jest mogućnost da je cijelu obuhvatim jednim pogledom, mogućnost da se u vrlo kratkome vremenu vratim s kraja na početak, obogaćujući pri tome stihove dodatnim značenjima. Doživljaj čitanja pjesme zbog toga je jedinstven i višedimenzionalan: žarišne se točke pjesme veoma lako povezuju, od naslova, početaka i kraja pojedinoga stiha ili pojedine strofe, do samoga završetka pjesme, tako da se čitanje istovremeno odvija horizontalno i vertikalno. To što pjesma teži svojevrsnoj geometrijskoj pravilnosti, kako naglašava primjerice Zoran Kravar u svome tekstu Lirska pjesma, usko je vezano za njezinu fragmentarnost i fluidnost, tj. pravilnim se oblikovanjem pjesme nastoji nadoknaditi okrnjenost njezine građe. Zbog toga se od čitatelja iziskuje puni angažman nad predmetom koji će on samostalno dovršiti.

Poezija koja odustaje od hermetičnosti

Međutim, suvremeno pjesništvo nerijetko oslabljuje takvu jedinstvenu perceptibilnost pjesme, potražujući od nas nešto drugačija čitanja. Slučaj je to i kod nove knjige pjesama Vesne Bige, za koju se može reći kako pripada tipu pjesništva koje je Zvonimir Mrkonjić u svojoj razdiobi suvremene hrvatske poezije nazvao stvarnosnom poezijom ili hiperrealizmom, pjesništvu čije se referentno polje prvenstveno odnosi na svakodnevicu. Zanemarivši ovdje problematičnost navedenoga naziva i uopće mogućnost stvarn(osn)e poezije, možemo ukratko reći kako se radi o poeziji koja odustaje od hermetičnosti, odnosno zamršivanja smisla čitatelju te se oslanja na iskustvo koje se nastoji denotativno prenijeti. Zbirka pjesama Žene na putu tako uprizoruje svakodnevna putovanja gradom, šetnje parkom, poglede s prozora, vožnje autobusom, odnosno, Bigine pjesme podosta nalikuju kadrovima kakvoga dokumentarnog filma koji prati život suvremene žene. Treba naglasiti kako, kada je u pitanju tzv. stvarnosna poezija, odustajanje od simbolike obično omogućuje bolju 'čitljivost' poetskih tekstova što, naravno, znači da se od čitatelja očekuje manje truda. No Bigin stil podosta je specifičan po tome što kompozicija njezinih pjesama tu 'čitljivost' uvelike umanjuje; iako su njezine pjesme narativne i najčešće se daju obuhvatiti jednim pogledom, one čitatelju paradoksalno izmiču. Naime, pjesme iz Bigine zbirke pisane su u stihovima, no ne omogućuju iskustvo spomenutog vertikalno-horizontalnog čitanja zato što ih obično tvori pregršt nanizanih složenih rečenica s mnogo umetnutih dijelova. To njezine pjesme čini izrazito gustima, čitanje se usporava, a počeci i krajevi stihova gube intenzitet. Kao što je već spomenuto, pratimo prizore iz svakodnevnoga života lirskoga subjekta – naš pogled obično je usmjeren prvo na ženu koja je smještena u određeni prostor, zatim se čitateljev pogled izjednačuje s pogledom žene te pratimo ono što ona promatra ili misli, da bi se naposljetku naš pogled ponovo zaustavio na njoj samoj. Kako teče pjesma, pojavljuje se mnoštvo raznolikih motiva, odnosno digresija, koje mogu na trenutak pobuditi naše zanimanje, no najčešće iščezavaju u razgranatoj krošnji zbijene pjesme-rečenice.

Pjesme koje od čitatelja zahtijevaju mnogo strpljenja

Možemo pogledati kako to izgleda u pjesmi pod imenom 'naslućujuća': požutjelo lišće drhturilo je na granama, prolaznici su prolazili,/ dok je konobar u kafiću brisao čaše i praznio pepeljare,/ (…) momak je stavljao jastuke/ na stolice, a ja sam sjela za stol i dalje u iščekivanju/ da se dogodi to što slutim u zraku, ništa veliko nisam očekivala (…) da naiđe biciklist koji će naglo zakočiti i zateturati se,/ jedva se osovivši na noge, usput dobacujući ovome koji je zastao da drugi put pazi (…) a ja sam i dalje bila ona koja sve to gleda, ona koja čeka i pita se (…). Dakle, pjesma počinje dokumentiranjem jednoga posve uobičajenoga događaja, u njezinu je središtu zamišljanje nečega što bi se moglo dogoditi, a kraj je veoma sličan početku, gotovo bez poente. Moram priznati kako kod mene čitanje ovakve pjesme lako može završiti jednako kao i slušanje sugovornika koji voli pripovijedati bez prekida u dugim digresijama – veoma ga brzo prestajem slušati i uranjam u vlastite misli. Zasićenost informacijama u Biginim pjesmama tako ne samo da otežava naš cjelovit doživljaj pjesama nego uzrokuje i to da nas ništa u njima ne uspijeva posebno zaokupiti ili izazvati. Dodatno tomu doprinosi i to što je tematika njezinih pjesama istost, postojanost stvari, odnosno ne-događanje, a želja lirskoga subjekta za izmještanjem, za onim drugim i drugačijim, za nepoznatim prenosi se na samoga čitatelja. Naravno, neki bi se mogli pobuniti i naglasiti kako se i naša stvarnost najčešće odvija sporo te je stanje stvari, kako navodi istoimena pjesma, takvo da se 'veliki' događaji uistinu sastoje u sitnome slijeganju ramenima i blijedome osmijehu. No poezija nikako nije i ne bi smjela biti puko imitiranje stvarnosti, a dodatan problem nastaje kada se ona počinje čitati kao proza, gubeći svoju nedovršenost i protočnost, a time i svoju poetičnost. Dakako, može se pronaći u Biginoj zbirci i zanimljivijih pjesama, u kojima prevladava autorefleksija te se ne odustaje od figurativnosti, i naići na suptilnije stihove, poput onoga: među tvoje prste useljava se dolutali prostor. No kada se sve zajedno zbroji i oduzme, mora se zaključiti kako Žene na putu od čitatelja zahtijevaju mnogo strpljenja prilikom pokušaja obuhvaćanja mnogobrojnih surečenica i u očekivanju kakva čudesna izmještanja jezika, značenja, subjekta. Zapetljanost koju stvara autoričino oblikovanje teksta traži veće ulaganje tijekom čitanja, no pitanje je koliko nagrada, ako se suviše često nudi u obliku prozaičnoga opisa ne-događanja, može biti zadovoljavajuća. http://booksa.hr/kolumne/kritika-212-vesna-biga