Nevjerojatna je nezainteresiranost brojnih hrvatskih vozača prema jednom, vrlo korisnom "dodatku" u suvremenim vozilima. Riječ je o pokazivaču smjera. Ili, što bi narod rekao "žmigavcu". Zamislite samo, ovim su uređajem opremljeni svi(!) automobili. Zašto? Zato što ovaj uređaj pridonosi sigurnosti u prometu. Za razliku od klima uređaja, električnih podizača prozora ili satelitske navigacije. Unatoč tome, brojni "štemeri" prije će svladati tehniku upravljanja putnim kompjutorom ili daljinskim upravljačem svojega audio-sustava, nego tehniku redovitog (i pravovremenog) uključivanja pokazivača smjera. Uvjereni kako se komadi i dalje pale na rečenice poput "mo'š po Njemačkoj, a da ne zalutaš" ili "sve svijetli, sve šareno"... Da se razumijemo, nisam poklonik "bolesnog" uključivanja pokazivača smjera (čak i kada oko vas nema pokretnih objekata). S druge strane, nećete dobiti "kilu" ako u određenom trenutku posegnete za polugicom pokraj vašeg upravljača i - "namignete" ostalim sudionicima u prometu. Ako ništa drugo, neće vam "spominjati roditelje" (zna se u kojem kontekstu)...
Ima i svjetlijih primjera. Neki dan upao sam u strahovitu prometnu gužvu, što i nije neka "vijest", posebice u Zagrebu. Čekajući zeleno svjetlo na semaforu, odlučio sam "promijeniti traku". Nakon provjere mrtvoga kuta (i uključivanja pokazivača smjera), krenuo sam... Odjednom, desnu stranu mojega automobila umalo je "poderala" jedna Marea. Na moju radost, vozač je na vrijeme uspio zaustaviti svoje vozilo. "Mea Culpa", pomislio sam. Sav jadan, pogledao sam u zrcalo i za upravljačem Fiata ugledao srednjovječnog gospodina. Nije baš bio oduševljen mojim manevrom... Ipak, nakon moje uzdignute ruke (a ne srednjeg prsta), prihvatio je ispriku. Uz smješak... Svi griješimo, iz dana u dan. I opraštamo, iz dana u dan...
Ipak, sve ima svoje granice. Kako da svakodnevno opraštamo osobama, koje su odgovorne za uklanjanje bezbrojnih rupa na hrvatskim cestama? Neuigranost onih koji kopaju i onih koji bi "rovove" trebali popunjavati - uočljiva je na svakom koraku. Ili, ako hoćete, kilometru... U nas je, očito, nemoguće da, nakon jutarnjeg buđenja uz zvuke bušilice, te prisilnog "slaloma" oko novonastalih pukotina - već predvečer uživamo u mirisu svježega asfalta. "Nema novaca"... Nemam ni ja, pa opet rasturam automobil po nečemu što se nekad zvalo cesta.
Ali, odmah mi je lakše kad vidim kako Cronet dijeli brojne besplatne usluge. Pa se sjetim onih koje nisu besplatne. A opet ne rade... Barem ne uvijek. Ako ste "sretni" vlasnik Cronetove SIM-kartice, vjerojatno ste se suočili s problemima slanja SMS poruka. Vaš bestseller od 160 znakova (kako to vole reći Mudrinićevi ljudi) sve teže pronalazi put prema "čitateljima". U prijevodu, potrebna je velika ustrajnost, ne bi li "pošiljka" otputovala prema osobi koja je namijenjena. Umjesto da su "ulupali" nevjerojatnu količinu novaca za stvaranje "prepoznatljivog identiteta tvrtke" (koji uključuje "originalan" font slova u znakovlju Hrvatskog Telekoma, te stupidnu reklamu o "vezi najboljoj", koja podsjeća na radove slavnog Eda Wooda) - sredstva su mogli utrošiti na proširivanje kapaciteta, koji su "zagušeni" brojnošću mobilnih uređaja...
"E, da je meni pet minuta vlasti...", rekao bi moj neshvaćeni prijatelj pjesnik.
